Čini se kako su nepovratno prošla ona vremena kada smo, siti naopakosti i ekstremizma domaće politike, mogli baciti čežnjiv pogled na Europu kao na svojevrsno pribježište umjerenosti i zdravog razuma u politici. Pod komunizmom Europa je budila vjeru i nadu da i mi jednom možemo postati demokratsko društvo.
Tijekom tranzicije nadali smo se kako i mi jednom možemo postati društvo u kojem neće carevati korupcija i najgori dolaziti na vrh. Pogled na Europu nudio je utjehu da stvari ne moraju biti tako nepopravljivo loše i da politika nije nužno zadnje utočište svih hulja.
To zasigurno nije bila samo iluzija, ali u zadnjih dvadesetak godina svjedočimo tome kako europska politička elita sve više klizi u ideološki ekstremizam koji prkosi svemu što zdravi razum može prihvatiti kao normalnu politiku. Kako je jačala Unija tako je slabila demokracija i porađala se europska politička nomenklatura koja je živjela u nekom svom svijetu, odvojenom od realnosti. Ideološki ekstremizam je otuda bio prirodna posljedica te odvojenosti i gubitka kontakta sa stvarnom svijetom. Prihvaćane su sve luđe i luđe ideologije koje su nailazile na sve veći otpor kod običnih ljudi.
Svaka izborna sezona tako je imala jednu političku agendu, koja je onda trebala poslužiti kao svojevrsna “smjernica” za naredno razdoblje. Tako se sjećamo da je u prethodnoj sezoni takva agenda europske nomenklature bila liberalna imigracijska politika, koja je dovela do Brexita i oštrih podjela između jugoistoka i sjeverozapada Europe, što je uzdrmalo same temelje Europske unije. Ta je agenda politički došla glave njemačkoj kancelarki, koja odlazi na čuveno smetlište povijesti s negativnim skorom, kao donositeljica loših vijesti koju prati glas kako je uspjela uništiti sve što je pred sebe postavila kao cilj.
Od kancelarke u odlasku skiptar europske politike preuzeo je njen francuski parnjak Macron. On je odmah po svome “okrunjenju” iznio svoju agendu i “smjernice” europske politike za naredno razdoblje. Da bi svojoj agendi dao i službenu potvrdu on je u Pariz pozvao svjetske lidere kako bi ratificirali Pariški sporazum o klimatskim promjenama. Kako je poznato da ideje koje iznjedri politička elita prvo udare po sirotinji, tako je odmah po implementaciji prvih mjera iz tog sporazuma Macron dobio prosvjede “žutih prsluka”, koji su se pobunili protiv poskupljenja goriva. Ironijom političke sudbine ispostavilo se da su njegovi Parižani prvi odbacili Pariški sporazum.
Ali, kako je poznato da se ideologije ne ponašaju po prirodnim zakonima, tako ni ovaj sudar sa stvarnošću nije usporio ili zaustavio Macronovu “zelenu” ideologiju, već joj je samo dao na ubrzanju. Tako je ovih dana, kao svojevrsna politička platforma za predstojeće euroizbore, objavljena zajednička izjava osam europskih članica, predvođenih Francuskom, o borbi protiv klimatskih promjena. Nju je Macron u četvrtak predstavio na summitu europskih lidera u Rumunjskoj kao jednu od ključnih “smjernica” europske politike u narednih pet godina.
Prema ovoj platformi ubuduće će 25% europskog proračuna odlaziti na borbu protiv klimatskih promjena. Ambicija tog plana je da se “najkasnije do 2050 godine” emisija plinova u atmosferu smanji na nulu. U njoj se govori kako će ove politike imati “ogroman utjecaj na budućnost čovječanstva”, upozorava se na “toplinske valove i požare od prošlog ljeta” , a kao demokratska legitimacija ovakvih radikalnih mjera uzima se “nedavna mobilizacija mladih ljudi” – čime se aludira na politički organizirano masovno bježanje djece iz škola, navodno u znak prosvjeda protiv klimatskih promjena.
Europski lideri, dakle, na ove izbore izlaze s platformom vlastitog ekonomskog samouništenja u ime jedne sumnjive paraznanstvene ideologije. Koliko je sumnjiva i loše potkrijepljena dovoljno govori to što se za njene glavne protagoniste uzimaju navodno ekološki osviještena djeca, čiji je lider postala djevojčica iz Švedske, Greta. Takvu brutalnu manipulaciju djecom u političke svrhe Europa ne pamti još od vremena Hitler-Jugenda i Titovih pionira. Možda računaju da će im ta djeca poslužiti kao štit od njihovih roditelja kada ovi budu prosvjedovali zbog novih udara politike na kućni budžet?
Europa se već odavno valja u političkoj bezidejnosti koju može nahraniti još samo ideološki ekstremizam. Nakon Angelinog nametanja politike nekontrolirane imigracije, sada nam novi europski Napoleon nudi zelenu ideologiju, valjda kao recept vlastite političke zrelosti. Čisti rezultat takve politike mogao bi biti da ljudi pozelene od muke, a prizori s pariških ulica se presele diljem Europe. Ako prije toga svi ne podjetinjimo.
Specijal o Tuđmanu - životni put
Izvrstan članak. U sridu.