Dva zadnja (europska) događaja, jedan iznenadan i ne samo za suvremenu francusku naciju nego i za velik dio Europe težak i tragičan slučaj – požar katedrale Notre-Dame – i drugi, već cijelu godinu pripremani Put križa oko rimskoga Koloseja, pokazala su na jedan sasvim zoran način da suvremena Europa – barem kad je riječ o društvenim mrežama – ne počiva na identitetu kojim se diči i koji bi se i približno mogao nazvati – kršćanskim.
No, prije toga nekoliko riječi o tome što je to identitet: živimo u vremenu u kojem se neprestano govori o identitetu. Sama riječ identitet ne znači biti jednak drugome koga poštujem i volim, nego znači biti različit u odnosu na toga drugog, kako na osobnoj, grupnoj, tako pak i na religijskoj, nacionalnoj, jezičnoj i kulturnoj razini.
Biti različit od drugoga i drugih, biti svoj – jedan, neponovljiv, prepoznatljiv po sebi samomu, po onomu što ja kao pojedinac jesam po svomu pripadanju – znači biti osoba koja, živeći svoju (kršćansku) vjeru i živeći po svojoj vjeri, može izgrađivati upravo tu posebnost da takva kao posebna osobnost može, u suradnji s drugima, pridonijeti izgradnji boljeg i čovjeku primjerenijeg svijeta i društva.
Kulturkampf zapada i istoka
Ako pođemo od tako shvaćenog identiteta, bojim se da smo ga mogli naći na društvenim mrežama u Europi nakon izbijanja požara u pariškoj Notre-Dame i nakon slušanja potresnih riječi sestre Eugenije Bonetti, talijanske redovnice koja se bavi spašavanjem žena iz ralja prostitucije te imigrantima smještenim u slamove, napisanih u smislu meditacije uz 14 postaja križnoga puta. Šteta što u tim meditacijama nije bilo mjesta za Mariju Magdalenu od koje smo, svejedno što su je nazivali bludnicom, jedino i saznali da je Isus uskrsnuo!
Što god mi mislili o društvenim mrežama, o njihovim akterima s pravim ili izmišljenim imenima, što god mi mislili o javno iznesenim stavovima tih ljudi, društvene mreže odražavaju bilo društva u kojemu živimo.
Analizirajući ih, možemo s velikom vjerojatnošću tvrditi da onaj zapadnoeuropski kršćanski identitet kojim su se dičili svi oni koji su iskazivali žaljenje zbog požara katedrale ili žaljenje zbog stanja u europskim društvima u kojima cvjeta prostitucija zapravo i ne postoji. To što se javno iskazivalo tih dana sličilo je iskazima muslimanskih talibana, odnosno iskazima kršćanskih trgovaca “bijelim robljem”.
Kao što su već neki inozemni analitičari primijetili, reakcije društvenih medija na požar Notre-Damea zorno su pokazale što se u glavama i dušama tih ljudi zbiva, što misle. Zapravo, svatko tko je tih dana pisao o katedrali Notre-Dame, pisao je, navode ti analitičari, ponajprije o sebi samome.
Za desnicu i desne ekstremiste, kao npr. za Alternativu za Njemačku (AfD) kao i za mnoge desničarske političare, ali i intelektualce-desničare iz cijele Europe, nije gorjela samo crkva. Notre-Dame u plamenu metafora je propasti Zapada, propast Europe koja se već raspada, propast liberalizma kakav zagovaraju Merkel i Macron.
Ne čudi stoga da mnogi oni koji svijet promatraju kroz nezaustavljivu kulturnu borbu kršćana i muslimana, u požaru Notre-Dame vide upravo tu kulturnu borbu (Kulturkampf). Stoga, svejedno što ni u jednim službenim vijestima nije bilo ni najmanjih naznaka da su to počinili muslimani, posebno muslimanski izbjeglice, ipak je “u određenim krugovima već odavno utvrđen uzrok požara: muslimani su zapalili crkvu, i samo tako može biti”.
Nema to tko drugi učiniti. Zapravo “muslimani napadaju Europu i liberali to nastoje zataškati (zamagliti)”! Nažalost, mnogi mediji zaboravili su u tim naklapanjima navesti već iskazanu solidarnost islamskih zajednica i spremnost da prikupljaju priloge za obnovu katedrale.
Trulost identiteta
Također za teoretičare urote, kojih i u Hrvatskoj ima napretek, plamteća Notre-Dame nije slučajno planula i to baš na početku Velikoga tjedna. Prema iskazima tih naših “mudraca” tu se “radi ne o teoriji urote, već o pravoj pravcatoj uroti protiv simbola kršćanske i katoličke Europe”.
Drugi, onaj za katolike isto tako važan događaj, križni put u Koloseju kojemu je, kako je naprijed navedeno, tema bila moderna žena, robinja, prostitutka – a koja to sve jest zahvaljujući u europskoj kršćanskoj tradiciji “odraslim” trgovcima ljudima – pokazat će da Europa ni u tim segmentima ne pokazuje svoj toliko hvaljeni izvorni kršćanski identitet.
Papin završni govor na križnome putu pokazao je svu trulost tog “identiteta” koji ne reagira na glad, ratove, nepravde, na razaranje okoliša, na loše ophođenje s migrantima koji zbog straha europskih vladara i političkih kalkulacija nailaze na zatvorena vrata i nose svoj “migrantski” križ, i koji ne reagira ni na unutarcrkvene probleme, posebno one koji se odnose na pedofiliju. Zapravo, oba gore spomenuta događaja potvrđuju – svidjelo se to nekome ili ne - da se europski identitet u stvarnosti ne temelji više na kršćanstvu, nego na profitu i izrabljivanju siromaha.
Katedrala Notre Dame u plamenu
Kršćanska Europa je sretna stvarnost,istina pod okupacijom Sotonističkih legija na vlasti.Poslije svake oluje izlazi sunce i vidi se Duga ali ne dugina zastava koje legije postaviše.