Hoćemo li konačno nešto naučiti iz povijesti?

Ekonomska slika Jugoslavije 1977. godine bila je daleko od stabilne, o čemu svjedoči rasprava s kraja prosinca 1977. u vrhu Saveza komunista Jugoslavije (SKH). Petina ukupno zaposlenih u zemlji radi u poduzećima koja posluju s gubicima. Poduzeća koja posluju s gubicima isplaćuju u prosjeku za 5,4 posto veće plaće od poduzeća koja nemaju gubitke. Za posljednje dvije godine prepolovljena je akumulacija jugoprivrede, a deset godina potrošnja raste iznad rasta društvenog proizvoda. Cjelokupni izvoz ne može pokriti ni uvoz repromaterijala za njenu tekuću reprodukciju. Čak 63 posto izvoza mora se upotrijebiti za otplatu vanjskih dugova. Prema Zapadu je Jugoslavija prešla granicu zaduženosti. Svaka republika želi imati automobilsku industriju. Uz tri postojeće, zahtjeva se izgradnja još tri-četiri nove rafinerije u zemlji. Svatko vuče na svoju stranu.

I onda ćemo slušati da nam je Ante Pavelić najveće zlo, da je on odgovoran za sve što danas imamo? Da je ustaški režim odgovoran za svu bijedu, i gospodarsku i socijalnu i svaku drugu? Za sve bijedne politike koje se vuku od 1945. do danas? Pišem ovo zato što nam svako malo netko kod kuće ili izvana trubi o Paveliću i ustašama koji su učinili veliko zlo Hrvatima i Hrvatskoj. Da, Pavelić je veliko zlo koje se dogodilo Hrvatima! Ali kad je Pavelić sišao s vlasti? Bilo je to davne 1945. godine. I zar je onda Pavelić odgovoran za sve ono što se događalo od 1945. do danas?

Zašto nam ti isti likovi ne otvaraju oči, pa da nam prezentiraju povijesne činjenice i o Titovu režimu? Ne samo o tome da je režim bio zločinački, pa koliko je ljudi taj režim ubio i zatvorio, nego i kako je taj režim upropastio gospodarstvo, zemlju, ljude, kakvu je ekonomsku politiku vodio i kako se ta promašena ekonomska politika odražava sve do danas na sve nas? To su ključna pitanja današnjice, s kojima Pavelić i ustaše nemaju baš nikakve veze! Imaju jedino veze utoliko što se bivša država trebala dignuti iz pepela nakon Drugoga svjetskog rata, ali nije bila jedina. Kao što se i Hrvatska trebala oporavljati nakon višegodišnje okupacije i ratne štete, ali rat danas ne može biti izgovor za to što imamo najlošije pokazatelje kao zemlja članica Europske unije.

Jugoslavija je u završnici Titove vladavine zapadala u sve dublju ekonomsku i političku krizu. Stupanj zaduženosti gospodarstva rastao je po stopi od 25 posto, a produktivnost je opadala za dva posto godišnje. Za četiri godine vanjski dug Jugoslavije povećan je za četiri i pol puta. U Jugoslaviji je tada bilo oko 800.000 nezaposlenih, isto toliko, ako ne i više, bilo je na radu u inozemstvu, a trećina zaposlenih, odnosno oko 1,8 milijuna ljudi, samo je prividno radila. Jugoslavija je imala 140.000 činovnika više od Mađarske, 340.000 više od Rumunjske. Od osam sati radnog vremena u Jugoslaviji se efektivno radilo samo tri sata i 20 minuta. Pri kraju Titove vladavine zemlja je uvelike (po)trošila svoju budućnost: od 1976. do 1979. plaće su za 30 posto rasle brže od produktivnosti rada.

Čak je i u poljoprivredi Jugoslavija zaostajala za zemljama iza „željezne zavjese“. Jedan poljoprivredni proizvođač u Jugoslaviji godišnje je proizvodio 3,9 tona žita, u Bugarskoj 5,1, SSSR-u 8,5, a u Mađarskoj 14,8 tona. Proizvodnja mesa po jednom poljoprivredniku u Jugoslaviji i Bugarskoj bila je ista, u SSSR-u bila je veća za 70 posto, u Mađarskoj – četiri puta. U posljednjem desetljeću njegove vladavine, od 1970. do 1980. godine, Jugoslavija je svake godine trošila osam posto više nego što je stvarala, akumulativnost jugoslavenske privrede pala je za dva i pol puta, međurepublička robna razmjena gotovo je prepolovljena, a pokrivenost uvoza izvozom sa 66 posto u 1976. pala je na 49 posto u 1978. godini. U prvih devet mjeseci 1979. vanjskotrgovinski deficit za 49 posto bio je veći nego u cijeloj 1978. godini. Od 1979. do 1980. sudjelovanje Jugoslavije u svjetskom izvozu palo je za trećinu, s 0,59 palo je na 0,42 posto. Izvoz na konvertibilna tržišta pao je također za trećinu, s 35,80 pao je na 23 posto, a izvoz u SSSR i druge istočnoeuropske zemlje porastao je za 50 posto, s 29,55 skočio je na 48,52 posto.

Tako je Jugoslavija na kraju Titove vladavine dostigla onu razinu ekonomske ovisnosti od SSSR-a i njegovih satelita kao što je bila prije njegova razlaza sa Staljinom. I tome je kumovao Pavelić? Ili ipak Tito i mnogi titići i njihovi učenici do danas? I hoćemo li konačno nešto naučiti iz povijesti za bolju budućnost?