Na stolu novine još leže/ s nekim datumima jula… Medijski izvještaji i drugi izvori o zagrebačkom i ostalim dočecima (članova) nogometne reprezentacije pri povratku sa Svjetskoga prvenstva u Rusiji te o ispraćaju pjevača Olivera Dragojevića u Splitu iznimno su zanimljiva građa za društvene znanstvenike.
Fenomen masovna i gorljiva izražavanja kolektivnih osjećaja sredinom ove godine u Hrvatskoj ne odnosi se pak samo na ta zbivanja iz srpnja. Ljeto 2018., kojemu je sutra kalendarski kraj, bilo je naime i u svom drugom dijelu označeno okupljanjima velikoga broja građana. Uz navijače Hajduka i Rijeke koji na europskim utakmicama uobičajeno do vrha tribina ispunjavaju Poljud i Rujevicu, ovoga ljeta su čak i dinamovci, posebno na susret sa švicarskim Young Boysima, u znatnom broju pohodili stadion u Maksimiru.
Zbile su se i razmjerno velike ulične demonstracije radnika Uljanika kojima su se 24. kolovoza pridružili i mnogi građani Pule; tri dana nakon toga nekoliko je stotina pulskih brodograditelja zajedno s kolegama iz Rijeke (radnici 3. maja) došli na Markov trg, "Vladi pod prozore“. Sredinom rujna došlo je do prosvjeda stanovnika Vukomerca zbog pucnjave u neposrednoj blizini osnovne škole u toj prigradskoj četvrti Zagreba. Navedeni i neki drugi događaji omogućuju da se najtoplijem dobu 2018. godine prida oznaka "ljeto mnoštva“.
>> Pogledajte predivne scene s dočeka Vatrenih
U kolektivnoj memoriji naših ljudi najvjerojatnije će ostati sljedeće: bilo je to ljeto kad su Vatreni postali viceprvaci svijeta i kad je umro Oliver, a te i neke druge važne događaje obilježili smo masovno na javnim mjestima.
Naravno, ovoljetna okupljanja naše čeljadi razlikuju se po mnogočemu.
Uz posebno uočljivu razliku koja se odnosi na broj sudionika (neprispodobivih oko pola milijuna Zagrepčana i drugih pristiglih iz različitih krajeva zemlje pri dočeku vatrenih 17. srpnja i nekoliko stotina lokalnih prosvjednika 13. rujna u Vukomercu), napose treba uzeti u obzir nepodudarnosti izvorne naravi tih skupova.
Jedni su bili slavljenički, drugi žalobnički, treći prosvjedni; među njima je bilo i manifestacija (za nešto ili nekoga) i demonstracija (usmjerenih protiv), i slično. Od razlika koje su manje-više jasne interesantnije su pak podudarnosti, zajedničke karakteristike tih okupljanja koje uglavnom i nisu lako zamjetljive.
Filozof Ludwig Wittgenstein je vezano za promišljanje fenomena (različitih) igara pozvao da se pogleda je li svima njima nešto zajedničko, pa je dao sljedeći naputak: "Jer kada ih pogledaš, nećeš, doduše, vidjeti nešto što bi bilo zajedničko svima, ali vidjet ćeš sličnosti, srodnosti, i to čitav niz. Kao što je rečeno: ne misli, nego gledaj!“
Nije se čula ni jedna ‘beštimja’
Pa da pokušam pogledati barem neke (za sustavnu i cjelovitu analizu ovdje nema prostora) važne sličnosti i bliskosti u izražavanjima kompleksnoga fenomena javnih okupljanja velikoga broja naših građana minuloga ljeta. Prvo treba objasniti osnovni termin: hrvatska riječ mnoštvo je puno preciznija za označivanje toga fenomena za koji se kod nas dugo vremena koristila i još se uvijek kadgod rabi riječ masa.
Mladen Zvonarević u svom poznatom udžbeniku "Socijalna psihologija“ (1985.) upozorava kako je pojam masa podložan predrasudi: u svakodnevnom životu često ima pejorativan prizvuk i značenjski se povezuje s nekom ruljom ili gomilom koja bezglavo juri ulicama, razbija, pljačka i tome slično. Stoga se on priklanja neutralnom određenju toga pojma koji je dao američki socijalni psiholog Howard C. Warren: "Masa je grupa individuuma promatrana izvan njihove socijalne organizacije“.
Primjerenost toga sažetoga i vrijednosno neutralnoga određenja pojma masa i pripadajućega analiziranja slojevitoga fenomena na koji se odnosi potvrđuje se i pri razmatranju ovoljetnih okupljanja velikoga broja socijalno i po drugim osnovama raznovrsnih ljudi kod nas. Naime, ta su okupljanja najvećim dijelom bila mirna i civilizirana. Tako na izrazito posjećenim dočecima vatrenih u Zagrebu, Zadru, Omišu, Slavonskom Brodu i drugim našim sredinama, za razliku od istovremenih slavlja u nekim gradovima nogometnoga prvaka svijeta Francuske, unatoč vrućim emocijama i (kod nekih sudionika) pokoje čaše ili boce pića previše nije došlo ni do jedne tučnjave ili drugoga ozbiljnog oblika kršenja normi.
Ako su navedena okupljanja kod nas i imala neka obilježja gomile (izrazita usmjerenost na objekt od zajedničkoga interesa, jednostavnost i pretjeranost emocionalnih reakcija i slično) kao mnoštvu (masi) srodnoga oblika masovnoga ponašanja, onda se i s tim u vezi pokazala opravdanost ocjene Zvonarevića da ni gomile ne moraju uvijek biti destruktivne, kako se nerijetko podrazumijeva, nego da mogu biti i društveno konstruktivne. Većina ovoljetnih okupljanja velikoga broja ljudi u gradovima i mjestima Hrvatske bila su karakterizirana okupljanjem zajednice, a ne njenim razdvajanjem.
>> Pogledajte kako su Hrvati dočekali Vatrene nakon srebra na Svjetskom prvenstvu
Na ispraćaju Olivera Dragojevića 31. srpnja u Splitu, kojemu sam kao njegov poznanik i poštovatelj bio prisutan, nije se čula ni jedna "beštimja“ (psovka) ni vidjelo ikakvo neprimjereno ponašanje u interakciji okupljenih građana. Toga vrućega i tužnoga popodneva se u Splitu najviše okupila građanska Dalmacija. Na dupkom punoj Rivi i u brojnim brodicama u luci izrazila je dostojanstveno svoj specifični identitet, kojemu je Dragojević i divnim pjesmama koje je pjevao i autentičnom ličnošću bio vršni simbol, a to će ostati i ubuduće.
Na ispraćaju u Splitu, kao uostalom i na pokopu održanom dan poslije u Veloj Luci, govore nisu držali političari, već njegovi prijatelji i suradnici; nije se tada zbila ni jedna zlouporaba pokojnoga Olivera u ikoje političke ili druge partikularne svrhe. Sporadične primjedbe vezane za organizirano sudjelovanje nekoliko stotina u bijele košulje odjevenih pripadnika Torcide na ispraćaju toga pjevača, koji je bio vatreni navijač Hajduka, opovrgnuli su svojim pristojnim i za tu situaciju primjerenim ponašanjem – neka je stotine baklji gorjelo za Olivera – sami ti mladići.
Splitski skup za Olivera razlikovao se od zagrebačkoga dočeka vatrenih upravo po totalnom izostanku političkih i drugih zlouporaba. Ukrcavanje Marka Perkovića Thompsona u slavljenički autobus s igračima i njegovo nastupanje na Trgu Bana Jelačića te večeri opravdano je izazvalo kritičke reakcije u javnosti s obzirom na to da taj pjevač pastirskoga roka radikalno desne političke orijentacije mnogim svojim porukama i ponašanjima razdvaja građane ove zemlje.
U pravu su bile brižne glumice Nataša Janjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i Lana Barić kad su upozoravale, bez obzira na uvrede i prijetnje kojima su bile izložene, na štetnost sudjelovanja Thompsona u tom slavlju. Ipak se ne slažem potpuno s tvrdnjom posljednje navedene koja je na svom Facebook profilu napisala: "Šteta. Malo je falilo da pobijedimo i u dočeku, ali je protivnik bio jači.“ Naime, treba razlikovati sjenu koju je pojava toga pjevača bacila na taj povijesni skup – nikad dotad se u Zagrebu na nekom skupu nije okupilo toliko ljudi – od njegove prevladavajuće naravi.
>> Pogledajte kako se Hrvatska oprostila od velikog Olivera Dragojevića
Ona je najviše bila ideološki apolitična (za razliku od nekih ranijih događaja vezanih za nogomet izostalo je isticanje ustaških simbola i poruka) i slijedom tih i drugih obilježja dominantno određena povezivanjem, a ne razdvajanjem ljudi.
Važnu sličnost u masovnim ili brojnim okupljanjima građana Lijepe Naše ovoga ljeta lako je moguće ustanoviti u njihovoj određenosti osjećajima. Osnovno pogonsko gorivo tih izlazaka ljudi na ulice i trgove nije bio racionalni izbor, iako je u nekim situacijama, na primjer kod radnika Uljanika i 3. maja, koji su od Vlade zahtijevali isplatu zaostale plaće i program dugoročnoga rješavanja teških problema brodogradilišta, i te kako bila prisutna interesna motivacija.
Male i velike ribe
Dok su istarske brodograditelje i stanovnike Vukomerca na prosvjed pokrenuli kolektivno doživljeni osjećaji indignacije, sudionici ostalih velikih okupljanja u Hrvatskoj ljeta 2018. bili su ispunjeni bitno drugačijim osjećajima. U zagrebačkom i drugim slavljima vezanima za golem uspjeh vatrenih na SP-u u Rusiji – drugo mjesto na svijetu je pravi bingo za našu malu zemlju u kojoj je domaći nogometni pogon opterećen brojnim i teškim problemima – najviše su bile izražene emocije nacionalnoga ponosa te divljenja postignućima igrača i ostalih iz reprezentacije.
U isti mah se slavio kolektivni duh, koji je kod vatrenih znatno bio generiran i njihovim snažnim domoljubljem, kao i snaga individualizma izbornika Dalića te Mandžukića, Perišića i drugih igrača koji svoju visoku nogometnu i ljudsku kvalitetu najviše izvojevali sitnim, napornim radom u tegobnim uvjetima nastupanja za velike inozemne klubove. Slična pohvala individualizmu sklonom suradnji koji je skladno povezan s boljitkom kolektiva dana je i u ispraćaju legendarnoga pjevača u Splitu i njegovu pokopu na Korčuli. Ta pohvala nije bila usmjerena samo na njega nego i na već pokojne (Tomislav Zuppa, Momčilo Popadić, Zdenko Runjić i druge) i žive (Lea Dekleva, Jakša Fiamengo, Gibonni, Dragan Lukić Luky…) majstore glazbe s kojima je nadasve plodno surađivao.
Dakle, sličnosti i srodnosti između najupečatljivijih ovoljetnih okupljanja naše čeljadi najviše su bile prisutne vezano za sport i glazbu. Kombinacije ponosa s veseljem i ponosa tugom, kao i osobitoga poštovanja prema kreativcima koji znaju plodno surađivati sa sebi sličnima i djelovati za dobrobit kolektiva, bitno su odredila u ovom tekstu analizirane skupove.
>> Pogledajte kako je izgledao prosvjed radnika Uljanika i 3. maja na Markovom trgu
Slično se događalo i prije, primjerice 9. srpnja 2001. u spektakularnom slavlju u Splitu vezanom za Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona, ili prije tri godine (također u ljeto – 17. kolovoza) u velikoj tuzi zbog smrti Arsena Dedića, jednoga od najistaknutijih aktera naše kulture, koja se nije prelila na javna mjesta (on ni za života nije bio sklon nastupati na velikim dvoranama i trgovima), ali je svakako bila i još je jako prisutna u grudima tisuća poštovatelja toga kantautora, u medijima i osjećajima.
Prostor za analiziranje povezanosti između ovoljetnih okupljanja velikoga broja naših građana u ovom tekstu dopušta i omogućuje izlaganje još samo jednoga bitnog aspekta. On proizlazi iz sljedeće ocjene nobelovca Eliasa Canettija, koji je bio ne samo istaknuti pisac nego i društveni teoretičar, uz ostalo autor vrijedne studije "Masa i moć“: "Najvažniji proces koji se odvija u masi je rasterećenje.“.
Doista, zbivanja u ljetu mnoštva znatno su bila kolektivno doživljenim porivom tisuća naših građana da se rasterete. I to od mnogo čega: života u besparici i drugih posljedica ekonomske i društvene krize; cinizma znatne većine pripadnika političke kaste koji se na riječima zaklinju u naciju i društveno dobro, a dominantno se brinu samo za materijalnu dobrobit sebe te svojih obitelji, prijatelja i klijenata; od jako skupe, ali sasvim bespravne države kao mreže koja hvata samo "male ribe“ (obične građane) dok se one "velike“ (pripadnici navodne elite) gotovo uvijek izvuku, pa ma koju opačinu napravili; od nedostatka pa i totalnoga izostanka životne perspektive zbog čega se brojne mlade obitelji iseljavaju u pametnije i pravednije zemlje itd.
"Uhapšen u svojoj magli/zakopčan u svojem mraku“ (Tin Ujević, Kolajna II.) svaki od sudionika tih okupljanja koja su "udarala ritam“ ovoga po mnogo čemu posebnog ljeta nakratko, rame u rame sa stotinama i tisuća sebi sličnih, osjetio neko osjećajno rasterećenje. Moram na kraju upozoriti kako je unatoč izvjesnih blagotvornih učinaka za pojedinca i zajednicu to rasterećenje ograničeno: mnoštvo je "po definiciji“ privremeno, prolazno. Za istinsku, dubinsku promjenu društva nabolje ipak su nužna puno organiziranija, racionalnija i trajnija okupljanja.
>> Pogledajte prosvjed radnika Uljanika zbog neisplaćenih plaća
Marko Perković je hrvatski branitelj,pozvan od strane hrvatskih reprezentativaca.Ne znam što je sporno?Ne možete ljudima braniti koga će slušati.