Hosovci nisu ustaše, ali morali bi se hitno riješiti vlastita kukolja

Nakon vijesti jučer pristigle iz središnjice HDZ-a prema kojoj Vlada nudi tri moguća scenarija za rješenje problema s pločom u Jasenovcu, naposljetku se nazire kraj agonije u kojoj se našlo hrvatsko društvo koje se već mjesecima vuče po kaljužama prošlog stoljeća.

Ma koliko se na prvu neće svidjeti HOS-ovcima i braniteljima iz drugih ratnih postrojba koje se s njima solidariziraju, početak je to konačnog definiranja njihova statusa pa i ugleda u društvu koje već 25 godina propituje motive njihove borbe 90-ih na tlu Hrvatske. “Nismo moderni ustaše”, uporno ponavljaju ovih dana pripadnici HOS-a, a za pravo im daju svi oni koji znaju da je golema većina tih momaka pristupila toj postrojbi ne da bi se borila za Pavelića ili Paragu i njegov HSP, već za napadnutu domovinu, uz još poneki od posve praktičnih razloga poput onog što je u HOS-u bilo oružja, što su primali i mlađe od 20 godina ili pak što se prema ženama, kao što je neki dan svjedočila Ivana Šojat, nisu odnosili kao prema kuhačicama kave već kao prema ratnicama.

Činjenice govore da su HOS-ovci bili mahom dragovoljci, da su ratovali isključivo na prvim linijama, ondje gdje je bilo najteže, te da njihova borbena motivacija nije počivala na ideologiji nego na domoljublju. Neki od pripadnika HOS-a posljednjih su dana svojom razboritošću mogli posramiti i neke političare, poput ratnog zapovjednika Zvone Ćurkovića koji je ponudio jedno od konstruktivnijih rješenja za ploču ili pak Nine Merkaša koji se ispričao svima koje je sporni pozdrav u Jasenovcu mogao uvrijediti.

Pripadnici HOS-a neosporno nisu ustaše niti su branili zemlju u ime i za račun Ante Pavelića, ali istine radi, morali bi se hitno riješiti kukolja u vlastitim redovima. Među njima bilo je i onih pojedinaca i grupa koji su željeli obnovu NDH i to su početkom rata sasvim otvoreno govorili: i oni su, istina, branili Hrvatsku, ali krivu Hrvatsku, i zato ih Tuđman prve godine rata nije želio ni vidjeti u Hrvatskoj vojsci.

Među takvima, danas je najpoznatiji Marko Skejo, ratni zapovjednik IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, koji se više puta sam legitimirao kao sljednik ideologije NDH, i u tome je dosljedan od 90-ih do danas, a upravo su mu HOS-ovci danas omogućili da se prometne u legitimnog pregovarača s ministrima u Vladi Andreja Plenkovića.

Premda je još uoči operacije Oluja 1995. na ulicama Splita postrojavao crnokošuljaše, dok danas u crnoj odori maršira središtem Knina uz “Juru i Bobana” i izjavljuje da je Pavelić bio “najveći sin hrvatskog naroda”, a logore u Jasenovcu i Gradiški karakterizira kao “bolnice otvorenog tipa”. Trenutak je kada glasovita solidarnost među braniteljima zahtijeva izuzetak, jasno pozicioniranje i odricanje od pojedinaca koji su promoviranjem ustaške ideologije u 90-ima blatili naš obrambeni rat, a čine to i danas, pridonoseći kriminalizaciji Domovinskog rata, protiv čega se branitelji, pogotovo posljednjih godina, žestoko bore. Takav iskorak pridonio bi da ideološke teme u konačnici prepustimo povjesničarima i kao društvo naposljetku krenemo naprijed.