Hoće li digitalna ovisnost prerasti u najpogubniju epidemiju 21. stoljeća?

Vizionarski izlet u 2068. naprosto je privlačno započeti nostalgičnim prisjećanjem na medijsku tehnologiju prošlog stoljeća i neizostavne “must have” uređaje svakog kućanstva 60-ih, 70-ih i 80-ih godina. Već i kratak povratak u djetinjstvo daje jasnu sliku o brzni i razmjerima medijske revolucije koja nas je zadesila u posljednjih pedesetak godina.

Krenimo s crno-bijelim televizorima koji su išli u paketu s heklanim tabletićem, „snijegom“ na ekranu i legendarnim namještanjem antene, što kućne, što one na krovu. Nakon njih došao je televizor u boji, pa daljinski upravljač, a onda – videorevolucija. Gremline, Policijsku akademiju i Freddyja Kruegera gledali smo na videokasetama i plaćali zakasninu u videotekama, sve dok im nisu presudili DVD-ovi. Gramofonske ploče i radiotranzistore na kojima su se napeto slušali derbiji velike četvorke, Hajduka, Dinama, Crvene zvezde i Partizana, zamijenili su kazetarci, pa kasnije CD playeri.

Negdje početkom 80-ih pojavili su se walkmani, pa discmani. Počelo je tada i masovno korištenje kućnih računala i dilanje prvih videoigrica. Novine su neokrznute preživjele uspon radija, televizije i prvih računala te su uspjele u bujajućoj elektroničkoj prašumi zadržati svoju publiku. A onda se 90-ih godina u tu “Guttenbergovu galaksiju”, kako je medije prošlog stoljeća nazivao kanadski teoretičar medija Marshall McLuhan, ušuljao internet i u fantastično kratkom roku iz korijena promijeno svijet kakav smo znali. Umreženo društvo na prelasku u novi milenij potpuno je redefiniralo pojam prostora i vremena i širom otvorilo vrata za uspon nove komunikacijske paradigme koja će ubrzo zagospodariti svijetom i pod čijim će nogama kapitulirati koncepti koji su definirali medije i novinarstvo dvadesetog stoljeća. Zanimljivo je da je briljantni McLuhan još davnih 1960-ih predvidio da će mediji svijet pretvoriti u „globalno selo“.

No, ni on nije mogao predvidjeti razmjere digitalne revolucije i pojavu platforma koje su ukinule monopol tradicionalnih medija na „novosti“ i „vijesti“ i potpuno transformirale suvremenu ulogu novinarstva. Komunikacijski model pošiljatelj – poruka – recipijent završio je na groblju nadmašenih ideja, a virtualni prostor potpuno je poništio granice fizičkog i otvorio beskrajne mogućnosti za horizontalnu komunikaciju svakog sa svakim. Pojava Facebooka 2004. godine, pa onda YouTubea 2005. i Twittera 2006. koji se proslavio kao „sms interneta“, najavila je dolazak te nove komunikacijske paradigme koju su konačno ustoličili pametni telefoni. Njihovom ekspanzijom ispunjeno je još jedno McLuhanovo proročanstvo o medijima kao „čovjekovim produžecima“. Mobiteli su u vrlo kratkom vremenu postali ljudske ekstenzije, silikonski ekstremiteti koji su potpuno zagospodarili suvremenom svakodnevicom. Tu digitalnu revoluciju ili evoluciju, ovisi o interpretaciji, tzv. cyber-optimisti dočekali su euforično, kao otvaranje prolaza prema vrlom novom svijetu, koji će osnažiti malog čovjeka, otvoriti prostor za uključivanje građana i čovječanstvu donijeti pravu demokraciju. Za njih je tehnologija svojevrsni Sveti gral koji ima jedinstvenu moć demokraciju probuditi iz dubokog sna.

Građansko novinarstvo, masovni pokreti otpora poput Occupy Wall Street, #MeToo ili Black Lives Matter te nametanje tema koje se u predinternetskoj eri nikad ne bi našle na dnevnom redu tzv. mainstream medija, primjeri su tih euforičnih promjena koje nas vode u bolji svijet. S njihovom tehnološki potpomognutom romantičnom vizijom budućnosti nimalo se ne slažu tzv. cyber-pesimisti ili distopičari koji budućnost vide kao sivu, depresivnu i nesretnu. Oni predviđaju da će „silikonska opsesija“, kao je tu pošast nazvao američki bend Perfect Circle, potpuno otuđiti ljude i udaljiti ih od svake vrste autentičnih iskustava. Ljudi će postati zatočenici hladne virtualne stvarnosti i uređaja u kojima ona egzistira. Narkotička ovisnost o digitalnim tehnologijama proizvodit će neurotične i hendikepirane generacije, nesposobne za pravu ljudsku interakciju.

Digitalna ovisnost već je danas priznato kliničko stanje koje podrazumijeva neprestano, kompulzivno provjeravanje telefona i drugih uređaja. Pesimisti smatraju da će ta ovisnost prerasti u najveću i najpogubniju epidemiju 21. stoljeća.

Njihove argumente o destruktivnoj ulozi digitalnih tehnologija danas redovito preuzimaju kritičari društvenih medija koji tvrde da će Facebook i srodne platforme uništiti demokraciju i svijet odvući u eru autokracije. Oni smatraju da njima, između ostalih, treba zahvaliti za uspon ekstremističkih i populističkih opcija kojima se podrška u Europi, prema recentnom istraživanju The Guardiana, u posljednjih dvadeset godina utrostručila. Potpuna otvorenost tzv. cyberspacea i mogućnost izravne komunikacije s pristalicama omogućila je radikalnim skupinama propagiranje ideja koje bi se prije, u vremenu prije interneta i u gotovo iščezloj eri visokoprofesionalnog novinarstva, vrlo teško probile do tradicionalnih medija.

Crna predviđanja dodatno su potaknuli događaji vezani uz notornu ulogu Facebooka u slučaju Cambridge Analytice, tvrtke koja je preko Facebooka došla do podataka o milijunima korisnika koje je potom iskoristila kako bi vrbovala američke birače da na predsjedničkim izborima 2016. glasuju za Donalda Trumpa i nagovarala Britance da na popularnom Brexitu glasuju za napuštanje Europske unije. Kako bi onda, s obzirom na današnje tehnološko i komunikacijsko okruženje, za pedeset godina mogli izgledati mediji, medijske tehnologije i novinarstvo?

Mediji budućnosti: tehnologija i novinarstvo

Kao prvo, vrlo je izgledno da ćemo televiziju gledati u naprednoj hologramskoj inačici ekrana čiju je eksperimentalnu verziju nedavno predstavio BBC. Televizijske voditelje mogli bi potpuno zamijeniti njihovi računalni dvojnici, neke hologramske verzije budućeg Šprajca, Bage ili Togonala. Mobilna tehnologija također bi mogla iskoračiti iz ekrana, a korištenje moblnih aplikacija olakšavat će virtualni asistenti. Appleova Siri i Amazonova Alexa vrlo su popularne u Americi i prilično je izvjesno da će dobiti masovno pojačanje.

Zahtjev za personalizirani sadržaj koji su ubrzali društveni mediji sa svojim tzv. newsfeedovima te platforme poput Netflixa mogao bi dokrajčiti izvornu koncepciju televizije. Hoće li za pedeset godina svatko gledati svoju, sasvim prilagođenu verziju televizijskog, odnosno nekakvog videoprograma? Bila bi to logična kulminacija filtriranja medijskih sadržaja na temelju individualnih vrijednosti, preferencija i ukusa gledatelja i čitatelja. Posljedice takve algoritamske personalizacije sadržaja, kako ih sada vide teoretičari medija, pretežno su negativne.

Jedna od najopasnijih je stvaranje tzv. filtar-balona, svojevrsnih virtualnih bunkera u koje se ljudi zatvaraju i unutar kojih konzumiraju isključivo informacije koje su u skladu s njihovim interesima i uvjerenjima. Interakcija s neistomišljenicima svedena je na minimum, a one koji ne misle kao mi doživljava se nerijetko vrlo opasnima. Javna sfera, kao otvoren i slobodan prostor za raspravu o stvarima od općeg interesa, polako će odumirati, a ljudi će u konačnici živjeti u privatnim, paralelnim stvarnostima koje su za njih definirali mediji i kalibrirali algoritmi. Što će se u tom kontekstu dogoditi s koncepcijom „vijesti“ i s idejom objektivnosti u novinarstvu, ako ona uopće još postoji? Koliko će vremena proći prije nego što Amazon počne prodavati pristup vijestima, jednako kao što sad kroz Amazon Prime prodaje pristup zabavnim sadržajima? I što to znači za novinarstvo kao profesiju?

Hoće li sve vrste medija moći preživjeti mutaciju kroz koju prolaze medijski ekosustavi? Novine su sigurno najugroženije i ako im se tako ne pristupi – kao ugroženoj vrsti koju treba zaštititi iz perspektive održavanja društvenog kapitala – teško je vjerovati da će one opstati u svojoj izvornoj, tiskanoj varijanti. Istraživanje Reuters Instituta iz 2017. pokazalo je da se mladi od 18 do 24 godine koji spadaju u „generaciju Z“, pretežno informiraju iz online izvora, njih 66 posto. Od toga njih polovica vijesti dobiva primarno iz društvenih medija. Televizija je najčešći izvor informacija za njih 24%, iz novina ih se, očekivano, informira samo 5%, a radio im je s 4% posljednji na listi izvora vijesti. Međutim, radio se pokazao vrlo žilavim. Iako su The Buggles još 1979. u svojoj poznatoj pjesmi točno konstatirali da je „video ubio radijsku zvijezdu“, čini se da je radio prvi shvatio da je ključ preživljavanja specijalizacija, odnosno personalizacija sadržaja. Osim toga, radio već desetljećima drži titulu medija kojem građani u Europi najviše vjeruju. Zbog toga se nije teško praviti vidovit i reći da će radio vrlo vjerojatno naći svoju nišu i model opstanka kroz specijalizirane i interesno usmjerene postaje te produkciju specijaliziranih sadržaja, odnosno podcasta.

Zanimljivi su i podaci za digitalna izdanja novina čija čitanost u načelu pada. Međutim, američki The Washington Post i The New York Times, koji su među najžešćim kritičarima američkog predsjednika Donalda Trumpa, predstavljaju svojevrsnu iznimku. Iako naplaćuju pristup svom online sadržaju, oni su u posljednjih godinu dana čudesno udvostručili broj pretplatnika. Reuters Institute to objašnjava tzv. Trumpovom krivuljom. Odnosno, oni tvrde da su Postovi i Timesovi novi pretplatnici mahom liberalni glasači koji znaju da će im te novine pružiti kvalitetne informacije o Trumpu i njegovoj administraciji. Iz toga je moguće izvući samo jedan, ne sasvim sretan, zaključak – da prije spomenuti filtar-balon predstavlja dugoročnu formulu za opstanak novina.

To nas dovodi do pitanja medijskog sadržaja budućnosti.

Logika generiranja i plasiranja medijskih sadržaja za pedeset godina vjerojatno će počivati na onome što Yuval Harari naziva „dataizmom“ – superiornosti informacija i algoritama. Snaga algoritama danas se najsnažnije očituje u prethodno spomenutoj personalizaciji odnosno ciljanju korisnika sadržajima za koje će se oni zakvačiti, a koji su kreirani skeniranjem njihova digitalnog profila. S druge strane, nama blizak primjer algoritamskog novinarstva su iritantni tzv. clickbaitovi, proračunate emotivne udice koje su zamijenile tradicionalne naslove. „Nećete vjerovati“, „Naježit ćete se“, „7 razloga zbog kojih ...“ samo su neki od njih. Te “navlakuše” nesretan su odgovor brojnih novina i portala na uspon tzv. ekonomije pažnje čija su glavna valuta – klikovi. Zanimljivo je da je Facebook nedavno odlučio stati na kraj clickbaitovima i rušiti ih u svom newsfeedu, a s druge strane brojne redakcije i dalje u njima vide okosnicu svoje poslovne strategije.

Pogledajte galeriju četvrte panel diskusija projekta 2068 :'Tehnologija i umjetna inteligencija':

To zapravo jasno pokazuje da su novine nespremne dočekale digitalnu revoluciju i da se novinarstvo općenito teško nosi s izazovima digitalnog okruženja. Još bolji dokaz za to su lažne vijesti. U svijetu u kojem je svaka osoba s mobitelom ili računalom potencijalni novinar, u kojem postoji beskonačno mnogo potencijalnih izvora informacija i apsolutno nikakav sustav provjere, eksplozija lažnih vijesti bila je samo pitanje dana. Međutim, potpuno je nejasno zašto su mediji fabricirane informacije počeli nekritički nazivati „lažnim vjestima“ i nasjeli na trik desetljeća? Naime, kako upozorava poznata američka profesorica političke komunikacije i medija Kathleen Hall Jamieson, “lažna vijest” je oksimoron – ako je nešto lažno, ne može biti vijest. Na žalost, povampireni mediji, gladni konflikata i senzacije, trenutačno su se zakvačili za tu frazu i izmišljotinama dali kredibilitet „vijesti“ – makar i lažne. I tako je besmislena konstrukcija „lažne vijesti“ postala ustoličeni koncept o kojem se pišu knjige, usvajaju deklaracije i protiv kojeg se donose akcijski planovi. Da stvar bude bolja, Trumpovo ustrajno lamentiranje o mainstream medijima kao „medijima koji šire lažne vijesti“ dovelo je do toga da mnogi građani, ne samo u Americi nego i u Europi, govore da se sve više okreću alternativnim izvorima vijesti jer ne vjeruju tradicionalnim medijima koji „šire lažne vijesti“. I tako su mediji sami sebi pucali u nogu.

Uglavnom, novinarstvo je demonstriralo vrlo slabu sposobnost prilagodbe novim okolnostima i ako se to ne promijeni, potpuno je realno očekivati da će do 2068. novinarstvo kakvo smo nekad znali potpuno nestati i da će ga zamijeniti algoritamsko ili „robotsko“ novinarstvo. Posljedice koje bi to imalo za društvo i demokraciju teško je predvidjeti, ali teško da mogu biti dobre.

Uvjeti opstanka

Što bi, s druge strane, značilo prilagoditi se i opstati? Kao prvo, pouzdanost izvora i profesionalni integritet redakcije i novinara posljednja su točka razgraničenja između kvalitetnog sadržaja i kompletnog i nimalo bezazlenog kaosa. Iz te spoznaje mora proizići želja da se tradicionalno novinarstvo očuva, odnosno, mora postojati konsenzus oko vrijednosti za koje se vrijedi boriti, a koje nadilaze komercijalne kriterije. Taj stav mora pratiti i adekvatna regulativa. Kao drugo, mediji se formatom i jezikom moraju prilagoditi kulturnim kodovima vremena. Za „generaciju Z“ to su, primjerice, selfiji, meme i lajkovi. Teško je predvidjeti kojim će medijskim jezikom govoriti sljedeće generacije, tzv. generacija alfa, beta i tako redom, ali mediji budućnosti morat će dobro poznavati njihov jezik. Oni se za pažnju alfa i beta neće boriti samo s konkurentskim redakcijama, nego i s futurističkim inačicama YouTube influencera, poput lifestyle vloggerice Jenne Marbles čiji YouTube kanal ima gotovo 19 milijuna pretplatnika, i koja je, kao što joj sama titula kaže, vrlo utjecajna.

Kao treće, radikalnu promjenu medijskog i komunikacijskog okruženja mora pratiti adekvatna edukacija. Danas se za taj tip obrazovanja najčešće koristi pojam „medijska pismenost“ i s obzirom na sve više inicijativa i konkretnih programa, medijsko opsimenjavanje sigurno će postati neizostavan dio kurikula budućnosti. Međutim, obrazovanje za medije mora paziti da ne upadne u zamku moralnog paničarenja. Naime, pojava svakog novog medija dovodi do straha da će taj medij ugroziti društvo u kojem živimo. Televizija je tako za moralne dušobrižnike 1950-ih bila istinski Poltergeist, demon koji izlazi iz ekrana i proždire kolektivni moral i društveno zdravlje. Jedan od najsnažnijih manifesta protiv televizije je kultna knjiga Neila Postmana „Zabavljamo se do smrti“ iz 1985. u kojoj je on televiziju optužio za banalizaciju javnog prostora i kompletnu degradaciju američkog društva. Jedino moguće rješenje koje može spasiti Ameriku od pogubnog utjecaja televizije, tvrdi Postman, je obrazovanje. Za televiziju je „cijeli svijet pozornica, ali pozornica u Las Vegasu“ i jedini spas je u školama koje trebaju dekonstruirati taj medij i njegovu zavodljivu i destruktivnu moć.

Rasprave o digitalnoj pismenosti vrlo često su na tragu Postmanove dramatike i depresivnih argumenata cyber-pesimista o apokaliptičnom kraju svijeta kakvog znamo. Iako je njihova zabrinutost dijelom sigurno opravdana, demonizacija digitalnog okruženja ne čini se pretjerano smislenom. Futurist i demograf Mark McCrindle smatra da će djeca sljedeće generacije, generacije alfa, odrastati s iPadima u rukama, da nikad neće živjeti bez pametnog telefona i da će pomoću digitalne tehnologije biti u stanju u sekundi razmijeniti ideje. Te ogromne tehnološke promjene čine generaciju alfa najprilagodljivijom generacijom dosad, smatra McCrindle. To znači da će budući naraštaji operirati u sasvim drukčijem komunikacijskom matriksu koji će njima biti posve prirodan.

Za nas je to svijet invazivnih distrakcija, a za njih će to biti ritam svakodnevice. Procjenjivati nove prakse i rutine kriterijima našeg vremena i logikom starog, nadmašenog sustava te kukati nad strašnom sudbinom digitalnih generacija posve je promašeno. Primjerice, jedna od najvećih briga današnjice je invazija društvenih medija i uopće digitalnih tehnologija na našu privatnost. To šezdesetosmaše sljedeće generacije uopće neće zanimati jer će privatnost kakvu poznaje naša generacija potpuno nestati. Oni će „našu“ privatnost poznavati samo kao povijesni koncept. Njihova ideja privatnosti vjerojatno će u startu uključivati neki oblik svojevoljne izloženosti, ali sigurno će biti bitno drukčija od onog što taj koncept danas označava.

Zaključak

Digitalna tehnologija iz temelja je promijenila dominantne komunikacijske prakse 20. stoljeća. Neki su tu promjenu dočekali s gotovo naivnim oduševljenjem, dok drugi u njoj vide početak kraja svijeta. Negdje između su oni koji smatraju da tehnologija može biti jednako dobra ili loša, ovisno o tome kako se njome gospodari.

Predviđanje budućnosti je općenito vrlo nezahvalna stvar, a predviđati budućnost medija, da citiram novinara Petera Wilbyja, mogu samo budale ili lažljivci. Inovacije koje je u svijet medija donijela digitalna tehnologija toliko su radikalne, nepredvidive i brze da se onaj tko je pokušao bilo što predviđati, prije ili kasnije zaista morao osjetiti kao – budala. Preuzet ću taj rizik pa ću reći da se neke stvari ipak čine prilično izvjesne.

Digitalna evolucija u sljedećih pedeset godina promijenit će način na koji konzumiramo medijske sadržaje, od tehnologija kroz koje ti sadržaji dolaze do nas do njihove prezentacijske logike i načina konzumacije.

Bitka za našu pažnju će se nastaviti, a količina podražaja kojima smo izloženi progresivno će rasti. Ljude i djecu nužno je obrazovati za medijsko okruženje u kojem su kultivirani, i to jednako za njegove prednosti i zamke. Međutim, medijski edukatori, žele li biti učinkoviti, ne smiju nove medije tretirati kao babarogu već kao nepovratnu stvarnost kojom treba naučiti rukovati. Digitalna ovisnost postat će kronični problem koji će spadati u domenu javnog zdravstva, poput pušenja, a nove medijske tehnologije nosit će i nove oblike ovisnosti. Što se tiče novinarstva, ono nepogrešivo ide prema sve većoj personalizaciji ili “optimizaciji” sadržaja, kako su to PR-ovski lukavo nazvali oni koji od toga žive. Središnju ulogu u tom procesu imaju računala, odnosno algoritmi koji procjenjuju koji je sadržaj prikladan za nekog čitatelja ili gledatelja.

Što to dugoročno znači za novinarstvo, odnosno za zdravlje društva u cjelini, nemoguće je reći, no projekcije su uglavnom turobne. Neki od izglednih scenarija uključuju sve veću pristranost tradicionalnih medija, sve više alternativnih opskurnih izvora i sve nižu razinu tolerancije prema onima koji ne dijele naše mišljenje, što neizbježno vodi do sve snažnije polarizacije društva i rastakanja javne sfere. Istodobno, novinarstvo mora riješiti problem pada povjerenja i općeg srozavanja kvalitete novinarske profesije. Pritom zazivanje zlatnog doba novinarstva iz vremena junaka Watergatea, Boba Woodwarda i Carla Bernsteina, neće puno pomoći baš kao ni histeriziranje oko lažnih vijesti i sličnih diverzija. Novinarstvo, ako želi opstati, mora ponuditi rješenja u čijem je središtu vjerodostojnost, rješenja koja se prilagođavaju novim formatima i koja proizlaze iz nove komunikacijske paradigme, a ne iz postulata novinarstva 20. stoljeća.

Na kraju, zadužene institucije morat će puno brže i kvalitetnije reagirati na pojavu novih komunikacijskih platformi. Uspon društvenih medija počeo je prije petnaestak godina, a regulatori se i dandanas čudom čude performansima Facebooka, ne znaju kako bi kategorizirali influencere koji imaju više pratitelja nego televizije gledatelja, a ne podliježu nikakvim medijskim zakonima itd. Drugim riječima, maštovitost i brzina kreatora novih tehnologija i platformi proporcionalna je neznanju, tromosti i nesposobnosti institucija da se s tim medijskim inovacijama adekvatno nose. Promijenjen politički krajolik jedna je od neposrednih posljedica te zabrinjavajuće inferiornosti institucija čije će posljedice, ako se nešto bitno ne promijeni, plaćati generacija 2068.

Pogledajte i video Igora Rudana o umjetnoj inteligenciji:

Video: VLm