Sjajno je stvari, pogotovo one očite, promatrati iz drugačije perspektive. Ona koju je otvorila epidemija pokazala je u koliko licemjernom svijetu živimo. Jer, odjednom su svi shvatili da ovakav svijet treba mijenjati i svi sada lupaju dubokoumno o tome kako ništa više ne može biti isto, a do jučer su se tom istom svijetu ispodrepno klanjali. Odjednom su se sjetili hvaliti liječnike, medicinsko osoblje, vatrogasce, učitelje i profesore, čistače, trgovce, znanstvenike, novinare, poštare, vozače, policajce... Osim što su ih se sjetili u vrijeme globalnog kaosa, svim tim naizgled različitim strukama još je nešto zajedničko. Liječnici i medicinsko osoblje – potplaćeni. Učitelji i profesori – potplaćeni. Poštari – potplaćeni. Trgovci – potplaćeni. Čistači – potplaćeni. Vatrogasci – potplaćeni. Policajci – potplaćeni. Vozači – potplaćeni. Novinari – potplaćeni. Znanstvenici – potplaćeni.
Ljudi iz struka kojih se u redovna vremena inače rijetko sjetimo i postaju vidljivi tek u slučaju dugotrajnih štrajkova, odjednom su postali članovima nacionalnih reprezentacija. Divno i dirljivo ogavno. A to su oni zahvaljujući čijem tihom radu ovaj svijet i funkcionira vegetativno pa ih se uzima zdravo za gotovo i pritom se čine ogromni napori da se dokaže kako su i previše dobro nagrađeni i cijenjeni s obzirom na količinu i važnost posla koji rade. U mirna i redovna vremena svijet okupiraju neki potpuno drugi ljudi i nikada, ako nije riječ o nekom grandioznom skandalu, nećete nigdje moći pročitati što je na nekoj od društvenih mreža napisao učitelj ili profesor, neće vas privući selfi trgovca, osim ako stvari ne nudi besplatno, nećete klikati novi badekostim znanstvenika, nećete zavidjeti vatrogascu ili policajcu jer objavljuje slike s odmora iz egzotičnih kupališta ili skijališta. Ništa od toga svijetu neće biti bitno, kao što im neće biti bitna ni njihova bagatelizirana samozatajnost unutar koje će pokušavati pronaći egzistencijalni minimum za obitelj, a svijet tražiti egoistični maksimum da ih iscrpi u okrutno nametnutim pravilima kako je spomenuta bagatelizacija realan odnos društvenih vrijednosti.
Zanima me hoće li ‘ratnim’ profiterima biti proglašeni i oni koji usred krize planiraju obračun s radnicima i sječu radnih mjesta ili će profiteri biti samo oni koji su za kunu digli cijenu ajvaru. Naravno da Messija smatram iznimnim nogometnim majstorom, ali je li baš toliko vredniji od profesora ili vatrogasca da njegova tjedna nadmašuje njihove godišnje zarade? Možemo li svijet u kojem se novac raspodjeljuje na taj način smatrati normalnim i treba li takav svijet mijenjati ili ga jednostavno srušiti do kraja pa graditi iznova. Divno će biti i to što će sva sila celebrity milijunaša sljedećih mjeseci donirati svoj novac i u tim izvanrednim, a opet pomno proračunatim postupcima, ponovno će zasjeniti sve one koji u borbi sa zarazom rade samo svoj posao. Da je malo više pravde u raspodjeli i malo više poštovanja prema onima koji svojom tišinom trpe i mire se s kontinuiranom nepravdom, donacije ne bi ni trebale i moglo bi se ravnopravno postojati čak i u izrazito materijalistički postavljenom konceptu u kojem su zabava i otimačina toliko prevladale da je otimačina definirana zabavnom. I premda postoji objektivna opasnost da radikalno izvanredno stanje nikada neće biti potpuno ukinuto, nego će postojati u ovom ili onom tinjajućem obliku čim se zaraza počinje sabijati u prihvatljive okvire, opet će se iz vidokruga socijalnog nerva izgubiti svi navedeni i potplaćeni, a mi ćemo se vratiti kapitalističkim korifejima zabave i zaborava, kurvama i svodnicima na mrežama koji besramnost, jedinu vještinu koju imaju, unovčuju jer ih prate još veći i besramniji idioti.
Profesori će opet morati plakati i ponižavati se zbog 0,2 posto povišice, trgovci će se morati oduševljavati minimalcem, znanstvenici će u svojim mračnim i boguizanogu izbama pronalaziti dosadna rješenja za bolji svijet, vatrogasci će bezimeno jurišati na stihiju, policiju će kriminal socijalno tući... Da sam vjernik, rekao bih da je sve ovo što se događa božja kazna, a kako tvrdo ne vjerujem u božansko postojanje, u slučaju da sam u krivu moja bi teza bila još tvrđa; kakav to gad i cinik mora biti bog da dozvoljava nepravedno postavljen svijet, a onda nas zbog vlastita (ne)djela kažnjava. Vjerojatno će nakon svega biti preživjelih, ali mene više zanima tko će i na kojoj razini biti taj da slavodobitno i pod punom odgovornosti objavi kako je opasnost prošla, kako se možemo ljubiti na ulicama, goli ići u trgovine s maskama navučenim na neka erogenija strateška mjesta od nosina. Tko će proglasiti pobjedu u ratu protiv nevidljivog neprijatelja i tko će svijetu vratiti opskurni šarm neravnopravnosti. U ratu koji je počinjao na rate i mir teško može biti išta drugo osim primirja.
Zato se nekako bojim da će neizvjesnost smjenjivati nove neizvjesnosti i da će samoizolacija postati perpetuiran recept za svaki izazov civilizaciji koja se sve manje može nositi s vlastitim nepravdama. Profesori rade mrežno, policija i trgovci pod maskama, znanstvenici se ubijaju da dokažu logično, novinari informacije prikupljaju kroz zabranu kretanja, vatrogasci gase i lijevo i desno, liječnici i medicinari i poštari ne staju. A svijet se vrti inercijom u kojoj će ga od ravnodušja dijeliti sebična potreba za gomilanjem. I tu će stati...
VIDEO Vojni epidemiolog brigadir Mario Gjurić o koronavirusu: Šest vojnika zaraženo, a 99 ih je u izolaciji. Oboljeli će uskoro ići u kamp kod KB-a Dubrava