S biskupom dubrovačkim mons. Matom Uzinićem razgovarali smo o najnovijim podjelama u hrvatskom društvu.
Kako Crkva gleda na te podjele?
Nažalost, podjele su, uz iznimku kratkog razdoblja Domovinskog rata, konstanta hrvatskog društva. Nismo uspjeli stvoriti zajednički nacionalni konsenzus po pitanju naše prošlosti, osobito u odnosu na dvije ideologije dvadesetog stoljeća, pa im dopuštamo da nas dijele i u sadašnjosti. Katolička crkva na ovim je našim prostorima s veoma bremenitom prošlošću, na razdjelnici svjetova, kultura i vjera, uvijek bila blizu hrvatskom narodu tako da je doista, parafrazirat ću pastoralnu konstituciju Drugog vatikanskog sabora o Crkvi u suvremenom svijetu, radost i nada, žalost i tjeskoba hrvatskog naroda bila i ostala i njezina radost i nada, odnosno žalost i tjeskoba. Zato nas osobito žaloste sve podjele. Budućnost našeg naroda vidim mogućom samo ako kao narod uspijemo prevladavati podjele koje su u javnosti često potencirane zbog sitnih političkih interesa.
Kako promatrate sve što se zbiva sa spomen-pločom braniteljima HOS-a s natpisom “Za dom spremni”?
Teško je o nečemu govoriti izvan konteksta, a upravo to događa se s pozdravom „za dom spremni“. Pod tim pozdravom u jednom povijesnom kontekstu prepoznajemo mučno razdoblje hrvatske povijesti, obilježeno rasnim zakonima i teškim zločinima, dok s druge strane u sasvim drukčijem povijesnom kontekstu prepoznajemo brojne mladiće i branitelje, na poseban način članove HOS-a koji su pod tim znakom ginuli i borili se za slobodu naše domovine. Spomenik s tim natpisom nije podignut onim prvima. On je podignut ovim drugima, braniteljima koji su svoje živote ugradili u našu slobodu. Nažalost, u vremenu postavljanja toga spomenika u medijima se pozdrav „za dom spremni“ vezuje isključivo za onaj prvi povijesni kontekst, a potpuno zanemaruje koje je značenje taj pozdrav dobio u drugom, nama puno bližem kontekstu Domovinskog rata. Mislim da se time vrijeđa i baca ljaga na sve one koji su iskreno stali u obranu domovine, osobito kroz postrojbe HOS-a. Ipak, imajući u vidu povijesnu opterećenost tog pozdrava, pitam se je li danas ijedan pozdrav vrijedan podjela u hrvatskom društvu i štete koja zbog toga nastaje.
Kako ste doživjeli antifašistički skup na zagrebačkom Trgu fašizma?
U medijima se tome skupu daje puno veća važnost nego što je on zaslužuje. Tu je riječ o grupi političara koji pokušavaju pronaći mjesto na hrvatskom političkom prostoru i o skupini nostalgičara za prošlim komunističkim vremenima koje ovi prvi pokušavaju iskoristiti za postizanje svojih ciljeva. Žalosno je što u hrvatskom društvu gotovo tri desetljeća nakon izlaska iz komunističkog sustava, koji biblijski možemo usporediti s „egipatskim ropstvom“, ima još onih koji plaču za svojim privilegijama. Nadam se da će nam sljedećih desetak godina biti dovoljno da takve težnje ostavimo za sobom kako bismo konačno postali ono što smo po svim darovima koje imamo već odavna trebali biti.
U tome je kontekstu i promjena imena Trga maršala Tita u Zagrebu?
Ako neka povijesna osoba i danas izaziva tolike podjele u društvu kao što ih on izaziva, onda takva osoba ne bi smjela biti počašćena jednim od najljepših trgova. Ne umanjujući ništa od njegove političke važnosti, osobito kroz doprinos pokretu otpora protiv nacizma i fašizma, ostaje činjenica da je on bio i komunistički diktator pod čijim su zapovjedništvom gušene temeljne ljudske slobode i počinjeni veliki zločini. Ne razumijem zašto bismo se u njegovu slučaju i općenito u slučaju komunističkih zločina ponašali drukčije nego u slučaju „za dom spremni“ i ustaških zločina. U ovom je slučaju situacija čak i jasnija, jer smo pod simbolima koji predstavljaju pokret kojemu je on bio na čelu u posljednjem ratu bili napadani i ubijani.
Biskupi su u više navrata osudili sve totalitarizme. Zašto se to ne učini i na državnoj i društvenoj razini?
Čini se i na društvenoj razini, ali ne dovoljno. Osobito stoga što su to u Hrvatskoj marginalne skupine onih koji slave jedan totalitarizam tako što napadaju drugi. Takvim se marginalnim skupinama u našem društvu daje previše na važnosti i politički ih se koristi za male političke poene. Može nam dobro poslužiti Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima koji se obilježava kao spomen na 23. kolovoza 1939. godine kad su nacistička Njemačka i komunistički Sovjetski Savez potpisali Sporazum Molotov-Ribbentrop, javni pakt o nenapadanju i podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi. Ovaj događaj pokazuje da su, iako su ideološki različiti, nacizam i komunizam u povijesnom ostvarenju bili isti. Što prije to shvatimo, prije ćemo se prestati svađati zbog njih.
Crkvu se često svrstava da naginje desno na političkoj sceni?
Crkva se ne može i ne smije identificirati ni s kojom političkom opcijom ili usmjerenjem. Zato je teško govoriti kome je bliža. Unutar crkvenog poslanja i djelovanja postoje teme koje ju čine bližom političkoj desnici, ali postoje i teme koje ju čine bližom političkoj ljevici. Mislim da je razumljivo da se Crkvu percipira bliže političkoj desnici ako je riječ o tradicionalnim vrijednostima kojima je Crkva bila i ostala zaštitnica. Ali to nije razumljivo kad je riječ o pitanjima koja se tiču društvene pravde, ljudskog dostojanstva, prava radnika jer tu smo tradicionalno politički gledano bliži ljevici nego li desnici. Nažalost, ono što na našoj političkoj sceni razlikuje političke strane na lijeve i desne nije odnos prema tradicionalnim vrijednostima ili društvenoj pravdi – kamo sreće da jest – nego je isključivo odnos prema ideološkim temama o kojima smo već govorili.
Kako doživljavate kritike ugovora sa Svetom Stolicom, tj. da se svako malo postavlja pitanje vjeronauka u školi i financiranja Crkve iz proračuna?
Sve može biti predmet kritike i rasprave pa tako i ugovori sa Svetom Stolicom, ali ta kritika ne bi trebala biti samo ideološki motivirana, nego uistinu počivati na argumentima. Da se vodi računa o argumentima, onda bi se zasigurno vodilo računa i o činjenici da u Hrvatskoj više od devedeset posto roditelja i djece slobodno bira vjeronauk u školi. Da se ne pristupa ideološki, sigurno bi se znao i prepoznati doprinos vjeronauka u školi u izgradnji naših mladih, a s njima i hrvatskog društva.
I ako želimo biti objektivni, kad se spominje financiranje Crkve iz proračuna, spomenulo bi se da to nije neki privilegij Katoličke crkve, nego da je riječ o nečemu što je Republika Hrvatska osigurala, u skladu s njihovom veličinom, i svim drugim vjerskim zajednicama u Republici Hrvatskoj, kao i nevladinim organizacijama civilnog društva. Ovo je samo jedna od tema koja se kao ideološki prijeporna svako malo izvlači iz ormara da bi njome podgrijale strasti i skrenulo interes javnosti s nekih drugih, često važnijih, tema.
bilo je za očekivati kako će plenki izvući upravo uzinića za ovo pitanje