Skupljači političkog željeza u epizodi struganja hrđe i bojenja HDZ-a

Završava se još jedna teška epizoda u životu skupljača političkog željeza kod nas. Predsjedništvo HDZ-a je u utorak navečer većinom glasova (19 za i šest protiv) podržalo ratifikaciju Istanbulske konvencije, dan poslije „našla“ se na užem kabinetu Vlade, a u četvrtak i na sjednici najvišega tijela izvršne vlasti; nakon razgovora s ionako priležnim koalicijskim partnerima i zbog pritisaka javnosti Konvenciju će Sabor najvjerojatnije ratificirati.

Bilo bi dobro kad bi nakon toga čina, ključnoga za suzbijanje problema nasilja nad ženama i u obitelji, svi demokratski akteri i građani u Hrvatskoj mogli šekspirijanski ustvrditi kako je sve dobro što se dobro svrši, ali za takvu ocjenu nema osnova. Jer maligna ideološka razračunavanja tako su daleko od okončavanja kao Zemlja od nedavno otkrivenoga, izgleda sebi veoma sličnoga, planeta Kepler 452b koji je od nas udaljen 1400 svjetlosnih godina. Dva tjedna nakon intenzivne razmjene vatre vezane za ratifikaciju u HDZ-u, pa i u ostalim strankama, na poprištu te političke borbe ostao je nered, a žrtve i štete se tek počinju evidentirati. A da se s tim u vezi i ne spominju traume najistaknutijih skupljača političkoga otpada… Najodgovorniji za to što vodeće političare u Hrvatskoj već dugo vremena u svojoj glavi, a sad eto i javno, povezujem sa željezom jest Robert Michels. Istaknuti njemačko-talijanski sociolog je prije 107 godina u knjizi „Političke stranke“ uveo teorijski koncept „željeznoga zakona oligarhije“. Prema njemu se u velikim i kompleksnim političkim organizacijama, bez obzira na njihovu (eventualnu) prvotnu demokratsku usmjerenost, s vremenom uspostavlja dominacija male skupine lidera.

Bratoubilački konflikt

Oporu dijagnozu odnosa unutar stranaka Michels daje i za predstavničku demokraciju u cjelini: motri je najviše kao fasadu iza koje se krije neizbježna vladavina određenih elita. Uglavnom opravdanu konstataciju o „željeznoj“ prirodi odnosa unutar stranaka valja nadopuniti uvidom u promjene koje se zbivaju kod te naizgled čvrste „kovine“ kad je uronjena u nagrizajuće kiseline politike. U takvoj situaciji poroznost takvoga željeza naročito dolazi do izražaja: oligarhiju koja dominira u velikoj stranci uglavnom napada rđa, a to dovodi ili može dovesti do puknuća. Zbog toga se poput mosta Golden Gate u San Franciscu „željezna“ oligarhija stalno mora prebojavati ili sama istrugati ruzinu ili je čak – kad sukobi dođu do usijanja, odnosno „pucanja materijala“ – svrgava i na njeno mjesto dolazi neka druga mala skupina gramzivaca za moći. Suvremena politička povijest u svijetu obiluje primjerima za takva zbivanja. U engleskoj Laburističkoj stranci krajem prošloga i u prvom desetljeću ovoga stoljeća bila je prisutna kakva-takva koegzistencija između (ekipe) Tonyja Blaira i (pristaša) Gordona Browna. U njemačkom SPD-u se otprilike u to vrijeme zbivao sukob između ljevičara okupljenih oko Oskara Lafontainea i pragmatista koje je predvodio Gerhard Schroeder okončan, ubrzo se pokazalo Pirovom – zbog slabljenja Partije – pobjedom ciničnoga kancelara. Premda još mlada, i hrvatska demokracija ima prilično iskustava vezanih za nadiranje ruzine u stranačkim oligarhijama. Bratoubilački konflikti u našim strankama koji su put završavali bizarno, na primjer trijumfalnim pokazivanjem ključeva stranačkih prostorija (poznata Amruševa HSLS-a); u mnogim takvim borbama su neposlušnici koji ne znaju kad trebaju „začepiti usta“ odstranjeni iz članstva (u SDP-u se za vladavine Zorana Milanovića tako najviše obračunavalo s – pametnim ženama).

Javnosti su vjerojatno najzanimljivije dinastičke borbe u HDZ-u, i to ne samo zato što ta stranka ima ukupno najveći utjecaj na politiku i društvo u posljednjih 28 godina kod nas nego i zbog žestine obračuna u kojima se kadgod nisu birala sredstva. Kao mitski se pamti sraz između (pristaša) Ivića i Ive potpomognutoga brojačima glasova, zaštitarima Borbaš Securityja, na sedmom općem saboru 21. travnja 2002. Političko eliminiranje bivše premijerke Jadranke Kosor krajem zime 2013. od Tomislava Karamarka (kojega je ona osobno primila u stranku) bilo je baš neugodno. Obrat iz sredine 2016. kad je Andrej Plenković „preko noći“ od usamljenika nakon poruke „stranka ne smije biti talac političke sudbine bilo kojeg svog člana“ (opći sabor HDZ-a 28. svibnja) dobio posvemašnju potporu stranačkih kolega i postao predsjednik stranke zasigurno može dobiti oznaku bizarnoga. U toj zbrci, kad se bolje pogleda, itekako ima reda. Uz ostalo, kad se Zajednica bori za vlast, onda se „kao jedan“ opredjeljuje za liberalno usmjerenu lidericu ili lidera koji može privući birače iz političkoga centra, ali nakon osvajanja vlasti probude se različite „struje“, a naročito se raspomami HDZ-ova desnica, pa se intenziviraju sukobi unutar oligarhije koji se koncentrično šire na stranku i javnost. Dvotjedna sporenja oko ratifikacije Istanbulske konvencije moguće je motriti kao svojevrsnu pokaznu vježbu takvih konflikata. Ponajprije u pojavnosti to su puno višehorizontalni (identitetski) nego vertikalni (socijalno-ekonomski) sukobi. Dok se prvi konflikti mogu ublažiti ili prevladati demokratskim sredstvima, drugi su nepomirljivi – to su sukobi vrste „mi ili oni“. Slijedom te logike za buduće odnose u HDZ-u malo znači što je većina članova njegova Predsjedništva demokratski izglasala da se uz pismenu ogradu podrži navedena ratifikacija, pa ni to što je zamjenik predsjednika stranke Milijan Brkić, jedan od protivnika te odluke, u srijedu pomirljivo izjavio kako u HDZ-u postoje različita mišljenja koja zajedno sa svojim nositeljima ne izlaze iz okvira stranke.

Naime, rigidna desnica u njenoj oligarhiji već dulje vrijeme, dominirala u stranci ili ne, nastoji nametnuti svoj idejni svjetonazor i pogled na političku povijest Hrvatske svojoj organizaciji i društvu. Slijedom toga je sva neprilika da će s time – snažni trendovi se teško mijenjaju – nastaviti i ubuduće. Znakovito je da se ti sukobi gotovo uopće ne vode oko ključnih ekonomskih i političkih pitanja i problema, kao što je, primjerice, Agrokor kao afera dugoga trajanja i velikoga razornog potencijala. Pitanja ideološke esencije, izgleda, puno više zanimaju neke svadljivce u HDZ-u od problema egzistencije građana. Ali ni oni neće ići do kraja u svojim ambicijama da promijene ideje vodilje i poglede na povijest sve dok je njihova stranka na vlasti. Pažljiviji pogled na tu problematiku razotkriva nezasitnu težnju za vlašću te klanovske i osobne ambicije kao iznimno snažan generator sporenja u vezi s ratifikacijom Istanbulske konvencije i drugim neuralgičnim točkama političke igre kod nas. Mizeran reformski i razvojni učinak vladajućega HDZ-a u duljem razdoblju, uostalom slično rezultatima SDP-a i drugih stranaka kad su bile stanari Banskih dvora, pokazuje kako je mnogim pripadnicima političke oligarhije vlast najveća vrijednost, odnosno svojevrsni cilj po sebi. Za ostvarenje toga cilja HDZ-ovcima je nužna suradnja s utjecajnim društvenim akterima kao što su hijerarhija Katoličke crkve i ratničko plemstvo koje kontrolira braniteljske udruge.

Zbog takvoga odnosa snaga s jedne strane učinkovito se anesteziraju za opstanak naroda ključne ekonomske i društvene promjene kao je kurikularna reforma. Drugo, prebacuje se odgovornost Vlade na sterilna povjerenstva koja donose „naputke“ koji uz ostalo upućuju na daljnje održanje sramotnih praksi kao što je korištenje fašističkoga pozdrava „za dom spremni!“ Treće, vladajući ustvari zatvaraju i oči i uši i nosove pred stvarnim uzrocima socijalnih pošasti kao što je pražnjenje stanovništva iz dijelova zemlje i s tim u vezi provode samo kozmetičke mjere. S četvrte se strane bez ikakvih argumenata ne samo smjenjuju ili propuštaju ponovno birati uspješni i moralni javni dužnosnici poput Dalije Orešković nego uništava kredibilitet važnih institucija kao što je Povjerenstvo za sukob interesa.

Metastaze u dubini sukoba

Što se tiče osobnih ambicija, dovoljno je samo ovlaš ustanoviti koji su istaknuti HDZ-ovci bili u prvim redovima križarske borbe protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Većina njih je u posljednje vrijeme zbog gubljenja ključnih pozicija u toj stranci manje važna nego u nekim prijašnjim razdobljima. Navedeni Milijan Brkić, inače agilni političar s izvrsnim vezama „na terenu“, prestao je biti glavni tajnik stranke, obrazovani Davor Ivo Stier i drastično ambiciozni Miro Kovač više nisu ministri vanjskih poslova, župan Darko Milinović toliko je izgubio u političko-mišićnoj masi da ne može utjecati ni na imenovanje čelnika javnih poduzeća na ličko-senjskom teritoriju. Navedene i neke druge (npr. Miroslava Tuđmana vodstvo stranke drži u zakutku) hvata politička studen, pa izazivaju afere i svađe. Blizu vatre moći su pak neki drugi političari, koji po mišljenju svojih protivnika unutar i izvan stranke nisu dovoljno sposobni za svoje stratosferske dužnosti. Gordan Jandroković tako u posljednje vrijeme djeluje kao glavni tajnik stranke i predsjednik Sabora, što negativno utječe na oba navedena područja. Nezadovoljnici u HDZ-u posebno ističu zapuštenost odnosa u stranci, koja je po njima prije bila bolje vođena. Jedan član te stranke, bivši branitelj u mirovini iz Zagreba, rekao mi je prije nekoliko dana o tome sljedeće: „Svađe oko Istanbulske konvencije su najviše izbile zbog odsustva demokratskih odnosa u stranci. Članstvo nitko ništa ne pita, a vodstvo inzistira na totalnoj poslušnosti i ne prihvaća drugačija mišljenja. Pa i Tuđman je surađivao s ljudima, čak i izvan HDZ-a, koji su imali drugačije stavove“. Komunicirajući ovih dana s nekoliko običnih članova HDZ-a, čuo sam ocjenu kako Andrej Plenković ustvari ne poznaje HDZ, koji je organizacija sastavljena od ljudi kojima su važna ekonomska pitanja, ali su im bitne i stvari ideologije i povijesti.

Najviše mu prigovaraju neodlučnost. Čak ga vezano za takav stil uspoređuju s Račanom, ali s razlikom da današnjega premijera obilježava „neodlučno“ (zgodi se i da pokaže neku odrešitost), a ne „odlučno“ možda. Doista, nije lako tom bivšem elitnom birokratu i diplomatu prevladavajućega birokratsko-diplomatskoga stila koji unatoč svim frkama još uvijek ima šansu postati državnik. Kad i donese neku principijelnu odluku, u prigodama gdje se rječnikom Machiavellija pokaže ne samo kao politička lisica nego i lav, napadnu ga s različitih strana. Dakle, sadržaj Istanbulske konvencije ne odnosi na neku rodnu „ideologiju“; takve nema niti je može biti, s obzirom na to da oko roda ili „roda“ nije izgrađen cjelovit sustav ideja i vjerovanja kojima se objašnjava svijet i usmjerava društveno djelovanje. Vesna Pusić je uglavnom u pravu kad upozorava: „Sukob u HDZ-u je puno dublji, a Istanbulska konvencija samo je benigni povod“. Smatram da ni taj povod nije dobroćudan, a u dubina sukoba su metastaze. Vodstvo HDZ-a, stranke s još uvijek uočljivim obilježjima pokreta, koja će vjerojatno i u iduće gotovo tri godine držati kormilo vlasti, treba pripremiti i realizirati ekonomske i socijalne reforme te unaprijediti društveni razvoj. Navedeno vodstvo u tome sprečava rđa koja najviše dolazi iznutra. Andrej Plenković i njegovi suradnici, ako ne žele pretrpjeti tešku sudbinu svojih neposrednih prethodnika, moraju u mjesecima koji dolaze stalno strugati ruzinu ili barem bojiti do iznemoglosti, a u isti mah osnažiti demokraciju u stranci i naciji. Jer društvo, ako želi opstati i napredovati, ne smije biti talac sudbine bilo koje političke oligarhije.