Da, suprotno onome u što su uvjereni kriminalci svih vrsta, savršen zločin ipak ne postoji, na svojoj koži osjetili su mnogi koji su se ponadali da će njihova zlodjela ostati nekažnjena. Jer koliko god zločin bio dobro planiran te možda i još bolje izveden, gotovo je sigurno da će na mjestu događaja iza počinitelja ipak nešto ostati. Poput otisaka prstiju koji svakoga i gotovo 25 kasnije mogu “pospremiti” na 40 godina robije. Upravo to dogodilo se Željku Milovanoviću, jednom od onih koji je 2008. sudjelovao u likvidaciji Ive Pukanića i Nike Franića.
Nakon ubojstva počinjenog paklenom napravom koja je bila skrivena u motociklu parkiranom do Pukanićeva vozila, Milovanović se došetao do stana koji je tada koristio u Zagrebu. Kada je policija poslije pretraživala taj stan, našla je njegov DNK te otiske prstiju, a nađeni otisci iz stana poklapali su se s otiscima koje je MUP imao u svojim krim-evidencijama. Istražujući kako se i zašto poklapaju otisci prstiju, ispostavilo se da je policija Milovanoviću daktiloskopske otiske uzela 19. travnja 1988. u Belom Manastiru jer je bio osumnjičen za tešku krađu. Njegovi otisci prstiju od tada su bili u MUP-ovoj bazi podataka, koja se sve do trenutka kada je hrvatska policija nabavila AFIS (automatski daktiloskopski identifikacijski sustav) pregledavala ručno. No 14. travnja 2006. Milovanovićevi otisci prstiju ubačeni su u AFIS, što se 2008. pokazalo kao pun pogodak. Jer kada su policajci otiske nađene u stanu koji je Milovanović koristio unijeli u AFIS, on im ih je među 150.000 otisaka identificirao kao njegove. Koju godinu kasnije pokazat će se da je to bio jedan od tragova koji je znatno pomogao u povezivanju Milovanovića sa stravičnim zločinom koji je počinio. Spomenuti otisci postali su tako “zaslužni” i za dvije maksimalne kazne zatvora koje su Milovanoviću zbog likvidacije Pukanića i Franića izrečene na sudovima u Zagrebu i Beogradu, pokazavši još jednom da savršenog zločina nema te da se mladenačke nepodopštine i nakon niza godina mogu pretvoriti u vrlo skupe pogreške.
A razotkrivanjem skupih pogrešaka bave se forenzičari čiji je posao, među ostalim, da mikroskopske tragove pretvore u konkretne – dokaze. Koliko je forenzika važna u razotkrivanju zločina, znat će svatko tko je pogledao makar jednu epizodu CSI-ja, u kojem i mikroskopske čestice mogu pomoći u otkrivanju počinitelja. S druge strane, forenzični stručnjaci reći će da nema dobre optužbe bez dobrih materijalnih dokaza, dok dobrih materijalnih dokaza nema bez forenzike i dobrih baza podataka. Današnja forenzika, kaže prof. dr. sc. Dragan Primorac, zasnovana je na interdisciplinarnosti i to je njezina najveća snaga.
Pogledajte pretres kuće u Palovcu:
Nevidljivi tragovi
– Gotovo svaka nova tehnologija ima svoju primjenu u forenzici, bez obzira na to je li riječ o analizi DNK, toksikološkim analizama, traseologiji, prepoznavanju krivotvorenih dokumenata ili novčanica, načina, uzorka, uvjeta i okolnosti nastanka požara i eksplozija, balistike, računalne forenzike, sudske medicine, forenzične antropologije, forenzičnoj akustici i fonetici, forenzičnom računovodstvu itd. Koliko moderna tehnologija pridonosi otkrivanju počinitelja kaznenog djela, najbolje govori podatak da danas možemo dobiti puni profil osobe analizirajući DNK dobiven iz svega nekoliko stanica, što otprilike odgovara količini DNK od 20-ak pg (pikograma ili 10-12 grama) – kaže dr. Primorac.
A gdje točno, bilo na filmskom platnu bilo u stvarnom životu, počinje forenzika, objašnjava kriminalist Željko Cvrtila.
– Forenzika počinje na očevidu, odnosno na mjestu gdje se dogodilo neko kazneno djelo. Očevidom se prikupljaju tragovi, bilo da je riječ o otiscima prstiju, otiscima stopala, DNK ili nekim mikroskopskim tragovima. Ako nisi dobro prikupio tragove tijekom očevida, onda si u problemu. Svaki očevid sastoji se od statičkog i dinamičkog dijela. To su osnove kojih se, na žalost, danas mnogi ne pridržavaju. Statički dio očevida znači da neki inspektor, odnosno krim-tehničar dođe na mjesto događaja i promatra. Promatra što se dogodilo, kako se to dogodilo, kuda je počinitelj ušao, kuda izašao, je li nešto pomaknuto ili nije, kakvo je oružje koristio, je li ga ponio sa sobom ili ga je ostavio na mjestu zločina... Drugim riječima, radi misaonu rekonstrukciju koja onda treba biti podloga za dinamični dio očevida tijekom kojeg se traže tragovi poput krvi, DNK, otisaka... Ponekad ti tragovi mogu biti mikroskopski i na prvi pogled nevidljivi i zbog toga je važno da se očevid napravi kako treba. A hoće li se tragovi koji se tijekom očevida nađu i izuzmu pretvoriti u dokaze, druga je stvar – kaže Cvrtila.
Objašnjava da je tijekom očevida najbitnije nađene tragove dobro obilježiti i fiksirati te spakirati i transportirati.
– A na tom putu, od prikupljanja do transporta te arhiviranja tragova, ima milijun pogrešaka – kaže Cvrtila.
Koliko je u pravu, jasno je svakome tko je ikada imao prilike sjediti u nekoj od hrvatskih sudnica tijekom raznih suđenja, poglavito onih za najteža djela. Jer u hrvatskim sudnicama doista se svašta moglo čuti, pa i da se optuženik za pokušaj mafijaške likvidacije, pri čemu je ubijen nevini građanin, oslobađa optužbi jer je DNK koji je od njega izuzet nakon toga kontaminiran. Moglo se čuti i kako je policija vrlo traljavo pretražila čovjeka kojeg je uhvatila u skitnji te kod kojeg je nađen pištolj, za koji se nakon dva mjeseca ispostavilo da je upravo pištolj kojim je u pol bijela dana ubijena mlada djevojka. Sudski kroničari pa i javnost s nevjericom su u hrvatskim sudnicama slušali i kako danima nakon očevida nakon pljačke banke, pri čemu je jedan policajac ubijen, a više ih je ranjeno, čistačica u toj istoj banci nalazi čahure metaka koje su promakle policiji.
Navedeni primjeri pokazuju da ni forenzika nije svemoćna kada se početni posao traljavo obavi, a Cvrtila smatra da do toga dolazi iz više razloga. Jedan od njih je i postojeći Zakon o kaznenom postupku (ZKP).
– Očevid se više ne radi kad je riječ o nasilnoj, nego samo kad je riječ o sumnjivoj smrti. Po meni je to pogreška jer, dok ne pregledate tijelo, vi ne znate je li to ubojstvo, samoubojstvo ili nešto treće. Kada nema očevida i obdukcije tijela, onda je gotovo. Neke stvari ne možete više vratiti čak i ako ekshumirate tijelo. Nadalje, svugdje u svijetu u ekipama za očevide rade najiskusniji ljudi, dok se kod nas u posljednje vrijeme događa da očevide vode neiskusni policajci koji su u ekipu za očevide poslani da bi stekli iskustvo i praksu. I naravno da njima onda na terenu ništa nije sumnjivo, pa imate to što imate. Dodatni je problem i što svjetski trendovi pokazuju da se i policija i forenzika sve više orijentiraju prema materijalnim tragovima jer oni povezuju počinitelja s mjestom događaja i počinjenim djelom, dok smo mi još uvijek više orijentirani na personalne dokaze, odnosno svjedoke. A svjedoci nisu nikada do kraja pouzdani jer ljudi iste stvari različito vide – kaže Cvrtila.
Da je forenzika ključna pri otkrivanju počinitelja, slaže se i Primorac pa objašnjava:
– Danas je gotovo nemoguće otkriti počinitelja ako istražna tijela ne surađuju s forenzičarima. S druge strane, forenzičar je uključen u sve procese povezane s počinjenjem djela i njegova je uloga ključna, počevši od osiguranja mjesta događaja, očevida, rekonstrukcije mjesta događaja, prikupljanja i analize tragova te sudskog procesa. Forenzičar koji je stalni sudski vještak tijekom sudskog procesa ima ključnu ulogu pri prezentaciji prikupljenih tragova, a to je sudu ključno kad odlučuje o osuđujućim ili oslobađajućim presudama – kaže dr. Primorac.
Objašnjava potom što je s forenzične strane ključno pri izuzimanju tragova na mjestu događaja, odnosno na što se mora paziti da se tragovi ne kontaminiraju.
– Kvalitetno i ispravno prikupljanje i obrada forenzičkih tragova različitog podrijetla na mjestu događaja, njihovo pravilno izuzimanje te kasnija analiza u laboratoriju nemaju alternativu. Pri izuzimanju bioloških tragova ključno je nekoliko stvari kao što su utvrđivanje postojanja bioloških tragova na mjestu događaja, korištenje ispravnih metoda i postupaka pri prikupljanju takvih tragova, rukovanje izuzetim tragovima, pakiranje i pohrana bioloških tragova. Istodobno, forenzičar mora razmišljati o mogućim načinima nastanka biološkog traga. Biološki trag, s druge strane, osim ljudskog, a to su najčešće krv, kosa, sperma, sekret, feces, kost, zub, urin, itd., može biti i životinjskog ili biljnog podrijetla. Pri izuzimanju tragova posebno se mora paziti da se ne kontaminira mjesto događaja, a trag tamo mogu ostaviti svi koji tuda prođu, od slučajnih prolaznika pa do onih koji prvi dođu na mjesto događaja, poput djelatnika Hitne pomoći – kaže Primorac.
A može li protok vremena od počinjenja djela pa do uhićenja počinitelja biti otežavajući faktor, također je pitanje koje se često postavlja u policijsko-forenzičkim istragama. Takvo pitanje postavljeno je i nakon ubojstva koje je nedavno zgrozilo Hrvatsku i za koje je osumnjičena Smiljana Srnec. Sumnja se da je svoju sestru Jasminu Dominić ubila prije 20 godina, nakon čega je tijelo isto toliko godina čuvala zamrznuto u zamrzivaču. No to nužno ne mora značiti da je tim činom uništila sve tragove koji bi je mogli povezati sa zločinom.
U AFIS-u 350.000 otisaka
– Ako je uistinu tijelo cijelo vrijeme bilo zamrznuto, to bi zapravo bio najbolji put da se sačuvaju biološki tragovi. Iako je važan period koji je protekao između otkrivanja i prikupljanja biološkog traga i vremena počinjenja djela, daleko je važnija kvaliteta ili očuvanost traga. Tijekom rada na masovnim grobnicama iz Drugog svjetskog rata, poput npr. Škofje Loke ili Ljubuškog, pokazalo se da se identitet osoba može utvrditi i nakon 60 godina – kaže dr. Primorac.
Primorac ističe i da je slučaj iz Međimurja nešto što se u forenzici zove “cold case”, odnosno stari slučaj, a takvi slučajevi zahtijevaju puno složeniji i sistematičniji pristup rješavanja jer dio dokaza koji su bili prisutni u početku više ne postoje, okolnosti su promijenjene, mjesto događaja je izmijenjeno. U takvim situacijama, kaže dr. Primorac, postoji i veliki efekt medija koji u cijelosti može promijeniti stvarne i objektivne okolnosti vezane uz događaj.
U forenzičnim, ali i svim drugim znanostima za napredak je, osim ljudi, zaslužna i tehnologija. Kako napreduje ona tako napreduju i metode istraživanja mjesta zločina. Primjerice, nekada su se otisci prstiju pregledavali i uspoređivali ručno, a danas umjesto čovjeka to radi AFIS. U MUP-ovu je AFIS-u, prema podacima iz 2018., 350.000 otisaka, a riječ je o osobama koje su osumnjičene za počinjenje raznih kaznenih djela. Ti otisci policiji su korisni jer se otisci svakog novog sumnjivca ubacuju u AFIS, pa kao i u slučaju Željka Milovanovića, uvijek postoji mogućnost da netko tko je primjerice uhićen zbog krađe bude razotkriven i kao ubojica. Osim baze otisaka prstiju, hrvatska policija ima i balističke baze, odnosno baze podataka o oružju koje je korišteno pri počinjenju kaznenih djela, a ima i bazu podataka DNK koji su izuzeti bilo od počinitelja, bilo s mjesta raznih zločina. DNK je u posljednjim desetljećima postao svojevrsna forenzična zvijezda, pogotovo nakon što je veći broj ljudi izišao iz zatvora u kojima su proveli desetljeća zbog zločina koje nisu počinili.
Posljednji u nizu takvih je Craig Coley, veteran Vijetnamskog rata koji je po američkim zatvorima proveo 39 godina zbog dvostrukog ubojstva koje nije počinio. Teretilo ga se da je 1978. ubio svoju djevojku i njezina sina te je bio osuđen na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja. Dokaz protiv njega bili su dječja majica i krvavi ručnik nađeni u njegovu stanu. Za njegovo oslobađanje ključan je bio uzorak DNK koji je nađen na mjestu događaja i koji samo pukim slučajem nije uništen, iako je sud naložio da se to učini. Taj je DNK 39 godina kasnije dokazao da Coley nije počinitelj, a ponovno preispitivanje njegova slučaja pokazalo je da je tijekom istrage ubojstva napravljen niz propusta, odnosno da su mnogi dokazi uništeni. Zahvaljujući ponovnoj analizi uzoraka DNK, Coley je postao jedan od 364 nevine osobe koje su u posljednja tri desetljeća oslobođene nakon što su godine provele u zatvoru zbog zločina koje nisu počinile. Sudbinama tih ljudi u Americi, a i šire, bavi se organizacija Innocence Project (Projekt nevini), neprofitna organizacija koja je osnovana 1992. Od tada do danas, osim što su zahvaljujući DNK testiranju iz američkih zatvora izvukli 364 nevine osobe, među kojima je bilo i 20 onih koji su čekali smrtnu kaznu, pomogli su i u hvatanju 158 stvarnih počinitelja. Sličan projekt u Hrvatskoj su prije nekog vremena pokrenuli dr. Primorac i prof. dr. Davor Derenčinović, a cilj njihova “projekta nedužnosti” je preispitivanje i ispravljanje eventualnih pogrešaka pravosudnog sustava.
– U Hrvatskoj prema trenutačno važećim odredbama ZKP-a postoji mogućnost obnove kaznenog postupka ako se pojave nove činjenice. Jer ista činjenica u drukčijim okolnostima i uz drukčije tumačenje te uz upotrebu mogućnosti koje pruža napredak tehnologije može biti ključna za dokazivanje nedužnosti. Naime, DNK je iznimno stabilan pa, ako se pravilno pohrani uzorak, može se iskoristiti za usporedbu godinama kasnije – zaključuje dr. Primorac.
>> Pogledajte video: U policiji predstavljeni rezultati kriminalističke istrage o ratnom zločinu