Krajem prošle godine Dana Budisavljević dobila je još jednu nagradu. Ovaj put ne za film, odnosno ne samo za film, nego za “objedinjavanje umjetničkog, mirovnog i osobnog u prirodni način življenja i stvaranja”. Tako piše u obrazloženju Nagrade Krunoslav Sukić koju dodjeljuje osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava. Bio je to povod i tek jedna od tema za razgovor s redateljicom filma “Dnevnik Diane Budisavljević” koja sebe, zbog svih mogućih poslova koje je radila u toj branši, najviše voli nazivati filmskom radnicom.
Što vam znači ovo posljednje priznanje, osobito u usporedbi sa svim filmskim nagradama koje ste već osvojili?
Nagrada Krunoslav Sukić nagrada je za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava. Izvan strukovno-umjetničkih nagrada, nema ljepšeg osjećaja nego da nekim svojim djelom utječete na sudbine ljudi u smislu da smanjujete razinu nepravde i straha. Na samoj dodjeli divno su govorili drugi dobitnici – Danka Derifaj, Leila Šehić-Relić, Dejan Jović, Ivo Šegota, Igor Čoko, Anja Jusić i drugi. To je zaista bila osnažujuća večer prepuna nade. Kad slušate te ljude, sve je zapravo vrlo jednostavno, živite u skladu sa svojim uvjerenjima, borite se, padate i dižete se. Ne propovijedate, već slušate, a svoje talente, obrazovanje i iskustvo koristite da date glas onima koji tu poziciju nemaju.
Koliko su skladno jedna uz drugu nastajale, odrastale i formirale se filmska umjetnica, mirovna aktivistica i osoba Dana Budisavljević?
Ne bih mogla za sebe reći da sam mirovna aktivistica. Da, bavim se temama od društvene važnosti, prihvatit ću se tema koje nisu lake, ali moja profesija je ipak redatelj. Ili još točnije – filmski radnik. Jedno vrijeme bila sam aktivna u organizacijama za LGBT prava. No, film je ipak ono gdje mogu dati najbolje od sebe.
Jeste li ikada razmišljali što biste radili da se ne bavite filmom?
Bila bih znanstvenica ili inženjerka. Kao mala sam htjela imati obrt za popravljanje kućnih aparata koji bi se zvao “Mali servis”. Ta potreba za popravljanjem zna biti i dosta naporna. Gdje god dođem, ja bih nešto popravljala. Treba mi malo vremena da promotrim situaciju i vrlo brzo ću imati neko “rješenje”. Kako da autobusi rade manje buke, kako da zabačeni krajevi bolje napreduju, kako da neka organizacija bolje radi… S godinama sam naučila da baš ne skačem na sve, da radim ono što mi je posao i da biram svoje bitke i gdje ću se i osobno dati i preuzeti rizik. Ostalo je pametovanje, u stilu “ideje naše, benzin vaš!”
Od samo početka svojim filmovima postavljate neugodna pitanja i otvarate teške teme. Koliko je sve vaše kasnije korake, sve do Diane Budisavljević, odredio film u kojem ste se bavili samom sobom, vlastitim identitetom i vlastitom obitelji?
Mislim da redatelj, ili bilo tko drugi tko se bavi ljudskim sudbinama, mora prvo biti svjestan svoje sudbine, svojih borbi i životnih udaraca i pogrešaka, a ako se radi o umjetnosti, mora ih moći i izložiti prema javnosti. To pogotovo vrijedi za dokumentarni film koji živi od priča stvarnih ljudi. U svom prvom autorskom filmu “Sve 5!” iznijela sam život Lidije Šunjerge, naše sugrađanke iz Kaštel Štafilića koja je kao mlada djevojka na prijevaru odvedena u Amsterdam gdje je završila u prostituciji. Film se bavio njezinim povratkom u Hrvatsku gdje se morala suočiti sa svojom obitelji i pokušati izgraditi neki novi život. Često sam se na snimanjima ljutila na nju jer mi se činilo da neki njezini potezi nisu logični ili da prečesto mijenja mišljenje, a onda sam se pitala kako bih ja reagirala da netko secira moj život, moje odluke i moju obitelj, što bih ispričala, a što bih pokušala sakriti. Zato sam u sljedećem filmu okrenula kameru prema sebi i svojoj obitelji, u dokumentarcu “Nije ti život pjesma Havaja” gdje je polazište bilo moje priznanje obitelji da sam lezbijka. U tom filmu gotovo se svaka obitelj može prepoznati jer govori o generacijskim sukobima i nerazumijevanjima, sebičnosti i ranjivosti djece, neprihvaćanju okolnosti iz kojih roditelji donose odluke koje nam ne odgovaraju. Možda nije tematski povezano, ali da nisam napravila taj film, nikada ne bih imala hrabrosti prihvatiti se filma o Diani Budisavljević. Kako bih mogla ući u jednu toliko politički osjetljivu temu da sam ostala zaključana i uplašena oko vlastitog identiteta? Moj strah od izlaganja sebe tada bi bio veći od želje za filmom i pričom.
Kako tumačite to što se kod nas samim riječima aktivizam i aktivist/ica često pridaje negativan prizvuk, osobito to čine političari?
Aktivisti su iznimno vrijedna kategorija ljudi koji golemi dio svog, uglavnom neplaćenog vremena provode na terenu, u kontaktu s ljudima i društvenim problemima. Političari, pogotovo kad dođu na vlast, lako gube kontakt sa stvarnim životom i bave se problemima ostanka na vlasti ili pod sobom imaju aparat koji je trom i često nefunkcionalan. Aktivisti i mediji su ti koji donose teme i stvarni život u javni prostor.
Potres na Baniji izazvao je eksploziju solidarnosti u Hrvatskoj, ali i u susjednim zemljama. Može li to dovesti i do političkih promjena?
Potresi u Zagrebu i na Baniji, uz svu žalost zbog izgubljenih života, imovine i poslova, mogu biti i prilika za izgradnju moderne Hrvatske koja se neće temeljiti na prebrojavanju krvnih zrnaca, koja neće dopustiti korupciju, koja voli i brine se o cjelokupnom teritoriju i o dobrosusjedskim odnosima. Sad jako dobro vidimo da je to jedan geografski teren; potres, pandemija i poplave ne poznaju naše županijske i državne granice. Mislim da nema ni jedne obitelji u Hrvatskoj bez korijena, rodbine ili barem prijatelja u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sloveniji ili Italiji. Nažalost, regionalna se politika jako trudi onemogućiti te veze, proglasiti ih abnormalnima te vas natjerati da sve bogatstvo svojih gena i nasljeđa zatremo u korist jednog nacionalnog identiteta. A svaka se kritika doživljava napadom, uz obveznu rečenicu, ako niste zadovoljni, odite van. Pa tako ljudi i odlaze… To je jako primitivno gledanje na državu kao jednonacionalnu, jednovjersku, jednopartijsku... Postoje građani jedne države koji poštuju njezine zakone i plaćaju porez. Najnaprednije zemlje svijeta upravo su one koje dobro upravljaju svojim različitostima.
Utječu li strah od zaraze i epidemiološke mjere na našu ljudskost kad je u pitanju odnos prema izbjeglicama i migrantima?
Mislim da empatija nije temeljni problem. Problem je što ni na europskom nivou nema ideje što s izbjeglicama, a mi sad (opet) postajemo graničari. Ali, ne odgurujemo neku vojsku, nego nenaoružane ljude koji bježe od ratova, gladi, jezovitih kampova u kojima nema uvjeta za život. Hrvatska bi svakako trebala biti agilnija u davanju azila onima koji ovdje žele ostati.
Čekaju se nominacije za Oscare. Što mislite o izboru hrvatskog kandidata za tu nagradu?
Ovdje se našim kandidatima za Oscar daje previše pompe, što je prilično daleko od realiteta. Hrvatska je 29 puta slala svog kandidata za Oscar za strani film. Ni jednom u tih 29 godina nije ušla ni na listu predfinalista (shortlist) ili finalista (nominacije). Da bi ondje bili zapaženi, naši bi filmovi trebali već ranije imati premijere i kupiti nagrade na svjetskim festivalima. Trebali bi imati stranu distribuciju, pogotovo američku, kritike u filmskim časopisima. Kod nas je to postala tradicija da se svake godine šalje jedan film i da se od HAVC-a dobije nešto novca za promociju u Americi, ali učinak svega toga je dosad bio nula. Mislim da uopće ne bismo trebali slati film svake godine, nego onda kad imamo nešto jako, čemu onda pružimo svu moguću financijsku i logističku potporu. Jer to je takva igra. Trik s Oscarima za strani film je u tome što je vrlo jednostavno ispuniti formalne uvjete i onda je vaš film samo jedan u moru još 150 drugih filmova. To je tipična američka demokratičnost u kojoj se čini da je to natjecanje otvoreno za sve, ali zapravo je otvoreno samo za one s puno novca. Prošle godine je makedonski dokumentarac “Zemlja meda” imao dvije nominacije, što je bilo ravno čudu. Ali, to čudo je manje kad znate da je film sufinancirala jedna američka filmska fondacija, da je imao premijeru na Sundanceu, osvojio dvije nagrade i potom odmah išao u kinodistribuciju i kampanju po Americi. Sam film koštao je oko 200 tisuća dolara, a cijeli PR i marketinška kampanja milijun dolara. Kampanju je najvećim dijelom platio američki distributer računajući da će mu se to isplatiti. Ruku na srce, to ni jedan hrvatski film nije imao.
Što bi značilo da je Hrvatska u utrku za Oscar poslala “Dnevnik Diane Budisavljević”?
Drago mi je što moj film nije kandidat jer bi se tada nužno počele otvarati kladionice tko će dalje dobaciti – Diana ili Dara? A to nije u skladu s onim za što se Diana Budisavljević kao građanska aktivistica i humanitarka borila, a samim time nije ni u skladu s filmom. Već je sasvim dovoljna medijska tenzija oko “Dare iz Jasenovca” i “Quo vadis, Aida”, kao da sad očekujemo od Hollywooda da razriješi naše bitke i presudi tko je veća žrtva i tko pobjednik. Haag nam baš i nije dobro sjeo, pa su sve nade uprte u Hollywood. To je ipak bliže mitovima i fikcijama koje su omiljene na ovim prostorima. “Tulum” bi, naravno, bio potpun da je tu i “Dnevnik Diane Budisavljević”.
“Daru iz Jasenovca” vjerojatno niste imali priliku vidjeti?
Nisam, i zato o samom filmu ne mogu ništa reći. Ono što mogu reći jest da je Srbija napravila presedan poslavši film koji zapravo nitko nije gledao, koji nije imao svoj kino i festivalski život prije kandidature. Imali su u izboru i film “Otac” Srdana Golubovića koji je imao premijeru u Berlinu, nanizao festivala i nagrada, a Goran Bogdan bio je nominiran i za najboljeg europskog glumca (EFA). Srbija prije također nije poslala svog najjačeg aduta, film “Teret” Ognjena Glavonića, koji je imao premijeru u Cannesu i općenito bio jedan od najuspješnijih srpskih filmova posljednjih godina na međunarodnoj art-filmskoj sceni. Umjesto “Tereta”, Srbija je tada poslala povijesni ep “Kralj Petar Prvi” koji je imao solidnu gledanost u srpskim kinima, ali nije imao međunarodni odjek. Rezultat je, naravno, izostao. Zato mi se čini da su producenti “Dare iz Jasenovca” napravili rizičan manevar. Naravno, ako uspiju, sve te kritike past će u vodu.
A film Jasmile Žbanić koji se bavi Srebrenicom?
“Quo vadis, Aida?” sam gledala i mislim da je nešto najjače snimljeno u regiji u puno godina. Žbanić je uspjela biti velika, snimiti masovne scene, obuhvatiti najveće stradanje ratova devedesetih, a biti svedena u izrazu, gotovo dokumentarna, ne koristiti naknadnu pamet. Radnja se odvija tako da ne može drukčije: banalnost malih koraka, gluhi telefoni, nepovjerenje, nemoć, strah, godišnji odmori nadređenih i sve ide u propast. Takav slijed događaja možete zamisliti u bilo kojem ratu, zato je taj film bolno univerzalan. Nema karikiranih zločinaca, nema čak ni spektakularne bitke, samo stezanje obruča na koji junaci filma upozoravaju, ali ne mogu ništa promijeniti. To su civili i djeca, nadaju se preživjeti, nesvjesni pozadinskog dogovora. Film je imao premijeru u Veneciji, distribuciju u nekoliko zemalja uključujući Britaniju, odličnu kritiku u Guardianu… Zasad vrlo dobro stoji u predviđanjima za predfinaliste za Oscar. Bilo bi mi iskreno drago da uspije jer je film zaista odličan, čak i ako zanemarimo važnost teme.
Kad smo već kod Oscara, nominaciju je bio osvojio film “Deveti krug” iz 1960. Temom Jasenovca bavili su se Bogdan Žižić i Lordan Zafranović, a tu je i vaš “Dnevnik Diane Budisavljević”. Je li, ipak, točna tvrdnja autora i producenata “Dare iz Jasenovca” da je to prvi igrani film o Jasenovcu?
“Dara iz Jasenovca” zasigurno je prvi dugometražni, visokobudžetni, potpuno igrani film s temom Jasenovca kao logora smrti u Drugom svjetskom ratu. “Dnevnik Diane Budisavljević” bavi se akcijom spašavanja djece iz logora NDH, prije svega iz Gradiške koja je bila dio sustava logora Jasenovac. Tako da možemo reći da je to također film o Jasenovcu, ali njemu su u središtu Diana i njezini suradnici te preživjeli svjedoci kao dokumentarni elementi, dok se u “Dari iz Jasenovca”, koliko shvaćam iz dosadašnjih napisa o filmu, cijela radnja odvija u Jasenovcu.
Postoje različite teorije o odnosu jugoslavenskih vlasti, pa i samog Tita prema Jasenovcu, koji nikad nije posjetio. Koji je vaš pogled na to?
Tadašnje društvo bilo je snažno usmjereno prema izgradnji novog – od porušene zemlje do tvornica, zadruga, društvenih stanova, opismenjavanja, modernizacije. Mislim da su mnogi ljudi tada iskreno vjerovali i ponašali se u skladu s prekrasnom idejom da možemo nadići stare podjele i zločine. Jedna od vrijednosti tog društva bilo je “bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti” za što Jasenovac baš nije bio najbolji primjer. O Jasenovcu se učilo, on jest bio simbol zla NDH, ali zločini počinjeni između naroda Jugoslavije u velikoj su mjeri prešućivani, gurani pod tepih. Danas imamo obrnutu situaciju, govori se isključivo o zločinima. Kao da je to jedino što ti narodi imaju u svojoj povijesti. Meni je to morbidno, nadam se da će se uspostaviti ravnoteža u kojoj nas govor o žrtvama vodi katarzi, a ne konstantnim optužbama. To bi nas moglo ubiti i tu neće biti pobjednika.
“Dnevnik Diane Budisavljević” 2019. trijumfirao je u Puli. Prošli je tjedan, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, već drugi put prikazan na HRT-u, a od prošle jeseni uvršten je i u školski kurikul. Jeste li očekivali takav prijem?
Film je nastajao gotovo 10 godina. Promijenilo se nekoliko vlada i apsolutno nismo mogli znati kako će biti primljen u ljeto 2019. kad je premijerno prikazan u Puli i odnio mnogo nagrada, uključujući i onu publike, u konkurenciji s medijskim i politički favoriziranim “Generalom”. Veliku pažnju pobudilo je prvo prikazivanje na HRT-u, 22. travnja prošle godine, na Dan spomena na žrtve Jasenovca, zato što je film iste večeri prikazan i na RTS-u, dakle srpskoj nacionalnoj televiziji. Takvo što nikada se nije dogodilo pa su se razvile i teorije kako je do toga moglo doći, a razlozi su zapravo vrlo jednostavni. Naime, “Dnevnik Diane Budisavljević” je hrvatsko-slovensko-srpska koprodukcija i RTS je otkupio film preko naših koproducenata, kao što ga je i HRT otkupio od nas, i kao što je i Slovenska televizija otkupila film od slovenskog koproducenta. Meni, kao i mnogima čije smo reakcije mogli pratiti preko Facebooka, to je bilo vrlo pozitivno. Ali, mnogo je bilo i onih koji su to smatrali skandaloznim, a krajnja desnica je kroz svoje tiskovine i portale pisala o velikoj zavjeri hrvatske i srpske vlade. Prozivali su i ministricu Obuljen-Koržinek, iako ona zaista s time nije imala ništa. Jednostavno su i HRT i RTS imali to pravo prema ugovoru o otkupu, i oni su ga iskoristili najbolje što su mogli. Film je u Srbiji gledalo više od milijun ljudi. Od HRT-a, nažalost, nisam nikad dobila podatke o gledanosti, ali sudeći po broju spominjanja na društvenim mrežama, ne vjerujem da je podbacila.
Video: Predstavljena 3D rekonstrukcija logora Jasenovac
Koliko je to važno za obrazovanje i odgoj društva, osobito mladih?
Čitala sam u jednom od prošlih Obzora vaš intervju s profesorom Klasićem u kojem se nada da će HRT u ovoj godini napokon prikazati seriju o NDH. To bi bilo iznimno važno jer ljudi puno toga ne znaju, fali im kontekst vremena i okolnosti u kojima je nastala NDH. Meni je to zadavalo dosta briga jer je tema ispolitizirana, a znanja je malo. Učenici se iznenade kad im kažem da Pavelića nije izabrao hrvatski narod, nego da je doveden odlukom Hitlera. Dakle, Pavelić nije nikakav izraz volje hrvatskog naroda. Začude se i kad im kažem da Sabor u vrijeme NDH nije donio ni jedan zakon, kao i da tada nije bilo izbora zastupnika, već ih je sve imenovao sam Pavelić. To su stvari koje su jednostavne i nedovoljno osviještene, a puno govore o karakteru te države.
Ne uči li, međutim, ili u najmanju ruku zbunjuje djecu naša država koja ne zna ili ne želi izaći na kraj s ustaškim pozdravom u javnoj upotrebi?
“Za dom spremni” ne treba postojati u javnom prostoru, o tome nema zbora. Jesu li djeca zbunjena, ne znam. I mi smo kao djeca bili zbunjeni razlikama od onoga što smo učili u školi u odnosu na stvarni život. To je dio procesa odrastanja, najvažnije je da ih škola nauči kritički razmišljati. A ako su zbunjena, pitat će roditelje. Što će im roditelji odgovoriti, to je zapravo pravo pitanje.
Ekipa filma pripremila je i materijale za nastavnike i učenike. Jeste li očekivali i željeli da film preraste u takav projekt?
Napravili smo materijale za nastavnike koji se mogu naći na internetskoj stranici filma, a radimo i dalje. Nešto sporije od planiranog jer je prošla godina bila puna izazova, koji još traju. Diana će uvijek ostati dio mene i do kraja života ću se baviti tom pričom, najviše zbog ljudi koji se i dalje javljaju i pitaju za svoje pretke i obitelji. A nadam se da će biti i novih istraživanja povjesničara, velike priče nikada ne treba prestati istraživati. Nedavno je izašla obimna i vrlo kvalitetna knjiga Nataše Mataušić, a sama knjiga “Dnevnik Diane Budisavljević 1941.-1945.” besplatno je dostupna na internetu.
Kakva je recepcija na terenu, u školama, među profesorima i đacima?
Prvi znak da učenici odlično reagiraju na film bila je nagrada PLUS na Zagreb Film Festivalu koju dodjeljuje žiri srednjoškolaca. Bila sam iznenađena, razgovarala sam s njima, kao i kasnije s učenicima na mnogim projekcijama. Mnogi su prvi put gledali crno-bijeli film, sviđa im se ta sporost i atmosfera filma, drukčije je od svega što inače gledaju i jako im je emotivan i potresan. Prepoznaju fašizam i logore kao opasnost za svakoga tko je drukčiji. A mladi se često i sami osjećaju drukčiji i žele se poistovjetiti s nečim dobrim, nekim tko se bori protiv zla. “Dnevnik Diane Budisavljević” i među najgledanijim je filmovima u 2020. u programu “Film u školi” u organizaciji Art kina Croatia iz Rijeke (ove godine se odvijao online). U 2019. film je u kinima gledalo oko 5000 učenika. Naša je želja, naravno, da se što prije vratimo u kina i gledamo film na velikom platnu i poslije razgovaramo uživo. Film ima odobrenje Agencije za obrazovanje za korištenje u nastavi, ali to nije obveza, već samo preporuka nastavnicima da ga uvrste u školski kurikul.
Vidite li mogućnost da u skoroj budućnosti u prvom redu naša država i društvo, a isto tako i naši susjedi, odustanu od narativa koji se gotovo isključivo bavi “njihovim” zločinima i “našim” žrtvama? Znači li vaš film neki pomak u tom smjeru?
“Dnevnik Diane Budisavljević” u tome je jako puno napravio. I najveći kritičari ne mogu osporiti da je jednu sadržajno zanemarenu, prešućenu, a politički duboko izmanipuliranu temu na nov način donio u javni prostor. Još prije završetka filma, napustila nas je svjedokinja Zorka Janjanin, a potkraj prošle godine i svjedok Milorad Jandrić. To je bio zadnji čas da se čuju njihove priče i da se sklopi mozaik bez kojeg Dianina priča ne bi bila cjelovita. Ja kao i uvijek pokušavam gledati stvari pozitivno. Vratit ću se na početak intervjua i dobitnike nagrade Krunoslav Sukić. Imamo sjajne ljude, treba ih ojačavati i slijediti. Nema tu puno filozofije.
S “desne” strane mogli su se čuti zaključci kako eto taj ustaški režim i nije bio tako grozan kad je s njim D. Budisavljević u spašavanju djece iz logora uopće mogla na bilo koji način surađivati. A bilo je i prigovora slijeva...
Suočila sam se s bezbroj pohvala, suza, zahvala, i s nekolicinom kritika, uglavnom s ideoloških pozicija. Najviše ih je bilo na ulogu Stepinca u filmu. Za jedne je ta uloga preblaga u odnosu na Stepinčeve krimene pokrštavanja i pozdravljanja Pavelića i NDH, a za druge je on isključivo svetac, a ne čovjek koji se mlad našao na mjestu crkvenog poglavara u iznimno složenim i opasnim političkim okolnostima. Ideju da je Pavelić spašavao djecu uopće neću komentirati jer je sama po sebi zla i naopaka. Pavelić je pod pritiskom Nijemaca i domaće javnosti morao popustiti i omogućiti vađenje djece iz logora i na neki način legalizirati udomljavanje. On je to radio protiv svoje volje i protiv ideje ustaške Hrvatske kao zemlje bez Srba, Židova i Roma. Etnički čista država Hrvatska bila je u ustaškim proglasima daleko prije 1941. Neki ljevičari su mi zamjerili da se u filmu ne pojavljuju partizani. Dianina akcija nije imala ništa s partizanskom ilegalom, dapače, Diana uopće nije bila sklona komunistima po svom političkom uvjerenju. Ne moći prihvatiti da netko tko nije komunist može također biti humanist i antifašist znak je vrlo suženog razmišljanja. Niti su komunisti mogli djelovati na način i s pozicije s koje je djelovala Diana, niti su oni radili baš sve ispravno. Što ne znači da nisu zaslužni za vojnu pobjedu nad fašizmom. Važnost partizanske i antifašističke borbe neupitna je.
Smatrate li se hrabrom osobom?
Hrabra sam za neke stvari, u drugima sam šmizla i kukavica.
Na čemu sad radite?
Nadam se da ću sad biti malo u sjeni, raditi opet kao producent, pomagati drugima da naprave svoje filmove. Imam nekoliko ideja, vidjet ćemo koja će se trajnije uhvatiti. Meni je bitno da sam u filmu, da učim o svim njegovim aspektima. Kad opet bude vrijeme za neku moju temu, osjetit ću to. Filmovi su skupi i zahtjevni, kod nas ne postoji industrija koja nasušno treba nove i nove filmove. Budući da nemamo novca, za kvalitetu nam je potrebno vrijeme.
dosta više....