Andrija Hebrang je ikona i najvjerodostojniji živući predstavnik izvornoga, Tuđmanova HDZ-a. Bio je ratnik, ratni ministar zdravstva i ministar obrane, dugo vremena je smatran legitimnim Tuđmanovim nasljednikom... Danas kaže kako se Hrvatska uvijek okretala HDZ-u, i kada je stvarana država, i kad je trebalo obraniti Hrvatsku, i nakon što je Račan rasprodao “sve živo”, i nakon što nas je Lex Perkovićem s Europom posvađao Milanović. A o izborima za Europski parlament kaže kako je “od svih tih teških dana, ovaj nedjeljni bio najteži. HDZ je dosegao dno, pao na 22 posto glasova koliko nisko nije imao niti pod Jadrankom Kosor”.
Andrej Plenković je sve suprotno Hebrangu – čekao je 20 godina i tek se u četrdesetoj učlanio u stranku, nije bio u ratu niti ima osobito zasluge u povijesti HDZ-a. A nakon dana u kojem je, kako kaže Hebrang, HDZ “dosegao dno”, izjavio je: “Vodim HDZ u pravom smjeru”.
Znači li to da je “dno” zapravo “pravi smjer” stranke i nisu li možda obojica u pravu!? Nije li ono što mnogi smatraju neuspjehom najjače stranke na izborima za Europski parlament bio zapravo i Plenkovićev cilj? Jer, ako je sadašnji smjer stranke “dobar” a broj joj se glasača toliko smanjio, onda glasači koji su se okrenuli protiv stranke s njom nisu u istom smjeru.
Znakoviti su rezultati izbora u najkonzervativnijim sredinama, na primjer, u seoskim općinama u Dalmatinskoj zagori, gdje se potpora HDZ-u, koja je nekad bila najveća u Hrvatskoj, prepolovila. Slobodna Dalmacija objavila je poslijeizbornu reportažu iz Imotske krajine, gdje inače HDZ “osvaja veliku većinu glasova” a “ono malo što ih ostane pogrebu još desnije stranke”. Sada se tamo broj HDZ-ovih glasača smanjio od 20 do 40 posto!
Razlozi relativnog neuspjeha koje Plenković spominje nevažni su. Ne može se ratificirati Istanbulska konvencija te tako sukobiti s Crkvom i očekivati da će se birači zadržati. Ne može se prihvaćati Marakeški sporazum protiv kojeg je gotovo mahom bila konzervativna javnost, i očekivati da će se birači zadržati. Ne može se otpisivati najdomoljubniji i najizvorniji kadar u HDZ-u – Miro Kovač, Davor Ivo Stier... – i očekivati da će se birači zadržati.
Ne može se očekivati da će se birači zadržati skretanjem ulijevo, iznevjerom tradicionalnog karaktera i naravi stranke, ili, kako kaže Drago Krpina “Bahatim pokušajem promjene svjetonazorskog identiteta HDZ-a”. Ne može se očekivati da će se zadržati koaliranjem sa strankama koje su ustrajno sotonizirale predsjednika Tuđmana, izjednačavale krivnje za rat, napadale hrvatsku vlast za agresiju na BiH, Oluju žigosale kao protjerivanja Srba..., kao što su HNS i SDSS.
Ne može se očekivati da će se glasači zadržati a da se ne učini ništa kako bi se Hrvatska počela izvlačiti iz položaja kolonije. Ne može se očekivati da će se birači zadržati politikom servilnosti i sluganstva prema Bruxellesu. Na svim gospodarski i drugim ljestvicama EU Hrvatska je pri dnu ili na samom dnu, iseljavanje iz Hrvatske nikad nije bilo veće, a vlast cijelo vrijeme maše “dobrim makroekonomskim pokazateljima” koje građani ne vide i ne osjećaju.
Kako se time mogu zadržati glasači? Od svih dužnosnika HDZ-a najmanje je zbog izbornih rezultata zabrinut čovjek koji je najviše kriv što su takvi – Plenković. Ne znači li to da ih je on i očekivao, zacijelo je dovoljno inteligentan da je znao kako sukobi s vjernicima i Crkvom moraju imati posljedice.
Možda mu i jest cilj HDZ preobraziti u lijevo-liberalnu stranku koja će svoj negdašnji identitet “čuvati” pukim pozivanjem na Tuđmana, prigodnim slavljima, mahanjem zastavama i uspomenama na prošlost koja je protjerana iz sadašnjosti. I Plenković i cijela stranka posve zaobilaze stvarne razloge relativnog izbornog neuspjeha, što navješćuje još veći pad na parlamentarnim izborima te jedinu mogućnost da se na vlasti ostane velikom koalicijom.
Ako se zadrži ovako “dobar smjer” o kojem govori Plenković, pogotovo poslije njegova odlaska, na što on potiskivanjem starog i uvođenjem novog kadra stranku i priprema, onda će to biti konačan kraj Tuđmanova HDZ-a i stožerne državotvorne stranke. Bit će to i kraj pouzdane političke orijentacije kakvu je narod – osim u prolaznim krizama – imao od stvaranja samostalne Hrvatske. I kraj politički prepoznatljive Hrvatske. I konačna pobjeda jednog zla koje je obilježavalo hrvatsku politiku cijelo vrijeme od početka 2000., pobjeda detuđmanizacije, a na tko zna koliko dug rok Hrvatska bi bila “učvršćena” kao kolonija.
Ima tu u svemu nečega Ivkošiću.