Nijedan hotel nije Zagreb u mjeri kao što je to Esplanade, niti je i u jednom zagrebačkom hotelu toliko očita pripadnost građanskoj Europi. Nije ga slučajno još Krleža spominjao kao točku s koje na ovim prostorima Europa i počinje. Taj kultni hotel ove godine puni 95 godina. Bez rođendanskih svjećica i velikog slavlja, obljetnica ipak pada u godini korone i neizvjesnosti, trenutačno s gostima u dvadesetak od dvjestotinjak luksuznih soba.
Kako gotovo stoljetnu Esplanadinu povijest, čija je priča 1925. počela na mjestu gradskog klizališta, sabiti u jedan tekst? Hotel kojem je u mnogočemu sudbina da bude prvi – kao poprište ljubavne priče autorice Elene Tessadri ima i svoj, istoimeni roman – odavno je više od hotela, institucija u branši i komadić slagalice zagrebačke svakodnevice. Ušao je i u domove. Mnogi su zagrebački klinci kad bi se nećkali oko jela, kako je svojevremeno podsjetio pokojni Večernjakovac Zvonimir Milčec, od mama čuli: ‘Kaj, ovo ni dost fino, gospon bi valda jel u Esplanadi?’ Veze Zagrepčana i Esplanade možda su nekad bile i prisnije nego danas kada Zagreb ima puno hotela i dobrih restorana. Ali zato se u Esplanadi mogu pohvaliti da im Zagrepčani sad dolaze čak i na vikend. U godini 95. obljetnice hotel ima više specijalnih ponuda za 95 kuna, a za Zagrepčane i povlaštenu cijenu noćenja od 95 eura.
Pričala sedam jezika
– Prije nekoliko godina uočili smo da smo zanimljivi za boravak i sugrađanima. Uglavnom su to parovi, koji si žele malo ugoditi, odmaknuti se od svakodnevice, a da ne moraju putovati. Često tijekom vikenda i ne izađu iz hotela, uživaju u odličnoj kuhinji, biranim vinima, priušte si masažu – kazuje Esplanadin direktor Ivica Krizmanić, koji je u tom hotelu počeo kao vratar, prošao sve stepenice, a 2012. postao i direktor.
Zapala ga je i kriza kakva se ne pamti. Uostalom, samo je dvaput prije korone Esplanade bila zatvorena: u Drugom svjetskom ratu kao sjedište Wehrmachta i Gestapa i tijekom potpunog preuređenja 2004. Uz to se preuređenje, inače, vezuje i zanimljivost za koju šira javnost ne zna. Stalni Esplanadin gost Ivo Pogorelić inzistirao je da prenoći i nakon što je hotel zatvoren, pa su jednu noć u praznom, mračnom hotelu proveli samo on i čuvar. Samo jednog gosta imali su u hotelu i nedavno, kad je Esplanade otvorena nakon korone. Stigao je iz zarazom teško pogođene Italije.
Kroz 95 godina nema, pak, nacije koja nije prošla kroz Esplanadu. Poduža je i lista slavnih: Orson Welles, Elisabeth Taylor, Maria Callas, Louis Armstrong, Ike i Tina Turner, Cliff Richard, Eros Ramazzotti, Sting, Franz Beckenbauer, Paolo Coelho, Chris Rea, Robbie Williams, Shakira, Cristiano Ronaldo... Državnike, kraljeve, princeze i ne brojimo. Bogatoj Esplanadinoj prošlosti dulje od dva desetljeća svjedočila je i bivša direktorica turističke zajednice Zagreba, doktorica znanosti Amelia Tomašević. U Esplanadi je počela kao PR-ovac 1982., a od 1995. do 2004. bila je generalna direktorica.
– Standardi su bili visoko postavljeni. Prva PR-ovka nakon Drugog svjetskog rata, recimo, bila je Lenka Mrđen, koja je govorila čak sedam jezika. Inače, Esplanade je već 1964. postala prvi hotel u InterContinentalovu lancu u socijalističkim zemljama, a tri godine kasnije i najbolji hotel tog lanca u Europi – podsjeća gospođa Amelia na jedno od prvih visokih međunarodnih priznanja, koja u Esplanade ne prestaju stizati.
– Moj prvi direktor Branko Jakopović je i doveo InterConti u Hrvatsku. Bio je vizionar, vjerojatno naš najbolji hotelijer svih vremena, pravi čarobnjak. U vrijeme kad se na uvoz porculana i drugih stvari iz inozemstva čekalo mjesecima, ako je kvota bila ispunjena, on je to rješavao. Kad kod nas nije bilo egzotičnog voća i delikatesa poput guščje jetre, kavijara, puževa... U Esplanadi je bilo čak i kornjačine juhe. Upravo je Jakopović uspio nagovoriti Labud, Saponiu i Podravku da počnu proizvoditi hotelska pakiranja maslaca, marmelade, šampona, sapuna.
Njeguju fine dining
Gosti su to nagrađivali dolaskom i vjernošću. Za goste Esplanadina casina iz Milana su letjeli posebni čarteri, a kao rezultat uspješnih godina 1975. je osnovano poduzeće Esplanade Hoteli, a uskoro počela i gradnja InterContinentala, današnjeg Westina.
Osamdesetih je hotel dobio i francuski bistro, prvi ostakljeni ulični lokal u ondašnjoj državi u kojem se šampanjac i vino točilo na čaše. Domovinski rat donio je izvanredno stanje, izbjeglice, a često su jedini gosti bili novinari i političari. Tih ga je godina vodio Đuro Miladin, koji je 1994. otvorio restoran Taverna Croatica s jedinstvenom prodajnom izložbom hrvatskih naivaca na zidovima. Treba li napominjati i da su prvi sommelieri u to vrijeme stasali u Esplanadi? S Amelijom Tomašević hotel već 1996. posluje odlično zahvaljujući ugovoru o smještaju visokih časnika NATO-a. Početkom 2000-ih hotel kupuje Austrijanac Herbert Haselbacher iz Beča.
Esplanadino lice je, uz direktora Krizmanića, svakako chefica Ana Grgić, čiji su prethodnici bili poznati Stevo Karapandža i Branko Žufika.
– I dalje njegujemo fine dining. Konkurencija je velika, u Zagrebu je sve više odličnih restorana, ali i sami gosti su sve upućeniji u gastrotrednove, mnogi više ne trebaju ni pomoć oko izbora vina - kaže Krizmanić koji s optimizmom gleda u turističku budućnost Zagreba.
Slavni štrukli iz radionice Esplanadinih kuhara izlaze već desetljećima. Na jelovniku su bili već pedesetih godina, a Esplanade ih je predstavila od Acapulca do Tokija. Kada je turski predsjednik Demirel boravio u Esplanadi rekao je da bolji burek nije jeo u životu.
– Naši su se kuhari malo uvrijedili, štrukli nisu burek, štrukli su štrukli! Nisu, naravno, ni štrudla, kako smo čuli od nekih drugih gostiju, a zgrozili smo se kad smo svojedobno čuli da kuhar iz jednog novootvorenog hotela u Zagrebu, inače iz Južne Afrike, na jelovniku nudi ‘oplemenjene’ štrukle. Sa suhim marelicama ili s umakom od rajčice i bosiljka!? Odmah smo pitali: ‘oplemenjuje’ li se Sacher torta? Naravno da ne! E pa štrukli su naša Sacher torta, ne diraju se! – kaže Amelia Tomašević.