Bio je lipanj 2004. kada su se šestorica bivših političkih i vojnih dužnosnika Herceg-Bosne optuženih za ratne zločine – Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Valentin Ćorić i Berislav Pušić – u tadašnjoj Zračnoj luci Zagreb oprostili od brojnih suboraca, prijatelja i rodbine, a na ispraćaj su stigle i brojne osobe iz javnog života, pa i nekoliko političara koji su ih pozdravili prije odlaska u Haag.
Uistinu, šestorki toga dana mnogi nisu dopustili da na trenutak osjete da su sami: na ispraćaj u zračnoj luci stigli su i brojni invalidi, što ih je posebno dirnulo. Možda baš zato nelagodu koju su zasigurno osjećali duboko u sebi uspješno su krili. Slobodan Praljak pozvao je sve okupljene da se oproste pjevajući himnu “Lijepu našu”. Umirovljeni general Milivoj Petković rekao je da je očekivao optužnicu jer je bio na vrhu zapovjednog lanca, a Jadranko Prlić poručio je da u Haag odlazi čiste savjesti.
Odsjekli im uši
U vrlo emotivnom obraćanju šestorka se od Zagreba oprostila riječima kako ne idu u Haag dokazivati svoju nevinost, “nego da oni u Haagu moraju dokazati njihovu krivnju”. Trinaest godina kasnije Haaški tribunal u tome je, kako drže, i uspio. Šestorka je pravomoćnom presudom osuđena na temelju individualne i zapovjedne odgovornosti za zločine protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija te kršenje zakona i običaja ratovanja. A zločini su neosporno počinjeni. HVO je 18. siječnja 1993. napao Gornji Vakuf i okolna sela, a u borbama protiv Armije BiH hrvatske snage zarobile su između 40 i 60 lokalnih Bošnjaka pa ih zatočile u tvornici namještaja. Pripadnici HVO-a premlaćivali su i okrutno mučili zarobljenike, a jednome od njih, Hasanu Behli, dvojica vojnika HVO-a odsjekla su uho, a onda gazila po otvorenoj rani iz koje je lijevala krv.
Početkom svibnja 1993., u vrijeme napada HVO-a na stožer Armije BiH u Mostaru, kada je srušena i jedna mostarska džamija, hrvatske snage po Mostaru masovno su počele uhićivati Bošnjake te odvajati muškarce od žena i djece. Pripadnici Armije BiH zarobljeni su i zatvoreni u jednoj zgradi u kojoj su divljački premlaćivani, a od posljedica premlaćivanja umrlo je deset vojnika. Bošnjake koji nisu bili u odori Armije BiH držali su zarobljene na drugoj lokaciji i također zlostavljali, dok su žene i djecu odveli u logor na Helidromu.
Opsada istočnog Mostara od HVO-a, kako navodi Haaški tribunal, trajala je od ljeta 1993. do travnja 1994., a tijekom tog vremena intenzivno i trajno granatiranje i mitraljiranje rezultiralo je brojnim civilnim žrtvama, ali i predstavnika međunarodnih organizacija. Pritom su snage HVO-a često potpuno prekidale dostavu humanitarne pomoći istočnom Mostaru. Mnoge bošnjačke žene vojnici HVO-a su silovali, među njima i 16-godišnjakinju. Područje istočnog Mostara držali pod opsadom, zbog čega su ljudi preživljavali u iznimno teškim uvjetima bez struje, vode i hrane.
Jedan od najstrašnijih zločina dogodio se u selu Stupni Do, u koje su snage HVO-a ušle 23. listopada 1993. godine. Specijalci su likvidirali 36 ljudi, među njima i djecu u dobi od 13, 8 i 3 godine. Tri su žene silovane, cijelo je selo uništeno i njegovim preživjelim stanovnicima oteta je imovina.
Haaško tužiteljstvo na teret šestorki stavlja i logore za Bošnjake kao što su Dretelj, Helidrom i Gabela, u kojima su zatočenici držani u neljudskim uvjetima, izgladnjivani, premlaćivani i mučeni, često do smrti. Sve se to događalo na teritoriju Herceg-Bosne dok su je vojno i civilno vodili Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić.
Vijeće je smatralo da brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad muslimanima od siječnja 1993. do travnja 1994. uglavnom upućuju na očigledan obrazac ponašanja. U većini slučajeva zločine nije nasumice počinila šačica nediscipliniranih vojnika: štoviše, zločini su bili ishod plana koji su pripremili sudionici udruženog zločinačkog pothvata kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne, zaključilo je vijeće.
“Nije ovo osuda Hrvata”
– Nije ovo osuda jednog naroda, u ovom slučaju Hrvata, već osuda onih koji su u to vrijeme radili grozote i udružene zločinačke pothvate kako bi iz jednog dijela Hercegovine nestao jedan narod – kazao je Haris Kljako, predsjednik Udruženja ratnih vojnih invalida BiH, pozdravljajući presudu koju je netom izrekao Haaški sud.
Nažalost, pri njezinu izricanju nisu uzeli u obzir da je Hrvatska, čak i tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba, na sve načine pomagala BiH, pritom je naoružala njihovu vojsku, zbrinula milijun izbjeglica, liječila njihove ranjenike, čak i financirala nastupe njihovih sportaša na međunarodnim nastupima. U konačnici, spasila više od 100.000 muslimana u Bihaćkoj enklavi 1995. od srpskog etničkog čišćenja i time omogućila slobodnu BiH.
Pitam se kako se danas osjeća brat zapovjednika muslimanskog logora kojeg su supruge, žene i majke dolazile u Opatiju moliti za milost a on im se samo cinično smijuljio i sprdao. Neki se nikad nisu vratili iz logora i ne zna im se za grob. Danas taj smrad sa svojim lokalnim petokolonašima likuje ali zaboravlja da su i Srbi slavili neke svoje pobjede '91 dok Hrvatima nije došlo iz dupeta u glavu. Hvala generalu Praljku da je omogućio da se polako otkrivaju sve crne vrane koje rade Hrvatskoj o glavi. Hrvati trenutno izgledaju lobotomizirano ali razni Plenkovići, Pusići, Bausi, Stazići, Pupovci, Markovine, Govnine i ostal Soroščad neka malo vrate film unatrag i neka se podsjete.