Horvatinčić, Sanader, Vidošević, 
Mamić i drugi dobrotvori

Tomislav Horvatinčić je već gotovo cijelo desetljeće negativni lik hrvatske javnosti. Osim pomorske nesreće u kojoj je, naletjevši gliserom na njihovu jedrilicu, usmrtio dvoje Talijana, muža i ženu, u središte javne pozornosti dovela ga je i gradnja poslovnog centra na zagrebačkom Cvjetnom trgu, protiv koje su tjednima prosvjedovali građani. A prosvjedovali su i protiv njegovih terasa koje su nagrđivale isti taj kultni trg u središtu grada.

Bit će da mu je dozlogrdilo biti samo negativac pa se na ponovljenom suđenju predstavio kao dobrotvor za pamćenje: “Bog me poslao na zemlju da pomažem ljudima. Uplatio sam nekoliko milijun kuna u Zakladu Ana Rukavina. Obnovio sam kuću našeg nobelovca Lavoslava Ružičke. Pomažem velikom broju ljudi... Bio sam na groblju stradalih Talijana... Nazvao sam njihovog sina, ali on mi je zaklopio slušalicu. Napisao sam mu kasnije pismo u kojem se obvezujem pomagati mu do kraja života”. Zastupnik kćeri i sina poginulih Talijana Ognjen Frangeš tvrdi da je odštetu isplatila tvrtka koja je vlasnik Horvatinčićeva broda, a on sam nije im dao ni lipe. “Baš se pitam kolika je to svota koja bi bila dovoljna da može mirno spavati. Broj žiroračuna ima, ali na njega nikad nije uplatio ni lipe”, kaže Frangeš.

Pošto je Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore bio uhićen, tjednima su mediji zabavljali javnost otkrićima o njegovu nagomilanom bogatstvu, o skupim umjetninama, lovačkim trofejima iz Afrike... Ali Nadan se nije dao, uvjeravao je da je nevin, da je kriv samo zato što je imućan, što ima, pa je ispalio nešto jako neobično za osobu pod teškom optužbom za kriminal: “Bilo je kritika kada sam rekao da ću ostatak života posvetiti borbi za moral i etiku pa su mi rekli kako mogu govoriti o moralu, a imam. To je temeljno pitanje da li je imati nemoralno”. I bjegunac pred hrvatskim pravosuđem Zdravko Mamić kitio se svojim poštenjem, a slavili su ga i njegovi prijatelji, među ostalim pjevač Mladen Grdović: “Znamo se preko trideset godina. Mogu kazati da se radi o poštenoj i dobroj obitelji. To su dobri ljudi, veliki humanitarci i dobrotvori. Puno su dobrih stvari napravili”.

Ivo Sanader je prije uhićenja govorio: “Ponosan sam na sve što sam učinio za Hrvatsku i HDZ”. Optužnice opisuju čime se to može ponositi. A kakva mu je glavna ostavština pokazala je Jadranka Kosor koju je godinama “uzgajao” i učinio je najmoćnijom osobom u stranci i Hrvatskoj te je poslije optuživao da ga je strpala u zatvor i da mu podmeće svjedoke. Tako je nevinost dokazivao upirući prstom u vlastiti proizvod. Da su nam tužiteljstva i sudovi okrutni i da optužuju anđele pokazuje još cio niz poznatih i nepoznatih imena, a i osuđeni nasilnici, poput Darka Kovačevića Daruvarca, reći će kako su žrtve medija, javnog linča i političke hajke. Proistječu li ta uvjeravanja optuženih da su nevini i žrtve podmetanja i političkog progona iz općeg stanja u Hrvatskoj? Živimo u zemlji u kojoj je prikazivanje crnog kao bijelog i bijelog kao crnog društveni običaj, pogotovo u politici. Ivi je Sanaderu kraj toliko optužnica jednako lako govoriti o svojoj nevinosti i političkim podmetanjima kao što se, na primjer, lako odrekao obećanja s kojima je osvojio vlast, kao što se lako iz velikog kritičara posezanja iz EU za hrvatskim bogatstvima prometnuo u slugana i darežljivca koji ta bogatstva rasipa više nego itko prije njega. I kao što se lako iz najstrastvenijeg zaštitnika hrvatskih ratnih heroja prometnuo u njihove najžešće progonitelje. I on je u svim tim preobražajima nevin.

Kao što je nevin Stjepan Mesić i kad slavi ustaše i kad se obrušava na ustaštvo. I kao što je nevin Dražen Budiša i kad kao žrtva sklapa političku koaliciju sa svojim komunističkim krvnikom Račanom i kad se poslije s njim sukobljuje. Nitko nikome nije bio tako odan kao Jadranka Kosor “svome” Ivi Sanaderu, i nitko nikoga nije tako okrutno odbacio kao ona istog tog Sanadera, a u oba slučaja bila je nevina. Zoran Milanović je redovito neuspjehe svoje vlasti prikazivao kao uspjehe, svoju vladu proglašavao “najboljom dosad”, unatoč tome što su ga i “njegovi” lijevi novinari optuživali da je njegova politika kojom je srozao hrvatsko gospodarstvo “graničila sa zlodjelom”. Tako se od vrha društvene piramide u Hrvatskoj do njezina dna spušta nemoral u kojem zlo može činiti svak tko se u njemu može osjećati nevinim, predstavljati se kao dobrotvor i optuživati da mu se podmeće.

Da ne kažemo – stražari na Markovu trgu i u Remetincu na istom su poslu.