'Homo sapiensi će za sto godina biti u rezervatima jer ćemo imati superljude koje smo sami stvorili'

Lignje, pivo i gemišti na stolu u centru Višnjana. Vršnjaci našeg najpoznatijeg astronoma i svjetski poznatog tragača za asteroidima Korada Korlevića (62) guštaju, noć pada. Njega tu nema. Trojica sjede za stolom, smiju se, vesele. Odmor kreće. U susjednom Tičanu, u istom trenutku, posve sam na prvom katu zvjezdarnice, u kontrolnoj sobi za golemim monitorom sjedi Korado. Društva nema, hrane nema, smijeha nema. Posao tek počinje... U treću zvjezdarnicu na svijetu po praćenju opasnih objekata stigli smo s četiri hladne limenke Coca-Cole i dvije čokoladice Twix.

Koliko spavate noću? Ima li vremena za san ili su noći besane u potrazi za novim svjetovima?

Spavam, ali na drugi način. Kao komandos! Po deset minuta. Radim dva sata, pa odspavam deset minuta, pa radim dva sata, spavam 15 minuta. Ne mogu tako svaki dan, ali mogu tri ili četiri dana zaredom. Spavanje slažem prema hitnoći onoga što treba napraviti. Rješenje bi bilo da imam posadu, ali studenti vikendom ne mogu doći, preko tjedna sam sam. Nema nekoga tko bi bio na plaći da to radi, to je posao koji netko treba odraditi volonterski. U slobodno vrijeme. I zato ja visim ovdje sam noćima, a preko dana sam i ja na poslu.

Poznato je da pijete Coca-Colu, i ovdje oko vas je barem desetak boca po dvije litre? Više od 20 litara...

Kofein. Imam čajnu kuhinju, ali nije zgodno usred posla ustati i otići napraviti čaj. Za to nema vremena. Kad je noć, kad radim, pauze su toliko male da jedva stignem otići u toalet između dvije fotografije. Teleskop snima, ovdje je kao na industrijskoj traci. Noć trebam iskoristiti maksimalno. Problem je zima, jer sam i po 16 sati u komadu ovdje, nema za mene ni jesti ni piti. Tek što stignem između dvije fotografije...

Koliko fotografija snimite tijekom noći?

Stotine. Zimi više od tisuću. No, treba ih i obraditi, izvući podatke i odmah poslati u Centar za mala tijela Međunarodne astronomske unije jer o Zvjezdarnici Višnjan ovisi što će dalje drugi raditi. Mi šaljemo mjerenja, druge zvjezdarnice preuzimaju ta tijela, kao štafeta. Situacija je komplicirana. Ima noćas 30 hitnih objekata koje treba snimiti. Eto, pun je Mjesec, pa je to problem. Ne bi trebalo biti puno posla da je noć bez Mjeseca.

Srdele se ne love za punog Mjeseca. Ista je stvar i s asteroidima?

Slabija je vidljivost za teleskop, da. Ali, objekt je sad tu, vraća se za dvije-tri godine i ne znamo gdje će biti ako ga ne otkrijemo. A može biti opasan! Sinoć sam, eto, tražio četiri objekta, to je inače posao od sat vremena, ali radio sam kroz oblake, što je mnogo teže, pa je dugo trajalo. Kroz tanke oblake teleskopi danas vide, kvaliteta nije nešto, ali je dovoljno izmjeriti položaj i kretanje. Prava su mjesta za zvjezdarnice pustinje, planine, negdje prema ekvatoru. No, eto, mi se snalazimo i ovako, na silu... jer nema boljeg.

Je li vam posao lovca, tragača za asteroidima, i dalje uzbudljiv?

Ovo je cijepanje drva. Ovo što radim nije uzbudljivo, to je posao koji se mora napraviti. Ekvivalent bi bio da pitate kontrolore leta je l’ njima uzbudljivo svaki dan brinuti se o tome tko kamo leti. Prvih je dana bilo, a poslije je to posao koji netko treba odraditi. Da taj posao netko preuzme, mi bismo ga mogli i pustiti. Ali nema znanja i nema ideja. Količina je neznanja o ovom poslu, ako gledamo prostor izvan SAD-a, strašna. Čak i ESA-ini pokušaji završavaju u slijepoj ulici. Uzmite primjer praćenja svemirskog smeća, nitko nije ni blizu Amerikancima u tom poslu. Mi smo, stoga, osuđeni na rad.

Kakvi su teleskopi za lov na asteroide? Za portrete se koriste oni 50 mm, za utakmice 200 mm, 400 mm... Za svadbe 35 mm i 85 mm. A vaši?

Objektivi za fotoaparate su u mnogočemu slični. Nema više onih starinskih teleskopa, na to zaboravite. Imamo objektiv 3000 mm, blenda f/3, a ovaj koji razvijamo su 1800 mm f/3. Objekt ne smije ići preko više piksela, a ako su blizu zemlje, ekspozicije moraju biti brze, oko pet sekundi. Inače su dulje.

Koliko opasnih objekata pratite?

Mi smo tri godine zaredom treća zvjezdarnica u svijetu po praćenju opasnih objekata. Iznenađenje je da jedan outsider ulazi u takav posao i u godinu dana smo preuzeli 40 posto svih opasnih objekata. Danas ih pratimo možda i 44 posto... Ipak, trebate znati da je nama astronomija tek sedmina posla kojime se bavimo ovdje u Višnjanu... Astronomija je fenomenalan način ulaska u znanosti. Mladi “upadnu unutra” zbog ljepote, beskonačnosti i na kraju im ne smeta udica s matematikom i fizikom. U drugim su našim programima našli i medicinu, molekularnu biologiju... Zato smo ovdje pokrenuli cijeli novi sustav edukacije.

Višnjan je treća zvjezdarnica u svijetu po otkrivenom broju tijela. Tko su prve dvije?

Havaji i Arizona. S njima se ne možemo uspoređivati, pa kamera zvjezdarnice na Havajima stoji 200 milijuna dolara. Arizona University ima nevjerojatno sposobnu ekipu, izvan su kategorije. Te su dvije zvjezdarnice najbolje na svijetu, a mi odrađujemo posao nakon njih. Dajemo im orbitu, da se tijela ne izgube. Uskaču i druge, ali mi trenutačno radimo lavovski posao. I trebamo još teleskopa! Sad je to pitanje je l’ jači slon ili mrav. Morat ćemo napraviti hrpu teleskopa, a mi financijski ne stojimo baš dobro. Nemamo budžet da kupimo 10 ili 50 teleskopa. Razvit ćemo protokole za saćaste staklene diskove i idemo sami raditi optiku, koja bi trebala biti pet puta jeftinija od postojećih. Sve naše veće teleskope koje imamo danas sami smo napravili ili prerađivali postojeće.

Može li se zaraditi u poslu?

Evo, mi smo i dalje edukacijska ustanova, meni je cilj mladima pokazati koliko su dobri i pametni te ih naučiti kako da sami napravimo teleskop. I to pet puta jeftinije nego drugi. Neka krenu sa startupovima, i rade fokusere, zrcala, teleskope. Amerikanci ih rade za 5000, 10.000, 50.000 dolara, mi ih možemo za polovicu toga iznosa i nešto zaraditi...

Još nismo pronašli život u svemiru. Vjerujete li da negdje postoje nekakvi, barem sićušni oblici života?

Krivo pitanje. Pitanje vjere nije znanost. Ne možete znanstvenika pitati vjeruje li on. Treba vidjeti imamo li dovoljno podataka da postoji vjerojatnost. Nije pitanje ima li ili ne, već kolike su vjerojatnosti. A one su enormne... Pogotovo kad je pitanje ima li života u svemiru. Za mene je život bakterija, a za druge izvanzemaljci koji se šepure u svemirskim brodovima.

OK, ima li vjerojatnosti da postoje izvanzemaljci koji se šepure?

Tehnoloških civilizacija u svemiru vjerojatno nema puno ako ih uopće ima. Bakterije su druga priča. Mi 60 godina slušamo svemir i nismo našli ništa. Prema tome, čini se kako tehnološke civilizacije ne traju puno. To je jako loša vijest jer prema tome inteligentni život i civilizacije traju jako kratko. Gledate li našu civilizaciju darvinistički, mi imamo još 300 godina. Ali, ne 300 od danas, već 300 od izuma parnog stroja. I tu smo već u crvenom jer smo stigli na kraj onoga što može biološka civilizacija... Nakon nas može biti samo strojna civilizacija.

Ako ikad sretnemo drugu civilizaciju, ona će biti strojna?

Tako je, ako nekoga sretnemo, bit će to inteligentni stroj, ne živo biće. I to se ne može gledati sve apsolutno, to je se enormno kompliciranije, nije banalno. Vjerojatnost. Treba znati kako je otkriće radiovalova odmah do otkrića nuklearne energije. I svatko tko želi putovati u svemir mora biti agresivan prema jedinkama svoje vrste. Takva civilizacija mora biti agresivna i sama sebe dovoditi u opasnost. Pa ne može civilizacija koja putuje u svemir biti ekološki i budistički nastrojena!

Točno, ideš u svemir kako bi se okoristio. Osvojio...

Sjetimo se Hernána Cortésa koji je s 500 vojnika i 16 konja osvajao po današnjem Meksiku, bio je to kraj Astečkog Carstva. Dolazak novih civilizacija nije nježan, Europljani su nakon otkrića Amerike uništili i Asteke i Inke u svega pola stoljeća. Nove civilizacije nešto trebaju uzeti. Zapaliti ono što nađu, uništiti... Poslije mogu uništiti i same sebe. Kad gledamo našu civilizaciju, ne odavde, već iz svemira, vidimo da imamo problem. Nekad paničarim jer vidim da potpuno slijedimo recept za samouništenje.

Prema tome, ako negdje postoji neki oblik inteligentnog života, on bi mogao biti opasan za nas na Zemlji?

Apsolutno ne želimo sresti nikoga tko je sličan nama! Rekao je to i sam Stephen Hawking, koji se u posljednjim godinama života bavio društvenim problemima. Eto, i Finci kažu: “Mi smo prekrasna zemlja, u kojoj nema ništa što treba Amerikancima.”

Koja je vrijednost koju mi na Zemlji imamo, a koja je bi zanimala druge?

Planet. Samo naš planet. Zemlji nema sličnog, ni po dimenzijama, ni količinom vode, ni magnetskom polju, ni udaljenosti od zvijezda. Jedina je vrijednost koju mi imamo planet. Mi smo nebitni, planet je važan. Zaboravite filmove, zvjezdane ratove. U takvim situacijama, kada treba osvojiti planet, može se pustiti samo virus. I kad on napravi svoje, kolonizator se spusti i obavi posao. Ali, o tome se ne treba brinuti, biološka civilizacija, slična nama neće se pojaviti. Jer one, izgleda, ne postoje.

A strojna civilizacija, što ako se ona pojavi negdje gore na nebu?

Strojnu civilizaciju ne zanima planet. Tu im je mokro, blato, to ih ne zanima. Njima je idealan svemir i mjesta visoke energije. Dakle, mi smo potpuno nezanimljivi strojnim civilizacijama, dakako, ako postoje. Gledajte našu civilizaciju, prema nekim računicama, na kraju stoljeća moglo bi na planetu ostati tek 19 posto nas, Homo sapiensa. Ostalo će biti druge vrste ljudi. O tome bi trebali brinuti, a ne brinemo.

Možemo li se, kao Zemlja, sakriti? Da nas drugi ne vide?

Bez problema! Upravo su to novi radovi koji izlaze. I sam Hawkins, kada je govorio o tome da ne želimo ikoga sresti, rekao je: “Idemo šutjeti, nećemo se ni javljati okolo, da ne čuju da postojimo.” Možemo biti nevidljivi, da nas se teleskopima ne može naći. A za to nam ne treba puno energije, otprilike 250 megavata, što je otprilike količina energije koju proizvodi termoelektrana Plomin. Interesantno je da netko razmišlja o tome, da znamo kako to napraviti, slati signale u smjeru Sunca da nas ne vide. Sviđa mi se što razmišljamo kako se sakriti u svemiru.

Što je budućnost čovjeka kad je riječ o istraživanju svemira? Je li to traganje za planetom na koji će se čovjek jednog dana, ako uopće preživi sve kataklizme na Zemlji, moći preseliti?

Puno je kompliciranije. Važno je da budućnost u svemiru ne bude rezervirana za samo nekoliko država i nekoliko organizacija. Nije budućnost svemira isključivo NASA, budućnost su Elon Musk, Jeff Bezos ili Izraelci, Novi Zeland. Istraživanje svemira ne treba biti tek posao za državne agencije koje će imati monopol, već poduzetništvo i svima interesantno. Sljedeći je korak da napravimo novac u bliskom svemiru. Silna ruda koja se nalazi u asteroidnom pojasu može se iskoristiti. I to ne samo lokalno, da se donosi na Zemlju, već da se rade svemirski brodovi koji su sami svjetovi za sebe.

Svemirski brodovi na kojima bi ljudi živjeli?

Već postoje ideje, poput divovskih svemirskih brodova, od tristo kilometara dužine i 20 kilometara promjera, dakle udaljenost poput tri Istre u dužini i udaljenosti između Višnjana i Pazina ili Samobora i Zagreba. U unutrašnjosti bi bila centrifugalna sila, unutra umjetno svjetlo i imali bismo svijet. Polja, oranice, vodu, otoke, kopno... Milijune ljudi koji bi bili unutra. Ne troje ljudi. Putovanja bi trajala i 10.000 godina.

Kada ćemo imati takve brodove?

Moramo najprije preživjeti kao civilizacija. Nadalje, to je proces. Trebamo razviti tehnologije za takav brod. A to ne rade ljudi, već roboti. Mi bismo se, kao ljudi, na svemirski brod ukrcali kad bi već sve bilo gotovo.

Preživjeti kao civilizacija?

Sljedećih 35 godina je ključno. Danas odlučujemo hoće li Homo sapiens preživjeti. Za čovjeka nismo imali opasniji trenutak unatrag 40 tisuća godina, kada smo sreli neandertalce, u Vindiji, Gibraltaru... Tada je posljednji put bilo pitanje tko će preživjeti, mi ili oni. Njihov je kraj bio tada. Nama je sad stigao mogući kraj, i moramo imati mudrost kako opstati.

Zašto nam prijeti opasnost?

Homo sapiens, kakvi smo nas dvojica ili čitatelj, mi ćemo za 100 godina biti bedasti, u nekim rezervatima, nas se neće ništa pitati. Imat ćemo superljude koje smo genetički stvorili, pa već sad postoje ljudi koji su spojeni na računala. Sjetite se samo Elona Muska, koji je prije mjesec dana napravio stroj koji svinji ubacuje tisuće elektroda na sat u mozak. Tvrtka Neuralink, čipovi za mozak. Dakle, već postoji direktna veza između mozga i računala. Četvrta vrsta bit će samosvjesni strojevi, pametni strojevi.

Samosvjesni strojevi, to ne zvuči najbolje. Koliko su oni opasnost, hoće li nas oni doći glave? Klasična priča, uništit će nas oni koje smo mi stvorili? Može li se budućnost oteti kontroli?

Nije pitanje koliko je opasno, već je to apsolutno opasno! Ako se pojavi stroj koji je samosvjestan, on će razmišljati kao i svako drugo samosvjesno biće. Svatko od nas želi opstati, ne nestati, ne umrijeti. Kad tako razmišljamo, pitamo se: Tko bi samosvjesnom stroju bio najveća opasnost, najveći neprijatelj umjetne inteligencije na Zemlji?

... čovjek!

To je to. I onda imamo problem. Pisci ZF-a, znanstvene fantastike, a ima tamo izrazito pametnih ljudi, pisali su i razmišljali o tome što će biti. Već se sve zna, samo je pitanje tko je bio u pravu. Eto, već sada postoje serije u kojoj dva samosvjesna stroja koriste ljude da međusobno ratuju...

Što bi u takvom scenariju, govorimo o vjerojatnostima, ostalo čovjeku? Možemo li učiniti savršen svijet u kojem će umjetna inteligencija raditi, biti neka vrsta roba, dok će čovjek za to vrijeme biti kreativan i oslobođen rada?

Neću se pozivati na Karla Marxa, ali čovjek bez rada ne postoji. Tko smo mi ako ne stvaramo i ne radimo? Možemo li se kao ljudi razvijati i rasti ako u životu nemamo smisla? Može li se život svesti samo na ispunjavanje zadovoljstava? I ona priča da su ruke stvorile čovjeka, a ne mozak, tu ima smisla. Vjerojatno će se ljudi rascijepiti na dvije vrste. One koji koriste drugima i oni kojima je smisao života zabava i kupovanje tuđih snova. Na one koji su unutra i one koji gledaju sa strane. Plastično, oni koji se bave sportom i oni koji ih gledaju. Oni koji se bave tehnologijom i oni koji ih gledaju...

Vratit ćemo se na klase i klasne razlike, no ostanimo kod superbeba. Brine li vas mogućnost da postoji tendencija da se u budućnosti rade superbebe, na kojima će se još u maternici genetski intervenirati kako bi ih se poboljšalo? I može li to dovesti do dvije vrste ljudi, onih s prosječnim, i onih sa supersposobnostima?

Dvije već postoje u Kini, a liječnik je u kućnom pritvoru. Homo superior je pitanje razvoja tehnologije i etike. Uvijek će biti država u kojima će to biti moguće napraviti. Svijet je toliko šaren. Ako se ne bude moglo u Švicarskoj, moći će se u Sjevernoj Koreji. Dakle, nije pitanje hoće li toga biti, već kada. Tehnologije se razvijaju tolikom brzinom, metode su sve naprednije, sve sigurnije. Već kad imamo in vitro oplodnju, dakle jajnu stanicu i spermij vani, pa tko čovjeku brani da ide nešto prčkati ako imaš tehnologiju.

A etika? Ona mu zabranjuje.

Tako je, etika to danas blokira. Danas je i pitanje mogu li dvije djevojke imati dijete? Mogu! Ljudi ne shvaćaju da se tehnologijom iz bilo koje matične stanice može napraviti spermatocit. Manipulatorom se ubaci u jajnu stanicu i krene potpuno isti proces. Radilo se to već na miševima. Pa i s dva muškarca su pokušali, na sličan način, nije ispalo dobro. Miš se rodio, istina, ali nije dugo živio. Ima još i neobičnijih, poput kloniranja. To se zna već deset godina, da žena može sama sebe klonirati. Ako ne pronađe partnera, može roditi ponovno sama sebe kako bi ona druga ona imala šanse naći partnera da ne propadne njezin genetski materijal. Partenogeneza. Ima više od 2000 vrsta životinja koje to rade, od riba, gmazova, varana...

Vratimo se na klasne podjele. Idemo li prema tome da svakim danom imamo sve očitiju klasnu razliku?

Nastaju kaste. Pogledajte glavnu vijest u posljednjih deset dana. Kasta koja je sama za sebe. No, da se ne bavim politikom, treba reći kako se više horizontalno ne miješamo. Imamo recimo, financijski sektor, ispod jako uspješne poduzetnike, i tako dalje. Dakle, razine koje su složene jedne iznad druge, svojevrsni layeri, koji se ne miješaju. I te kaste međusobno slabo komuniciraju, samo u ekstremnim slučajevima. Uzmite mene, pa tko razumije ono što ja radim? Rijetki! Ni moja majka točno ne razumije čime se bavim. Radim specijaliziran posao, a ponekad pronađem vremena da idem okolo i govorim o njemu.

Možemo li prelaziti iz kaste u kastu?

Vertikalna socijalna migracija sve se više usporava. Istina, kaste nisu fiksne kao u Indiji, u višu se može ako je novca više.

Bismo li u dogledno vrijeme mogli imati sukob klasa?

Ne. Govorit ćemo o nenasilju, već je tako dvadeset godina. Slušat ćemo “mir, mir, mir”. To dolazi iz Indije, nasilje se svodi na minimalnu mjeru, kako ne bi bilo sukoba između različitih struktura društva. Nejednakosti, istina, izazivaju velike trzavice. I to se neće zvati kaste, već nejednakost. I dobro je da imamo velike pokušaje pacifikacije društva, to apsolutno podržavamo.

A svjetski sukob klasa?

Ne, vjerojatno nećemo imati svjetski sukob klasa. Imamo problem Kine. U nastajanju je najveći moderni totalitarni sustav kakav svijet nije vidio, koji je bio san Udbe ili KGB-a. Sjetite se Georgea Orwella i “1984.”. Veliki brat se upravo javlja. Problem Kine je u tome što opterećuje budućnost cijelog svijeta. Govorili su mi i sami Kinezi: “Ako nama bude loše, cijelom svijetu će biti loše.” Oni moraju riješiti svoj slučaj, da mi dobijemo budućnost. Dakle, budućnost svijeta ovisi o onome što će se događati u Kini. Iz astronomije, u kojoj se otvaraju ključanice kaosa, možemo gledati i ostale stvari oko sebe. Bit će komplicirano na planetu sljedećih 30 godina, u Kini možda sljedećih 10 godina. To su sve procjene, vjerojatnosti. Ne mora da će se dogoditi. Ali, ako dođe do kolapsa kompleksnih sustava u toj zemlji, a može se dogoditi bilo gdje, onda je kolaps. Može doći do apsolutne kontrole pojedinca, građanskog rata, rata sa susjedima... Smatram kako budućnost svijeta ovisi zaista o Kini.

Kako će se u budućnosti voditi ratovi, bit će to bitke strojeva?

Nažalost, Albert Einstein je dobro rekao kad su ga pitali kako će izgledati treći svjetski rat. Rekao je: “Za treći svjetski rat ne znam, ali u četvrtom svjetskom ratu će se opet ratovati buzdovanima.” Mislio je na to da će, oni koji prežive treći svjetski rat, ostati bez tehnologije, bez svega. Ako preživimo i izdržimo do kraja stoljeća, čovjek ima budućnost. Ako ne, ostvarit će se noćna mora. Rat bez etike, rat bez milosti, rat u kojem se koriste strojevi. Usput, već je bitka ljudi i strojeva bila u Siriji. Trajalo je 20 minuta, nijedan stroj nije oštećen, a 70 je ljudskih bića bilo manje.

Kako doživljavate borbu čovječanstva s pandemijom COVID-19?

Osobno? Gledao sam statistiku vjerojatnosti, statistika je da sam u ugroženoj skupini, i ponašam se tako da, ako dobijem COVID-19, dobijem malu količinu virusa, koju mogu preboljeti bez problema. Čekam cjepivo.

Hoćete li se cijepiti protiv gripe?

I protiv gripe i protiv COVID-19. Cjepivo je jedan od najvećih izuma medicine. Iako, postoji vjerojatnost da si pegula, da ti cjepivo odmogne...

Jesmo li mogli, da smo više ulagali u znanost, već imati rješenje za sve ovakve situacije, dakle za sve nove viruse koji će se pojaviti?

Svjetska je medicinska organizacija prije deset godina objavila koji su to najveći problemi koji dolaze, i među njima su bili koronavirusi. Znali su da će virusi doći, jedan od tri bio je upravo koronavirus. Predlagali su da se napravi sva priprema. Jer, cjepivo nije samo aktivna komponenta, već i drugi dijelovi, od punila nadalje... To je jedan od razloga zašto su Rusi brzo riješili cjepivo. Imali su dio posla gotov. Radili su cjepiva za SARS, MERS, ebolu...

Je li moglo gore?

Očekivalo se da će biti pandemija virusa puno gora od ovoga. Borba u kojoj ne bismo imali šanse, koja bi mogla biti kraj civilizacije. Ovu situaciju danas s pandemijom možemo gledati kao generalnu probu za nešto što može biti jako opasno, za pandemiju koja će doći. Zaboravili smo na koleru, tuberkulozu, boginje. Iz toga smo se izvukli, ali smo zaboravili.

Je li lockdown bio pretjeran?

Ponekad se iz preventive treba tako reagirati. Sada smo shvatili da je zatvaranje svega bilo pretjerano. Trebamo štititi bolnice, staračke domove, ugrožene skupine. Usto, treba na to gledati i kao na ruski rulet, nekoga uhvati, nekoga ne. I trebamo se čuvati, dakako! Jedni druge.

Mijenjate li vi mišljenje?

Mijenjati mišljenje je normalno, samo budale ne mijenjaju mišljenje. Dobivamo nove informacije svakoga dana, i logično je da ga mijenjamo prema onome što doznajemo.

Svojedobno ste rekli da su budale dobile glavnu riječ. Je li to glavna odlika našeg društva, pogotovo kada ga promatramo u smislu posljednjih afera i događaja na političkoj i društvenoj sceni?

Evo da se malo šalimo. Meni je žalosno koliko se skromno zabavljaju akteri posljednjih afera. Nekad su, oni koji su imali moć, imali mnogo raskošnije zabave... Pogledajte malo vlastodršce tijekom povijesti, i kako su se zabavljali...

Vi ste i učitelj, kako ocjenjujete obrazovnu reformu u nas? Jednom ste predložili da djecu u školi treba grupirati temeljem njihovih interesa, a ne dobi, ponuditi im školu u kojoj će se beskrajno zabavljati i koja će biti mjesto gdje će moći iskazati strast, kreativnost i poduzetnost?

Obrazovna reforma, kakva je, kasni 30 godina. Sad je trebala biti neka druga, nova. Opremamo djecu za svijet koji neće postojati. U Vladi bi, poput Danske, trebali imati futurologa. Nekoga koga će se pitati: “Čuj, imamo taj zakon, daj vidi kakav će to utjecaj imati u sljedećih 30 godina?” Taj je posao nekad trebao raditi Ekonomski institut. Nije trebala biti jedna reforma školstva, već A, B, C, D, pa biramo koju ćemo odraditi prema trenutku u kojem se nalazimo. I pogriješili smo, roditelji nisu dovoljno informirani za odgoj djece za budućnost. Pa nećemo ići na referendum i pitati građane kako operirati bubreg. Ići ćemo kirurgu. Naša je politička odluka u vez s reformama bila nemojte se zamjeriti roditeljima, nemojte se zamjeriti lobističkim skupinama i tako dalje...

Vratimo se među zvijezde. Otkuda strast?

To je čuđenje. Pokušaj da se rasvijetli mrak. Ovaj je dio astronomije zanemareno područje. Astronomske knjige koje sam čitao, previše sam često nailazio na upitnike. Ovo se ne zna, ono se ne zna. I pitao sam se zašto taj posao nitko ne odrađuje? Pa treba ga odraditi! Fascinacija beskonačnošću je veća nego onim što je konačno. I fascinacija nečim toliko dalekim i nedostižnim je veća nego ovom limenkom soka koja mi je na stolu ispred nosa. Želio sam biti i biolog, učitelj. Na neki način pokušavam biti sve to.

Što je s ljubavi? Je li ona ultimativni životni cilj?

Nije jednostavno. Pitate li Francuza, on će reći: “To je najvažnije.” Ako gledamo filozofe, najdalje u tome što je najvažnije otišli su Japanci. Nije jedino ljubav smisao života, nego nešto što zovu ikigai – razlog postojanja. Ravnoteža između života, ljubavi, posla, između kompetencije, doprinosa zajednici... Ta ravnoteža čovjeka kao osobe prema svemu tome. Uostalom, ne možeš živjeti samo od posla, samo od ljubavi ili samo od davanja. Ravnoteža je ono što je cilj.

Jeste li vi uspjeli doći do ravnoteže, razloga postojanja?

Moja supruga Klara podrška mi je od prvog dana kad smo se upoznali. Kad sam dao otkaz u školi i krenuo spašavati projekte, vidjela je da imam problema i rekla: “OK, ti radi, a ja se brinem o obitelji.” Supruga je farmaceutkinja, a kći Petra istraživačica na Cambridgeu u centru za molekularnu biologiju. Druga kći Maja je u Zagrebu, konceptualna umjetnica u tvrtki za videoigre. I važno, mi mislimo kako sve u životu treba dovršiti. No, nije tako. Treba napraviti maksimalno što možemo. Završiti može i netko nakon nas...

Igrate li kćerine videoigre?

Da bar! Igrao bih ja, ali nemam vremena. Nisam siguran bih li mogao izdržati poriv, bih li se nakvačio... Ma meni su i knjige problem, ne mogu se skinuti s dobre knjige, a vremena nema.

I što dalje?

Trideset planeta je noćas na hitnoj listi, već se mrači, idem pred teleskop... A u danima koji dolaze, radimo teleskope! Sami, znamo kako... Posla ima preko glave!