Te svibanjske nedjelje malo prije 8 sati Vinko Žuljević Klica (57), umirovljeni pripadnik HVO-a te čovjek čije je poslove policija godinama istraživala zbog sumnje da su povezani s organiziranim kriminalom, vraćao se s ranojutarnje mise u sesvetskoj crkvi sv. Antuna Padovanskog. Bila je to njegova uobičajena nedjeljna rutina, kao što je bilo uobičajeno da se na povratku s mise vozi manje-više istim putem. Tako se i te nedjelje, posljednje u životu, vozio Voćinskom ulicom u Sesvetama. Kad je došao do križanja s Glavnom ulicom, zaustavio se zbog crvenog svjetla na semaforu i upravo su ga tada zaskočili nepoznati i očito dobro uigrani ubojice. Dok je Klica stajao na semaforu, ispred njega je izletjela Škoda Octavia bosanskohercegovačkih tablica. Maskirani napadači zapucali su po Žuljeviću i vozilu, a pridružio im se i motociklist čije je lice skrivala kaciga.
Žuljević je pokušao izići iz vozila, no napadači iz Octavije pritrčali su, izvukli ga iz vozila te nastavili pucati po njemu. On je ostao nepomično ležati na asfaltu, a napadači su pobjegli. Tada mu je prišao motociklist koji je u njega ispalio nekoliko hitaca prije nego što je i on pobjegao. Cijeli taj užas trajao je svega deset sekundi, a dogodio se 3. svibnja 2015. godine. Od tada do danas prošle se gotovo četiri godine, a policija je u potrazi za ubojicama Vinka Žuljevića Klice prevrnula, kako se kaže, i nebo i zemlju. S mjesta događaja izuzeti su svi tragovi za koje se mislilo da bi mogli biti korisni, a tragovi su izuzeti i na mjestu na kojem je Škoda Octavia kojom su se ubojice dovezli i odvezli ostavljena i zapaljena. Razgovaralo se sa stotinama ljudi, izrađen je profil žrtve, pročešljani su njegovi obiteljski i poslovni odnosi. No sav taj trud nije urodio plodom jer ubojice Vinka Žuljevića Klice još uvijek nisu nađeni. Pitanje je i hoće li ikada i biti, s obzirom na protok vremena te činjenicu da je očito bila riječ o profesionalno odrađenoj likvidaciji s prepoznatljivim potpisom organiziranog kriminala.
Ključna vještačenja
Žuljevićevo ubojstvo ujedno je posljednje ubojstvo, od tada do danas, koje se u statistikama MUP-a vodi kao neriješeno. Konkretnije, od 33 ubojstva koja su počinjena 2015. godine policija nije riješila samo njegovo. Što se tiče prijašnjih godina, 2014. godine u Hrvatskoj se dogodilo 35 ubojstva i u svim slučajevima ubojice su nađeni. Tako je bilo i 2016. i 2017. godine kada MUP-ove statistike bilježe po 43 ubojstva svake godine i sva su riješena. Inače, iz MUP-ovih statistika može se primijetiti da je broj ubojstava u Hrvatskoj svake godine sve manji i manji pa su se tako lani u Hrvatskoj dogodila 22 ubojstva i sva su riješena, što se može smatrati fantastičnom statistikom koja ide na ruku svima onima koji tvrde da je Hrvatska bez obzira na sporadične incidente i dalje država u kojoj je sigurnost na visokoj razini.
No sigurnost je stvar osobne percepcije pa nevjerne Tome kad je o tome riječ neće razuvjeriti ni podatak da je 2018. bilo najmanje ubojstava u zadnjih 20-ak godina. Usporedbe radi, 2008. bilo je 67 ubojstava, od kojih su četiri ostala neriješena. Prije 2008. jedno vrijeme u prosjeku je bilo oko 75 ubojstva godišnje, dok je na prijelazu 90-ih u 2000. godišnje znalo biti i oko stotinu ubojstva, a mnoga od njih nosila su prepoznatljivi potpis organiziranog kriminala i do dan-danas nisu riješena. I to unatoč tome da je policija u nekim slučajevima prijavila osobe koje je smatrala počiniteljima, zbog čega su se vodili i sudski postupci koji su rezultirali pravomoćnim oslobađajućim presudama. Crna statistika, uvjetno rečeno, počinje se normalizirati od 2008. naovamo jer je godišnji broj ubojstava u stalnom padu. Godinu kasnije bilo je 49 ubojstva (dva neriješena), da bi potom 2010. bilo 58 ubojstva (četiri neriješena), 2011. godine 48 ubojstva (jedno neriješeno), a jedno neriješeno ubojstvo ostalo je i 2012. kada se dogodilo 51 ubojstvo. Sljedeće godine dogodilo se 41 ubojstvo, od kojih je pet ostalo neriješeno, a ta 2013. u zadnjih 10 godina je godina s najviše neriješenih ubojstava.
Zbog čega se neka ubojstva odmah riješe, a druga godinama ostanu prepuna nepoznanica te ostaju li neriješena ubojstva zauvijek takvima ili se počinitelji s vremenom ipak uspiju pronaći, objasnio nam je Ivica Kropek, voditelj MUP-ova Odjela za krvne delikte.
– Dok god nam počinitelj nekog ubojstva ne bude potvrđen optužnicom, odnosno presudom suda, smatramo da je slučaj aktivan jer je i nakon prijavljivanja počinitelja nekad potrebno poduzimati i dodatne radnje. Kad god imate neko kazneno djelo, provode se očevidi i izuzimaju tragovi te se po potrebi provode i druge mjere i radnje. Ti se tragovi, na temelju naloga tužiteljstva, vještače. U slučaju kada je neko ubojstvo ostalo neriješeno, tragovi se ubacuju u bazu nepoznatih tragova. Ponekad prođe dosta vremena, no kad se nepoznati trag poklopi s nekim drugim tragom ili osobom, nastavlja se provođenje kriminalističkog istraživanja – kaže Kropek.
>> Dvostruko ubojstvo na zagrebačkim Strugama
U pronalaženju počinitelja koji su ostali nepoznati MUP-u od jeseni 2017. pomaže i to što je potpisao jedan međunarodni ugovor o policijskoj suradnji na temelju kojeg zemlje potpisnice međusobno razmjenjuju podatke iz svojih baza. Nadalje, kada se uspoređuje današnje vrijeme i vrijeme prije 20-ak godina, jasno je da je tehnologija znatno napredovala pa je policiji već i zbog toga lakše naći počinitelje.
– Kad je riječ o neriješenim ubojstvima, najveći je problem, osim protoka vremena, nedostatak materijalnih tragova. Zato mi svaki trag koji nađemo i izuzmemo vještačimo i on se pohranjuje u bazi. Ponekad je pri istraživanju najtežih kaznenih djela problem i personalna komunikacija, odnosno ako obitelj ili prijatelji žrtve iz nekog razloga nisu voljni surađivati s policijom. A ponekad prođe i vrijeme dok se nešto ne definira kao ubojstvo. Za to su najbolji primjeri nestalih osoba jer se tu često zna dogoditi da nešto što je počelo kao nestanak osobe kasnije postane teško kazneno djelo – kaže Kropek.
Da za policiju protok vremena i ne mora biti ograničavajući faktor, svjedoči primjer ubojstva umirovljenika koji je u Zagrebu ubijen 2008., a počinitelj je nađen i prijavljen 2015. No iako je ovogodišnja policijska statistika, barem što se tiče ubojstava, sjajna, u javnosti gotovo uvijek prevladava dojam da policija nema gotovo nikakvog uspjeha pri otkrivanju počinitelja ubojstva koja imaju potpis organiziranog kriminala.
– Pa to baš i nije tako jer od pet neriješenih ubojstva iz 2013. nijedno nije povezano s organiziranim kriminalom. Lani je, recimo, bilo ubojstava u kojima je teško bilo otkriti veze između žrtve i počinitelja, no na kraju su sva riješena – kaže Kropek.
Neriješenim ubojstvima inače se od ožujka 2018. bavi Odjel za krvne delikte, a prije toga nekoliko godina, točnije od 2013., njima se bavio tzv. Odjel za hladne slučajeve. I imali su oni nekog uspjeha, razriješili su dvostruko ubojstvo iz Osijeka s početaka 2000-ih. No u nekom trenutku su u MUP-u shvatili da se poslovi Odjela za hladne slučajeve i Odjela za krvne delikte preklapaju pa je sve spojeno u Odjel za krvne delikte. A taj se odjel osim neriješenim, ponekad bavi i ubojstvima koja na prvi pogled izgledaju riješena. Riječ je, naime, o slučajevima u kojima je policija podnijela kaznenu prijavu, no ona je odbačena. Ili o slučajevima u kojima je počinitelj pravomoćno oslobođen optužbi.
Iako u javnosti prevladava stav da je za policiju neko ubojstvo zaključeno u trenutku kada je podigla kaznenu prijavu protiv počinitelja, a uporište za takvo tumačenje bila je upravo MUP-ova statistika u kojoj odbačene kaznene prijave ili oslobađajuće pravomoćne presude nisu bile prezentirane kao neriješeni slučajevi, Kropek tvrdi da to nije tako.
Dojmovi varljivi
– Problem nastaje u tumačenju statistike jer jedno su brojke koje mi imamo, a stanje spisa nešto je drugo. No i u takvim slučajevima, gdje su kaznene prijave odbačene, kada nam se spis vrati s tužiteljstva, kriminalističko istraživanje nastavlja se dok se počinitelj ne nađe – kaže Kropek.
Iako je lani u Hrvatskoj bilo najmanje ubojstava u zadnjih 20-ak godina, što je dobro za opću sliku stanja sigurnosti u Hrvatskoj, barem iz policijske perspektive, javnost o tome ima drukčiji stav. U javnosti, naime, prevladava mišljenje da su ubojstva sve brutalnija te da u tim brutalnostima prednjače sve mlađi počinitelji.
Uostalom, dovoljno se sjetiti slučaja Tina Šunjerge ili Davida Komšića, koji su danima svojim bešćutnim zlodjelima punili novine, dok su stručnjaci raznih profila pokušali objasniti što je tako mlade ljude natjeralo na brutalne i bešćutne zločine. Pravog odgovora ni na ta pitanja nema, a Kropek objašnjava i da je dojam javnosti i tu varljiv.
– Jasno mi je da se nakon pojedinih slučajeva koji su medijski dosta eksponirani to tako percipira. I policiju takvi slučajevi zabrinjavaju pa ih se trudimo prevenirati organiziranjem kampanja ili radionica protiv nasilja. No što se dobi počinitelja tiče, mi već godinama ne izlazimo iz statističkih okvira prema kojima su počinitelji ubojstava u prosjeku srednje dobi. Iz naših podataka proizlazi da su i počinitelji i žrtve češće muškarci, osim kada je riječ o ubojstvima unutar obitelji, jer su tu žrtve češće žene. Inače, 50 posto ubojstva dogodi se u krugu bliskih osoba i tu se onda traže motivi. Nakon toga kao motiv ubojstva slijedi koristoljublje, a dosta često, kada su muškarci u pitanju, ubojstva su i posljedica kavanskih tučnjava ili nesuglasica. Što se tiče sredstva počinjenja, u 50 posto slučajeva ubojstva su počinjena hladnim oružjem ili nekim sličnim predmetom, jer je to najdostupnije. Nakon toga slijedi vatreno oružje, koje je uglavnom ilegalno i zaostalo iz Domovinskog rata – kaže Kropek.
>> Trostruko ubojstvu u Sukošanu
A kaj je s Ostojinom svastikom?? U to se ne dira,pec pec po prstima...