Može li na ovim prostorima u skoroj budućnosti ponovno doći do rata? Preciznije, do novog srpsko-hrvatskog rata? Oprezni će reći da se to nipošto ne može isključiti, jer samo su djelomično izliječeni simptomi, ali ne i uzroci te bolesti koja je dovela do novog krvavog rata na koncu 20. stoljeća: velikosrpske maštarije o svim Srbima u jednoj državi, infekcija koja i dalje tinja u srpskom nacionalnom biću. No ususret proslavi 20. godišnjice operacije kojom je zaustavljen taj rat treba realistično sagledati geopolitičku situaciju. Oni koji su sebi kao misiju uzeli relativizaciju Oluje kao vojne operacije, tvrdeći da se Hrvatska tad obračunala tek sa šačicom Srba u krajinama (što je pak u izravnoj kontradikciji s tvrdnjama o etničkom čišćenju njih barem četvrt milijuna te činjenicom da su njihove vojske imale više tenkova i borbenih aviona nego HV), zaboravljaju da je ta vojna operacija samo vrhunac višegodišnje vojno-političke ofenzive te da je dio veličanstvenosti pobjede upravo u tome što su srpsko-jugoslavenskoj vojsci u tom trenutku bile vezane ruke iza leđa te da su u Beogradu mogli samo sanjati o potpunom srazu svih srpskih snaga protiv Hrvatske.
Povijesna je činjenica: Hrvatska je matirala i pobijedila daleko nadmoćnijeg protivnika i unatoč svim izgledima iz rata izišla nezavisna i u jednom komadu, a zasluge za to, uz one koji su to platili svojim životima, pripadaju u prvom redu političkoj mudrosti Franje Tuđmana. Oni koji bi i to htjeli relativizirati neka pogledaju samo kartu Europe, neka potraže na njoj Sjevernu Irsku, Pridnjestrovlje, Sjeverni Cipar, Abhaziju, Južnu Osetiju, Kosovo, Republiku Srpsku, Krim, Donjeck... pa neka se zatim ponovno zapitaju je li to jedinstveni povijesni uspjeh ili nije. Nije teško zaključiti: ako su Srbiji u to vrijeme bile vezane ruke, danas su njene mogućnosti da se vojnim putem izbori za ostvarenje povijesnih mokrih snova još daleko manje nego prije. To nije ona neposredna opasnost koja u ovom trenutku prijeti iz Srbije. No to ne znači da se ne nalazimo usred opsežne diplomatsko-političke ofenzive kojoj je cilj postupno oživljavanje u ratu samo djelomično poraženog koncepta. Scenarij koji se priprema u Beogradu za predstojeću obljetnice Oluje samo je trenutačna kulminacija tih udruženih napora kojima je neposredni cilj Srbe prikazati kao žrtve tih ratova. Treba pogledati istini u oči. Tužna je istina da su snage koje su težile istinskoj demokraciji u Srbiji odavna izgubile bitku te da su građani Srbije na demokratskim izborima na vlast ponovno postavili ideologe osvajanja, ratnog zločina i genocida. Predsjednik Srbije je četnički vojvoda, što je titula koje se nikad nije odrekao.
Premijer je čovjek koji je držao ratne govore u okupiranoj Hrvatskoj, iznad Sarajeva šetao s puškom u ruci, dugogodišnji potrčko ratnog zločinca Vojislava Šešelja, koji je očito svjesno pušten s lanca da s beogradskih ulica ovih dana javno uzvikuje ono što bi i oni da su kojim slučajem i dalje u oporbi. Ako tamo nešto zamjeraju Slobodanu Miloševiću, to je u prvom redu to što je u ratu izgubio, to što se nije uspio zadržati nadomak priželjkivanoj crti Karlobag-Karlovac-Virovitica, to što je navodno „izdao srpstvo“. Retorika za (međunarodnu) javnost danas je, naravno, bitno drugačija, no ne treba ni na trenutak posumnjati da se i dalje studiozno radi na maksimiziranju srpskog projekta te da su u to upregnute sve diplomatske i obavještajne snage. Srbija je u ratu izgubila Kosovo, što je gorka pilula koju za javnost još nisu progutali, a Hrvatska im je vreća na kojoj iskaljuju svoje frustracije. No daleko od toga da se radi samo o obijesti. Na svega 70-ak kilometara od tornja crkve svetog Marka nalazi se RS, platforma s koje se jednom, pa makar to bilo u daljoj budućnosti, može iznova krenuti u zaokruživanje srpskog projekta. Nažalost, nakon smrti Franje Tuđmana na hrvatskoj sceni doista vladaju samo političari sitnog zuba, oni bez vizije, sposobnosti i integriteta nužnog za očuvanje strateških nacionalnih interesa, dok je s druge strane na vlasti vučji čopor koji i dalje sanja iste ili slične snove. Nadajmo se da je samo nesposobnost zaslužna za to što smo došli u situaciju da se uspjeh ishitrene vojne parade posve nepotrebno mjeri (ne)dolaskom stranih vojnih jedinica iako je unaprijed jasno da one vojske koje u Oluji nisu sudjelovale nismo ni trebali pozivati, osim kao goste na tribinama. Nadajmo se da ćemo imati spreman odgovor na predstavu koju će dan kasnije Srbi prirediti od Une do Đerdapa. Nadajmo se da smo spremni za sve moguće incidente! Nadajmo se da svi oni koji u Zagrebu govore o fašizaciji hrvatskog društva nemaju nikakve veze s onima koji o tome govore u Beogradu, kojima će to biti glavna okosnica antihrvatske kampanje koja će idućih godina samo jačati. Nadajmo se, ali se nemojmo previše uzdati u to. Jer posve je jasno da hrvatska vanjska politika djeluje tek kad je poguraju izvana, kao puki izvršitelj, bez vlastitih zamisli i strategije. Hrvatska treba autentičnu vanjsku politiku kojoj će prvi objektiv biti nacionalni interesi, uz sasvim zdravu dozu sebičnosti, kao i sve odrasle nacije. Politiku koja će jasno i odlučno poručiti Beogradu i međunarodnoj zajednici: Ovakva Srbija ne smije i ne može ući u EU! A RS pak ne smije ostati utješna nagrada za ratna osvajanja, etničko čišćenje i genocid i kao takva također nikad ne smije ući u EU. Razmontiranje srpskog projekta u BiH mora biti jedan od strateških ciljeva hrvatske međunarodne politike – o kojoj ovisi nacionalna sigurnost u stoljećima koja dolaze.
>>Za fijasko mimohoda nije kriv Vučić, nego hrvatske igre oko Oluje
>>Svađa Vučića i Kotromanovića zbog Oluje: S puškom u ruci pozivao je na ubojstva
Postovani gospodine Hrstic evo mrziteljica svega Hrvatskog pod nickom nije mi nista stalno vrijedja dr. Franju Tudjmana izgleda da je to na portalu Vecernji normalno. Ako slucajno za srbe kazes istinu dobijes opomenu za zabranu komentiranja na 7 dana jer vrijedjas nacionalne osjecaje manjina. Vrijedjanje nacionalnih osjecaja Hrvata je dozvoljeno.