Hoće li Davor Ivo Stier biti HDZ-ov kandidat za predsjednika? 'Ja sam 100% usredotočen na europske izbore'

U studiju Večernjeg TV gost je bio Davor Ivo Stier, HDZ-ov kandidat na nedjeljnim izborima za Europski parlament, koji se spominje, doduše vrlo neslužbeno i samo u medijskim nagađanjima, kao i potencijalni HDZ-ov kandidat na izborima za predsjednika Republike, očekivanima krajem godine. Razgovarali smo i o jednom i o drugom, i o svemu između. 

- Mislim da je ova kampanja bila dosta intenzivna, ona je trajala 45 dana, dakle znatno više nego što je to bilo za parlamentarne izbore. Važno je da naši građani izađu u nedjelju na europske izbore. Ne očekuje se možda tako visoka izlaznost kao što je bilo 17. travnja za parlamentarne, ali očekujem da će biti veća izlaznost nego na prošlim europskim izborima 2019., i da ćemo imati uvjerljivu pobjedu. Dakle, i više mandata nego što je to bio prošli put. Mislim da je lista HDZ-a vrlo snažna.

Znači, ciljate na pet mandata?

Sigurno više nego nego prošli put. To će biti jasna pobjeda u nedjelju. Naravno, krajnju riječ uvijek imaju hrvatski birači, ali mislim da smo imali prilike izložiti naš program, ideje, naše vrijednosti. I sada je na građanima da odluče 9. lipnja.

Što znači činjenica da Andrej Plenković nosi tu listu? On ostaje premijer, tako barem komunicira. Zašto onda nosi listu?

Na taj način daje i veću snagu, ako hoćete i vidljivost.

Ali, onda bi to radili svi premijeri u Europi? No, to nije običaj.

Neki su to i napravili, na primjer Giorgia Meloni. 

Samo ona. I nitko više. 

Ali je to jedna velika zemlja, koja je i utemeljiteljica Europske unije. A na hrvatskoj političkoj sceni i drugi predsjednici političkih stranaka time žele...

Dobro, ali Andrej Plenković ima posao, za koji kaže da je zainteresiran, a to je biti premijer još 4 godine. Drugi premijeri u državama članicama, osim Meloni, to ne rade. Kad bi to bilo normalno i uobičajeno, svi bi to radili. Njemački kancelar Scholz bi nosio listu SPD-a, grčki premijer Micotakis nosio bi listu Nea Demokratie. Ali ne rade. Zbog čega onda Plenković to radi? Neki ipak iščitavaju da on ostavlja prostor da nakon europskih izbora u kadrovskoj križaljci u EU preuzme neku dužnost. Je li ta spekulacija utemeljena?

Predsjednik HDZ a i predsjednik Vlade jasno je komunicirao da će biti premijer, da mu je to fokus. Kad pogledamo i usporedimo Hrvatsku s nekim od ovih zemalja koje ste vi spomenuli, činjenica jest da je na europskim izborima izlaznost bila znatno manja. Izrazito mala 2013., pa se postupno povećavalo na 25 posto 2014., 29 posto 2019. godine. Činjenica da je premijer Plenković na listi, da je obišao zajedno s kandidatima liste cijelu Hrvatsku, daje veću vidljivost. I mi vjerujemo da će to isto tako pomoć dati vidljivost ovim izborima i da će izlaznost biti sigurno veća nego što je bilo prije pet godina. To je dobro, naravno, i zbog relevantnosti i zbog osvješćivanja činjenice da se, izravno ili neizravno, preko 70 posto našeg zakonodavstva odlučuje u institucijama Europske unije, pa tako i u Europskom parlamentu.

Tko mislite da će biti hrvatska nominacija za dužnost europskog povjerenika? Dubravka Šuica, koja je to do sada bila u ime Hrvatske i koja je i dalje sada na listi? Ili netko drugi?

To će biti odluka hrvatske Vlade koja će se donijeti u vrijeme kada to mora biti učinjeno. Ja ne bih ulazio sada u to.

Kako biste komentirali mandat gospođe Šuice na mjestu potpredsjednice Europske komisije za demokraciju i demografiju. Nekako je dojam da je to bilo nevidljivo, mlako, neutjecajno, nebitno. Jer, nije imala zapravo nikakvo "ministarstvo", odnosno opću upravu. A Konferencija o budućnosti Europe je podbacila. Ona je za nju bila zadužena, ali više kao tajnica nego kao politička liderica te konferencije. O njoj danas nitko više ni ne govori. Sve se nekako čini da je dobro plaćeni mandat prošao tako da građani uopće nisu imali nekakvu informaciju niti korist. Kako ga vi ocjenjujete?

Ja mislim da je vrlo važno što je Hrvatska imala potpredsjednicu Europske komisije. Prvo, zbog toga što po prvi puta u Europskoj komisiji otvorila na taj način tema demografije, što je za nas prioritet. I što se počela Europska komisija ne samo time baviti, nego i davati određene smjernice i preporuke državama članicama da se bolje koordiniraju i oko tog pitanja. I da na primjer ili ustanove novo Ministarstvo za demografiju, ili da neko postojeće Ministarstvo ovlaste da i tu nadležnost imaju. Da se na jedan sustavan način počne o tome ne samo govoriti, nego i raditi i koordinirati određene politike. Mislim da je s te strane njeno imenovanje na to potpredsjedničko mjesto bilo važno za Europu, a bilo je važno za nas. Međutim, bilo je, kao što znate, i niz drugih tema koje su bile vrlo važne za Hrvatsku u ovom trenutku, gdje je imati potpredsjednicu Europske komisije bila dodatna vrijednost. I kada je bila u pitanju ulazak u eurozonu, i kada je bilo pitanje ulazak u Schengen. Spomenuo bih i pitanje naše politike prema Bosni i Hercegovini. Jasno, na Bosni i Hercegovini je bilo da napravi određene reforme kako bi ispunila uvjete, ali je trebalo uvjeriti i Europsku komisiju da vrednuje pozitivno da BiH zavrjeđuje imati status kandidata i otvoriti pregovore. I u tom je pogledu, opet, pozicija potpredsjednice Komisije bila dodatna vrijednost. Naravno da je tu i uloga i premijera i hrvatske diplomacije, ali u tom kontekstu je za Hrvatsku bilo važno da ima tu poziciju.

Idemo dalje, ali zadržimo se na demografiji. Vidimo da je demografija važna tema i koalicijskog partnera u novoj hrvatskoj vladi, Domovinskoga pokreta, koji ima neke ideje koje biste možda mogli komentirati jer dolazite iz te zemlje iz koje oni žele privući Hrvate i potomke Hrvata. Dakle, ideja Domovinskog pokreta je da, umjesto stranih radnika iz Nepala ili sličnih zemalja, Hrvatska privlači potomke hrvatskih iseljenika iz Argentine ili sličnih zemalja. Mnogima to zvuči kao jedna ideja koja uopće nije razrađena, niti da Domovinski pokret i Vlada imaju dojam ima li među tom populacijom zaista toliko interesa. Kako tu ideju ostvariti? Vi ste i sami Hrvat iz Argentine, koji se vratio na početku hrvatske borbe za neovisnost i za slobodu, pa možete iz te perspektive reći je li ta ideja realna.

Sasvim sigurno da imamo veliki potencijal kod potomaka hrvatskih iseljenika. Ali ne treba pretjerivati s tim očekivanjima, nego treba biti realan. Isto tako imamo potencijal iz same Južne Amerike, ne samo Hrvatska, nego općenito Europska unija. Referirat ću se kratko na jedan članak koji sam pročitao u argentinskim poslovnim novinama u svibnju. U tom članku se spominje kako sad Hrvatska postaje destinacija za koju je povećan interes. Dakle, to se ne odnosi samo na potomke Hrvata, nego općenito na argentinske državljane. Tu postoji i interes i politika države, ali i općenito privatnog sektora. Ono što se s državne strane u tom pogledu najkonkretnije trenutno čini, što mislim da je važno, finaliziraju se dva ugovora. Jedan s Argentinom i jedan s Čileom, bilateralni, o mirovinskom osiguranju. 

To se radi otprije ili je to sad nova vlada, nova dinamika?

Ne, to se radi već od prije. Ja sam i kao saborski zastupnik, a i prije kao ministar vanjskih poslova jako inzistirao na tome i naravno da je tu uključena i hrvatska diplomacija, ali i nadležno Ministarstvo rada. Zašto je to bitno? Zbog toga što ćete teško uvjeriti nekoga koji već možda ima 10-15 godina staža da dođe raditi u Hrvatsku, gdje onda izgubi taj staž. Mora se to regulirati. Unutar EU to je već regulirano. Dakle, ljudi koji se žele vratiti iz Njemačke, Irske, Austrije to imaju već regulirano, ali za Južnu Ameriku nemamo. Dosta se tome opirala Argentina, pa i Čile. Sada smo napokon u samoj finalizaciji tih pregovora i ja očekujem da će jedan od prvih konkretnih rezultata biti upravo potpisivanje tih ugovora. Mislim, naravno da ima puno toga više što se mora učiniti, ali to je jedan konkretan primjer.

Kao netko tko je unutar HDZ-a uvijek bio nekako desnije i konzervativnije nego što je to Andrej Plenković, vi ste vjerojatno pobornik ove koalicije između HDZ-a i Domovinskog pokreta kao neke dobre stvari? Ali mnogima se čini da možda to neće potrajati, baš zato što su ideje koje dolaze s jedne i s druge strane malo različite. Koliko vam se ta vladajuća koalicija u Hrvatskoj čini stabilnom, komfornom za HDZ i premijera Plenkovića, komfornom za drugu stranu, dakle za Domovinski pokret i njihove predstavnike? 

Pa ja bih rekao prvo da su 17. travnja hrvatski građani donijeli odluku, glasovali na izborima, dali najveće povjerenje HDZ-u. Dakle, 61 mandat. Ako to usporedimo sa situacijom prije osam godina kad je prvi put Andrej Plenković izabran za predsjednika Vlade, upravo toliko mandata je HDZ tada bio dobio. Što, dakle, potvrđuje doista visok rejting. Ali, da bi se stvorila apsolutna većina trebate koalicijskog partnera. Domovinski pokret je dobio značajnu potporu. Oni su bili otvoreni za pregovore i razgovore. Pokazalo se da je bio jedan visok stupanj odgovornosti da se kroz takav dogovor realizira politička volja hrvatskih ljudi na izborima, da se stvori ta većina u Saboru, koja je onda i potvrdila Vladu.

VEZANI ČLANCI:

Koliko je to sad stabilno?

Mislim da će to biti vlada desnog centra koja će odraditi cijeli mandat.

Desnog centra ili desna vlada? 

Vlada desnog centra. Jasno je da Domovinski pokret ima u određenim segmentima konzervativnije stavove nego što je desni centar. Ali HDZ je, kao vodeća stranka u vladajućoj većini, stranka koja baštini demokršćanstvo. Demokršćanstvo je po definiciji u desnom centru. Ima i imat će vrlo jasnu proeuropsku politiku

Ima li?

Ova Vlada, ja govorim o Vladi, će imati.

Domovinski pokret, ima li? 

Dogovorili smo upravo u programu da će se nastaviti s tim.

Gdje vidite da bi Domovinski pokret pripadao u političkoj obitelji u EU?

Koliko sam ja razumio, iako, naravno, tek trebaju proći ovi europski izbori, ali po dosadašnjim kontaktima, pozicioniranju, mislim da su vrlo bliski europskim konzervativcima.

Ali bilo je i neke bliskosti prema Identitetu i demokraciji. Marine Le Pen. Koja je ipak vrsta desnice prema kojoj i dalje postoji sanitarni kordon.

Koliko sam ja razgovarao s ljudima iz Domovinskoga pokreta, oni su vrlo bliski strankama ECR-a, dakle kluba konzervativaca. Vidite, mi imamo tu neke dodirne točke, to je jasno. Znate da postoje kontakti i između predsjednika europskih pučana, Manfreda Webera, s određenim strankama iz konzervativne grupe, prvenstveno s grupacijom talijanske premijerke Giorgie Meloni. Sama Ursula von der Leyen gaji upravo takav jedan dijalog s gospođom Meloni. Nije to ništa što je tajno. Postoje i razlike na ideološkom planu. Konzervativci su, pogotovo na ekonomskom planu, bliži anglosaksonskom razumijevanju društva i ekonomije, gdje daju tržištu primat. Mi jesmo za tržišnu ekonomiju kao demokršćani i kao pučani, ali vi znate koja je naša deviza. Dakle, to je socijalno tržišno gospodarstvo. Vidimo i ulogu države, pogotovo u regulaciji i u stvaranju uvjeta da to tržište doista funkcionira, da se ne okrene protiv onih najslabijih u društvu. Tu postoje neke, naravno, ideološke razlike, ali postoji puno točaka gdje smo kompatibilni i to se, naravno, može vidjeti i u funkcioniranju naše Vlade ovdje u Hrvatskoj.

Dakle, mislite li da je u EU izglednije da se dogodi ovo što se dogodilo u Hrvatskoj, takva koalicija između desnog centra i desnice? Ili je ipak i dalje u Europskoj uniji izglednije je da će se koalicija formirati u centru i prema lijevom centru, s liberalima, zelenima čak?

Kao prvo, moramo napraviti razliku, čisto zbog naših gledatelja. Kada se govori o većini u Hrvatskome saboru, to je većina koja onda podržava Vladu. Na taj način ne funkcioniraju stvari u Europskoj uniji zbog toga što povjerenici dolaze delegirani od nacionalnih vlada. Dakle, njih mora potvrditi Europski parlament, ali vi ćete imati povjerenike koje će nominirati i konzervativne vlade, i demokršćanske-pučanske, i socijaldemokratske, i liberalne. To je ta Europska komisija. Ono što je bitno je tko će predsjednica ili predsjednik te Europske komisije. Mi, naravno, želimo da Europska pučka stranka, gdje HDZ pripada, ostane glavna grupacija u Europskom parlamentu. I da naša kandidatkinja, sadašnja predsjednica Komisije Ursula von der Leyen, dobije još jedan mandat. Ja ne isključujem razgovor i dijalog s nekim strankama iz konzervativne grupacije. Oko toga je bila vrlo jasna i Ursula von der Leyen, iako je zbog te rečenice bila pod velikim kritikama i socijalista, pa i zelenih.

Imamo još par tema koje bih htio pokriti. Ovo izgleda kao vaš povratak u višu, važniju politiku. Vi ste se s Plenkovićem 2016. vratili iz Europskog parlamenta kad je on postajao premijer, a vi ministar vanjskih poslova. Potom ste se razišli kad je premijer Plenković odlučio raskinuti koaliciju s Mostom. I od tada ste nekako bili u drugom planu. Nove okolnosti, skretanje HDZ-a udesno, su vas vratile možda kao prominentnijeg kandidata HDZ-a na listama. I na ovoj za Europski parlament, ali spekulira se možda da ćete biti kandidat HDZ-a na izborima koji nas čekaju za predsjednika Republike. Biste li vi prihvatili to kad bi vas stranka tražila da idete kao izazivač Zoranu Milanoviću?

Ja sam 100 posto fokusiran na ove izbore, na pobjedu HDZ-a 9. lipnja, i razmišljam samo o tome. Što se tiče pozicije unutar HDZ-a, rekao bih dvije stvari. Kao prvo, moje opredjeljenje uvijek je bilo biti aktivan u HDZ-u, bez obzira u kojoj poziciji. Nekada sam bio više, nekada sam bio manje. Ali nikad nisam razmišljao o bilo kojoj drugoj političkoj opciji. Zbog toga što HDZ ima tu širinu, zbog koje pobjeđuje, gdje imate neke koji su malo liberalniji, neke koji su nešto konzervativniji. Imate i nas koji prvenstveno zastupamo jednu demokršćansku opciju, koja naglašava i važnost kršćanskog socijalnog nauka kao inspiracije za naše politike, i važnost liberalne demokracije sa svime što ona nosi u smislu višestranačja. U smislu da institucije, vladavina prava, moraju funkcionirati u skladu s tim konceptom da vlast mora biti ograničena kako bi osigurali slobodu pojedinca, obitelji i društva. Tako da je ta demokršćanska nota, koja je u HDZ-u, koja je i u zadnjim promjenama Statuta još i naglašenija, nešto na čemu sam uvijek radio, što radim i sada, i što namjeravam raditi i ubuduće.

Dobro, shvaćam da prije nedjelje ovakav odgovor morate dati. Ali, nakon nedjelje, kad sljedeći izbori postanu ti predsjednički, i kad ipak HDZ mora dati neki odgovor na pitanje koga šalje u tu utrku za predsjedničke izbore? Možete li se zamisliti da prihvatite kandidaturu za predsjedničke izbore? 

Izuzetno poštujem, naravno, i vaš posao i vaše pravo da otvarate takvo pitanje. Mogli smo vidjeti, gotovo iz tjedan u tjedan, različita imena. Tako da to shvaćam u tom kontekstu. Što se mene tiče, kao što sam rekao, ja sam 100 posto usredotočen na ove europske izbore i na rad kao zastupnika. Tijela HDZ-a će biti ta koja će u pravo vrijeme odlučiti tko će biti kandidat, a ja sam uvjeren da će to biti sasvim sigurno osoba koja će pobijediti na predsjedničkim izborima.

Ali da bi pobijedila, mora biti neki jak kandidat. Jer, ako se u utrku pošalje kandidat za kojeg unaprijed svi znaju da nije dovoljno jak, onda HDZ ne može pobijediti. A baš zato je to pitanje već aktualno. Jer ova kampanja za izbore za Hrvatski sabor nije bila nimalo tipična zbog Milanovićeve kandidature za premijera. Ova superizborna godina se već u prvom ciklusu pokazala vrlo neobičnom i, onako, bizarnom. I baš zato je pritisak odgovora na to pitanje, kako HDZ misli riješiti taj svoj problem i pobijediti na predsjedničkim izborima, već sada aktualan. Može li uopće HDZ zaista pobijediti Milanovića? Birači imaju dojam da ipak ne bi jedna stranka trebala biti na svim razinama vlasti u većini. Žele imati korektiv i to je normalni demokratski poriv.

Ja se slažem s vama da je bilo dosta... Bizarno, vi ste koristili tu riječ. U svakom slučaju nije bilo u skladu s Ustavnim ovlastima i idejom Ustava o tome koja je uloga predsjednika Republike, koji treba biti točka ujedinjenja oko nekih državnih politika. Naravno da on ima svoje vrijednosti, ali ne smije ih manifestirati na način da favorizira jednu stranku, pogotovo ne kad se stranke natječu. Mora biti iznad tog stranačkog nadmetanja. To se nije dogodilo, Milanović se javno kandidirao za premijera kao kandidat SDP, a kasnije se povukao. Na taj je način narušio povjerenje u demokratske institucije i način na koji bi one trebale funkcionirati. Mislim da je dobro što u demokraciji uvijek treba biti ograničena vlast i treba postojati kontrola vlasti, ali u parlamentarizmu to treba doći do izražaja upravo kroz rad parlamentarnih stranaka. Imate parlamentarnu većinu, imate oporbu, a institucija predsjednika bi trebala biti iznad tog nadmetanja i biti točka stabilnosti funkcioniranja sustava. Zato se i traži od predsjednika da ne bude stranački obojen. On je uvijek, naravno, kandidat jedne stranke ili neke liste, ali kada preuzme funkciju, mora biti predsjednik svih hrvatskih građana. E sad, hoće li se ponovno Milanović kandidirati ili neće, to je nešto što morate njega pitati, ali ja sam uvjeren da HDZ kad ide na izbore, uvijek ide da pobijedi na tim izborima.

VEZANI ČLANCI:

Još da se vratimo malo na europske teme, na temu proširenja. Moguće je da slijedeći saziv Europskog parlamenta i Komisije bude taj koji će donijeti neku odluku o sljedećem proširenju Europske unije. Koga vi smatrate da bi trebalo primiti, kada, i kako komentirate tu neku naivnost Europe prema Srbiji i njenom europskom putu? Naivnost u smislu da se očekuje da Srbija ide tim europskim putem, a vlasti u Srbiji rade sve suprotno. Ne ispunjavaju neke uvjete i ponosni su što ih ne ispunjavaju. Vidimo da se ovaj vikend u Beogradu održava nešto što se naziva svesrpskim saborom. Nakon UN-ove rezolucije o Srebrenici. Sudeći po medijima u Srbiji, to je jedno potpuno režimski diktirano ludilo, da se tako izrazim. Počnimo od toga. Kako vi gledate na taj svesrpski sabor i na tu politiku? A onda dođimo i do proširenja?

Srbija ima jedan po meni fundamentalni problem, a to je što nije donijela ključnu odluku želi li biti dio zapada ili ne želi. Oni su donijeli formalnu odluku i aplicirali su za članstvo u Europskoj uniji. Ti pregovori su otvoreni, međutim, stoje na mjestu upravo zbog toga što Srbija ne ispunjava uvjete niti pokazuje namjeru da to učini. Kada pogledate način na koji smo mi, koji smo imali itekako teške pregovore, imali jedan nacionalni i društveni konsenzus da se mora ići tim putem. Kao stranke smo se natjecali, ali u tome tko će više, brže i bolje ispunjavati taj put prema članstvu u Europskoj uniji. Htjeli smo biti dio tog političkog zapada. Srbija tu odluku nije donijela. Vi ne možete postati dio Europske unije, a ne biti dio zapada, odnosno igrati na to da sjedite na više stolica, pa da jednostavno imate dobre odnose i s Rusijom i s Kinom, jednako kao s Europskom unijom. To jednostavno ne može proći.

Nekad se čini kao da im prolazi.

Kažete da prolazi, ali u smislu da zapad i dalje ostavlja otvorena vrata Srbiji. Ali...

Pa iz EU se slijeva u Srbiju više novca nego u bilo koju kandidatkinju ranije.

Tu se slažem s vama da je ogromna doza naivnosti u tom segmentu. Na primjer, preko dvije milijarde eura koje su išle za željezničku infrastrukturu u Srbiji. Trebalo bi postaviti doista pitanje koji je cilj toga. Pogotovo kad bi povezali i grčku luku Pirej preko Srbije do Budimpešte. Je li to da bi učvrstili europske pozicije, pa onda i europeizaciju tog prostora, ili je to samo kanal za uvoz kineske robe na europsko tržište, a financirano s europskim novcem? Prema tome, ima tu prostora za kritiku i tu treba čvršći stav o tome. A taj čvršći stav treba biti upravo to: ne zatvoriti vrata, jer nama je u interesu da se europeizira naše susjedstvo, pa i Srbija, ali s jasnim kriterijima što oni moraju učiniti. Trenutno ih ne ispunjavaju. Ne samo to, nego i niz drugih stvari na kojima je, kao što znate, Hrvatska inzistirala kad smo pregovarali o pregovaračkom okviru za pregovore EU-a i Srbije. Od pitanja nestalih, suda u Beogradu koji si je dao nadležnost za procesuiranje ratnih zločina na prostoru cijele bivše Jugoslavije, što je nedopustivo…

Dakle, niz drugih stvari. Ali ključno je političko opredjeljenje: ne možete biti nesvrstani i htjeti biti dio Europske unije. Morate se geopolitički opredijeliti. To Srbija nije učinila i zato doista u ovom trenutku ona ne napreduje. Stoji na mjestu, što nije za nas dobra situacija. Za nas bi bilo bolje da se Srbija transformira, demokratizira, europeizira. To bi bilo dobro, naravno, i za njih, ali bi bilo dobro i za cijeli prostor jugoistoka Europe, i za našu nacionalnu sigurnost. Jer vi ste sigurniji čim imate u susjedstvu bolju situaciju. Što se tiče proširenja općenito, mislim da je tu važno reći kako je naš prioritet podržati put BiH prema europskim integracijama. Jasno je da tu mi, kao i uvijek, inzistiramo na konceptu Bosne i Hercegovine triju ravnopravnih i konstitutivnih naroda zbog položaja hrvatskoga naroda. Na tome ćemo i dalje inzistirati, ali da se BiH pridruži Republici Hrvatskoj u EU. Da taj put bude otvoren. Na tome smo inzistirali i zahvaljujući tome je BiH prvo dobila status, pa onda kasnije i otvorila pregovore. 

Podržavamo i europsku perspektivu koja se otvorila i za Ukrajinu, za Moldovu, koje nisu u jednostavnoj situaciji. To neće biti jednostavno. Puno toga oni moraju napraviti. Moraju ispuniti te kriterije. Bez toga neće biti moguće ići dalje. Ali u ovom trenutku ta politička odluka je bila itekako opravdana, da se može poslati jasnu poruku ukrajinskom narodu: ukoliko se vi želite opredijeliti za Zapad, želite postati dio političkog zapada, neće vam to Moskva moći zabraniti, vrata su vam otvorena. U tom kontekstu, poruka koja glasi: vi ste svoji na svome. i možete sami odlučiti o vašoj sudbini. Nešto što mi jako dobro razumijemo jer upravo to je ono što smo mi devedesetih htjeli. Ne da nam Beograd ili bilo koji drugi grad odredi koja je naša budućnost, u koje asocijacije želimo ući, želimo li biti dio zapada ili da nam to netko zabrani. Ne, mi smo to htjeli. Ovih dana smo se prisjetili, kad smo imali 30. svibnja Dan državnosti, onih slika punog glavnoga trga u Zagrebu, gdje su bile hrvatske zastave, ali i europske zastave. Već na samom početku smo rekli da želimo imati svoju neovisnu državu i želimo da ta neovisna država bude dio europskih demokracija, kao što smo danas kao članica Europske unije.

GALERIJA Ovo su ljudi koji su izabrani za zastupnike u Hrvatskom saboru

Puno je, čini se, na ovim izborima kandidata koji naglašavaju da se u Europskom parlamentu žele zalagati za kršćanske vrijednosti i za kršćansku baštinu. Kako? Kako jedan zastupnik u Europskom parlamentu može promijeniti temeljni ugovor Europske unije da bi se u njemu spominjalo kršćanstvo? To ni puno veći državnici i puno moćnije države članice nisu uspjele kada se pregovarao Ustav Europske unije. To mi nije jasno, koliko je to realno? I drugo, naslanja se na to pitanje: o kršćanskoj baštini i povratku kršćanstva u temeljne vrijednosti Europske unije govori i Božo Petrov s liste Mosta, a i Stjepo Bartulica iz Domovinskog pokreta. Koja je onda, zapravo, razlika između vas i Petrova, Bartulice, kao triju kandidata? 

Prvo, Europu ne možemo razumjeti ako ne uvažimo kršćanske korijene i kršćanske vrijednosti koje su dio identiteta i hrvatskog naroda, ali i drugih europskih naroda. I to nas spaja, veže, i to sasvim sigurno treba valorizirati. Europska pučka stranka, kad se raspravljalo o ustavu, htjela je da to bude dio ustava. Nažalost, bilo je država koje su to blokirale. Na kraju je cijela ideja jednog ustava Europske unije propala zbog toga što nije prošao referendum, u Francuskoj na primjer. Kasnije je donesen Lisabonski ugovor. U tom Lisabonskom ugovoru imate članak 17, koji obvezuje Europsku uniju na stalni dijalog s vjerskim zajednicama. Mislim da je to jedan od alata i prostora gdje se zastupnik u Europskom parlamentu, koji poznaje proceduru i poznaje Lisabonski ugovor, može uključiti ukoliko želi naglasiti i te kršćanske vrijednosti unutar europskih institucija. Ja sam svojedobno kao zastupnik u Europskom parlamentu sudjelovao i u tom obliku dijaloga koji se organizira prema članku 17 Lisabonskog ugovora. Ne znam koliko kolege su upoznati s tim ili ne, nije na meni da to procjenjujem. To će procijeniti birači. 

Bio bih oprezan u ovom geopolitičkom trenutku oko diranja temeljnih ugovora. Mislim da bi se time, čak i onda kada je to s dobrim namjerama, moglo otvorili Pandorinu kutiju. Jer kad bi otvorili temeljne ugovore, neće se samo jedna tema otvoriti. Tu će se, na primjer, otvoriti pitanje jednoglasja, odnosno prava veta koje Hrvatska trenutno ima i koji mi želimo zadržati. Neke druge stranke, pogotovo lijeve opcije, bi htjele to ukinuti ili revidirati. Prema tome, kada se otvaraju temeljni ugovori, moguće je da ako to napravite nesmotreno i loše pripremljeno završite s jednim potpuno drugim rezultatom. Zato sam i u jednom sučeljavanju kolegama koji naglašavaju tu inicijativu pokušao to na taj način objasniti.

Što se tiče samih demokršćanskih principa koji su inspirirani europskim socijalnim naukom imate jedan ključan princip, a to je princip solidarnosti. Da nema Europe solidarnosti, onda ne bi bilo niti fondova. Kad bi Europa bila organizirana isključivo prema načelu politike sebičnosti, onda bi one bogate zemlje rekle: ok, sredstva samo ostaju kod nas, mi nećemo davati za neke zemlje koje tek love korak u razvijenosti. To bi bilo jako loše za nas. Samo da podsjetim, između onog što smo mi uplatili i povukli u plusu smo 14,5 milijardi eura, što nam omogućuje upravo da lovimo korak s onim najrazvijenijim. Toga ne bi bilo da nema upravo tog demokršćanskog koncepta solidarnosti koji njeguje Europska pučka stranka kao klub demokršćana. I drugi kandidati možda ističu određene kršćanske vrijednosti, međutim, u grupacijama s kojim se oni identificiraju u Europskom parlamentu su upravo te stranke koje negiraju demokršćanski princip solidarnosti. I tu je možda jedna od ključnih razlika. Mislim da za Hrvatsku trebamo Europu solidarnosti, jer to je upravo ono gdje mi najbolje možemo ostvariti naš razvoj. I zato, ako na taj način razmišljate, onda naravno da je i naš poziv da date potporu kandidacijskoj listi HDZ-a na ovim izborima 9. lipnja.