Hoće li Hrvati od Hrvatske učiniti 'reliquiae reliquiarum'?

Lucidni, no zaboravljeni geopolitik dr. Petar Bareza napisao je svojedobno u jednome članku da je za opstanak svakoga povijesnog naroda, pa tako i hrvatskoga, ključno da ne izgubi težnju za državom. Ako je što u povijesti hrvatskoga naroda konstanta, onda je to upravo težnja za državom. To je ponajbolje vidljivo u 20. st., tijekom kojega su proglašene čak četiri hrvatske države. Mala ulica na Gornjemu gradu u Zagrebu zove se Ul. 29. X. 1918., u spomen na dan na koji je prije stotinu godina Hrvatski sabor Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom raskinuo državnopravne sveze s Austro-Ugarskom Monarhijom i proglasio Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. No trajala je samo mjesec dana jer je pod pritiskom raznih unutarnjih i vanjskih zbivanja, bez odluke Hrvatskoga sabora, ušla u savez s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku Kraljevinu SHS. Poslije su proglašene još dvije, obje u danim okolnostima ograničena suvereniteta: Nezavisna Država Hrvatska, a potom Federalna Država Hrvatska, kasnije Narodna, odnosno Socijalistička Republika Hrvatska. Naposljetku je godine 1991. proglašena Republika Hrvatska. Time je hrvatsko pitanje politički riješeno. Ostalo je međutim neriješeno pitanje njezine unutarnje, društvene izgradnje.

Spomenuti Bareza držao je kako je uvjet za to izgradnja „kroatizirane etike“: ne u smislu, piše on, „da općoj etici treba suprotstaviti neku posebnu hrvatsku etiku: ne, nego da općeljudsku etiku treba u hrvatskoj politici dovesti do izraza kroz one čine, primjere, ideje, načela i gesla koja je hrvatstvo u sebi već ostvarilo i kojima služi kao nepresušan izvor. Što rekosmo za etiku, vrijedi i za sva ostala područja narodnog i državnog života. Prema tome, ne treba gospodarskim, društvovnim i političkim sustavima – do kojih je, kao najboljih čovječanstvo uznapredovalo – suprotstavljati neke svoje posebne hrvatske sustave: ne, nego ih na hrvatstvo treba primijeniti u skladu s čitavim njegovim bićem koje je i kao prošlost i kao sadašnjost sadržaj hrvatskog ‘ja’.“ Prije nekoliko dana predstavljena je na Hrvatskome katoličkom sveučilištu istraživačka knjiga dr. Tade Jurića „Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku?“

Sukus je: Hrvati se primarno iseljavaju zbog nepravde, a ne zbog siromaštva. Glavni motivi iseljavanja, pokazuje istraživanje, jesu negativna moralna percepcija političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija što, istaknuto je, upućuje na jasnu uzročno-posljedičnu vezu iseljavanja s pitanjem političke etike i slabih institucija. U osnovi, riječ je o pitanju povezivanja etike, prava, politike i identiteta, koje treba sljubiti tako da skladno povezuju entitete osobe, nacije i države. Tim pitanjem razbijali su glavu ilirci i nagodbenjaci, Starčević i Radić, hrvatski proljećari i hrvatska emigracija. Naposljetku, tim pitanjem bavili su se desetljećima Gotovac i Tuđman, koje ovdje uzimamo kao nositelje paradigmi građanske i nacionalne države. Gotovčeva je počivala na stavu da je ostvarivanje osobnih sloboda preduvjet slobode nacije, a samim time kreacije države, dok je Tuđman polazio od toga da je kreacija države preduvjet nacionalne slobode, u kojoj osoba može ostvarivati svoja prava, uz društvene dužnosti. Gotovac je dakle naglašavao primat odgovornosti države prema građaninu, a Tuđman odgovornost državljanina prema državi. Budući da suverenitet hrvatske države, koja je nacionalna i socijalna, proizlazi iz naroda kao suveréna, koji je pak složen od suverenih osoba, jasno je da svaki oblik izražavanja državnoga suvereniteta počiva na suverenoj volji građana da ga manifestiraju. Tako uspostavljen, suverenitet države djeluje na vanjskom i unutarnjem planu, gdje se međutim, iskustvo kazuje, mnogo teže aktivira i konzumira. Taj problem nije od jučer, a intenzivira se posebice unatrag posljednja dva desetljeća.

Politički stav i sustav „plutajućeg identiteta i suvereniteta“, skrojen nakon 2000. godine na krilima liberalnog „laissez faire“, činio se produktivnim u godinama izrazitog eurooptimizma. Propustivši međutim anticipirati nacionalno-društveni razvoj izvan bruxelleskih „pregovaračkih okvira“, on je uglavnom samo reagirao na „izazove“ i krize. Pritom je svaka vladajuća garnitura organizacijski i kadrovski preslagivala strukture državne uprave labaveći njihovu suverenističku konzistenciju, stručnu kompetenciju i operativnu koherenciju. S vremenom, ne uspijevajući izgraditi etički vjerodostojne institucije, politički se sustav otuđivao od narodne matice, ali i od akademske zajednice i drugih društvenih čimbenika, osamivši se u upravljanju društvenim procesima, što ga je činilo tromim i pasivnim. Tipičan je primjer Pelješki most, koji je napokon riješen, ali je „plutao“ više od deset godina. A „plutalo“ je i „pluta“ još mnogo toga, da ne nabrajamo sve što je skupo sanirano, a jeftino prodano ili je pak, unatoč sanacijama, propalo. Svi su ti problemi bili „zaplutali“ jer država nije znala nastupiti s pozicije jasnog razumijevanja, a samim time ni pravodobnog aktiviranja mehanizama zaštite i promicanja unutarnjeg suvereniteta (primjerice, tehnološkog, komunikacijskog, zdravstvenog, energetskog, prehrambenog...).

No to nije problem samo političke države nego i sindikata, akademske zajednice, kulture, Crkve i drugih društvenih struktura koje djeluju endemski, izolirano i tek kad ih se izravno tangira. Sve to sada ima dodatnu dimenziju u svjetlu činjenice europske demografsko-emigrantske krize. Hrvatska pak, slaba nataliteta, dok je dnevno napušta oko 150 ljudi, što je godišnje više od 43.000, pa „sada ima više Hrvata u Njemačkoj nego u BiH“, kako ističe dr. Jurić, stoji pred realističnom opasnošću da postane „reliquiae reliquiarum“. Paradoks će biti u tome što će Hrvati, nastavi li se ovako, sami od nje učiniti ono što nisu uspjeli Sulejman Veličanstveni i Garašanin. Liberalistički koncept „plutajućeg identiteta i suvereniteta“ očito ne može odgovoriti na krizu vrijednosti i identiteta. Treba tražiti nova rješenja. Pritom ljutnja i ogorčenost, prozivke i svađe nemaju smisla. Ali ima smisla graditi jasno artikuliran suverenistički stav, a još više sustav koji će identitet nacije i etičku svijest i težnje građana oblikovati u „čine, primjere, ideje, načela i gesla“ koji će ovom narodu napokon omogućiti život u svoj zemlji.