Iznenada iskrsnula djela umjetnika poput Picassa ne prolaze bez pompe u svjetskim razmjerima, a kamoli ako se to dogodi u Hrvatskoj. Jedna takva, pomalo hollywoodska priča, upravo se zbiva u Zagrebu gdje će večeras u hotelu Esplanade medijima, a potom od 2. prosinca u Mimari i javnosti, biti predstavljena dva do sada neviđena, po svemu sudeći originalna djela Pabla Picassa u vlasništvu Hrvata.
U pitanju su ulje na platnu “Žena s gitarom” iz 1910. i kolaž “Mandolina i gitara” iz 1913. godine“ nastali u Parizu u Picassovoj kubističkoj fazi. Vlasnici, kojima se razumljivo ne zna identitet, ali nagađa se da su iz Dubrovnika, sliku su naslijedili od stanovitog Vladimira Markovića koji je pak slike naslijedio od svojih roditelja. Vlasnički put slika je čist, nema ih na popisu londonskog registra ukradenih ili izgubljenih umjetnina (The Art Loss Register, London Office), a aktualni vlasnici već 20 godina diljem svijeta i u Hrvatskoj na slikama provode analize utvrđivanja njihove autentičnosti. Prikupili su dokumentaciju od više stotina stranica, rezultati kojih uglavnom idu u smjeru potvrde originala, a o tome će u Esplanadi govoriti prof. Igor Jelovac, stalni sudski vještak za grafologiju, dokumente i rukopise, umjetnik i istraživač Nick Kačić Miošić i red. prof. dr. sc. Vladan Desnica, pročelnik Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te voditelj znanstveno-istraživačkog Prirodoslovnog laboratorija ALU-a koji je slike na analizu prvi put dobio 2015. godine. – Znanstvena istraživanja sugeriraju “na nešto”, moj posao nije da odlučujem je li nešto original, ja mogu reći tek vjerojatnosti i poklapa li se nešto s vremenskim razdobljem nastanka i jesu li slični nalazi kod Picassa već pronađeni u skladu s dostupnom literaturom. Sve što smo na ovim slikama napravili, u usporedbi s drugim literaturama, poklapa se. Proveli smo elementnu analizu, istražili sastav elemenata u pigmentima boja koje je Picasso koristio, analizirali tehnike, utvrdili je li bilo kakvih preinaka, nalazi li se nešto nevidljivo s donje strane crteža, dakle proveli dubinsku analizu i analizu materijala. U skladu s dostupnim informacijama koje imamo od drugih znanstvenika koji su radili slične stvari na Picassovim djelima, mogu reći da se podaci poklapaju – kazao je dr.sc. Desnica. Izvršene su i analize platna na obje slike na zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu i utvrđeno je, piše Nacional, da i ona odgovaraju vremenu, a potvrdila je to i analiza na Sveučilištu za fiziku u Beču. Izvršene su i historiografske analize o tome što je i tko na djelima, od autentičnih izrezaka kolaža onog vremena do predloška za lik žene na ulju “Žena s gitarom” i, prema riječima predstavnika vlasnika, sve su uspješno identificirali.
Sve skupa prikupljena je studiozna dokumentacija i sve znanstvene analize idu u smjeru potvrde originala, što potvrđuje i Desnica, pri tome dodajući znanstvenjački oprezno kako ipak ništa ne može biti egzaktno jer umjetnik jednostavno više nije živ. Ipak, nedostaje ono zadnje zeleno svjetlo do potvrde originala, a to je da autentičnost potvrdi Picassov 72-godišnji sin Claude Picasso. Dokumentacija mu je, doznajemo, slana, zadnji put 2004., no on u pravilu pri procjeni ne gleda dokazne stvari tipa znanstvenih analiza, već provjerava nalazi li se sporna umjetnina zavedena u njegovoj dokumentaciji popisa poznatih Picassovih slika i samo u slučaju da je slika u toj evidenciji, daje potvrdu originala.
Ta procedura na prvu djeluje površno, posebice znamo li da je Picasso radio na desetke slika dnevno i mnoge dijelio pa sigurno nije sve evidentirano, ali Picassovim nasljednicima jednostavno nije u interesu da na tržištu postoji previše njegovih slika jer to im ruši cijenu. Slično je i s galeristima koji su uglavnom skeptični na svaku novu prijavu kakvog novog djela tako kapitalnog umjetnika, a posebice ako ono dolazi iz male zemlje poput Hrvatske.
Što se tiče vlasništva slike, priču u obliku memoarskih zapisa bivšeg vlasnika Vladimira Markovića, ustupila nam je Mirjana Štrbac, voditeljica marketinga predstojeće izložbe. Po tim zapisima prvi vlasnik slike bio je Istvan Szabo, mladi Židov mađarskog porijekla, iz imućne obitelji rodom iz Sombora u Vojvodini, tada u sastavu Austro-Ugarske. Oko 1910. godine dolazi u Pariz studirati medicinu. Očarao ga je kubizam Braquea i Picassa koji u to vrijeme tamo djeluje. Početkom 1913. od mladog Picassa na Montmartru kupuje prvu sliku “Ženu s gitarom” i s potpisom “Picasso 10”. Upoznaje Picassa i nakon nekog vremena naručuje i drugu sliku sintetičkog stila. Picasso, tada siromašan i u nemilosti francuskih vlasti zbog svojeg antiratnog stava, ponudu prihvaća i izrađuje mu kolaž “Gitara i mandolina”. Tu sliku nije potpisao, ali na njezinoj poleđini grafitnom olovkom napisao je datum: “15 juin 13”.
Szabo će diplomirati medicinu, ali početkom Prvog svjetskog rata kao državljanin Austro-Ugarske u Francuskoj je nepoželjan. Bježi u Švicarsku. Sa sobom nosi i dio slika, među kojima i dva Picassa. Pred kraj rata iz Švicarske ide prema Vojvodini ne bi li bio uz bolesne roditelje, uspijeva doći do Zemuna, no zbog povlačenja austrougarske vojske ne može prijeći Dunav. U Zemunu, sakrivši ga u svojoj kući, život mu spašava bogata obitelj Vladimira Markovića. Obitelji Marković na zaštiti je zahvalio darovavši im dvije slike – dva Picassa. Priča kaže i da su ih neko vrijeme imali izložene u kući u Zemunu, ali njihovi gosti ismijavali su djela prezrivo govoreći da su to dječje igrarije, a ne slikarstvo. Bio je to dovoljan razlog da ih sklone u drveni sanduk na tavan gdje će ostati gotovo 60 godina. Nacionalizacijom poslije Drugog svjetskog rata bogatim Markovićima oduzimaju kuće u Prijedoru i Banjoj Luci, ali ostavljaju im kuću u Zemunu s kojom će i kasnije imati problema kad vlasti odluče na njezinu mjestu graditi neboder, a kuću srušiti.
Otac Ivan i majka Franciska-Marija, sinu Vladimiru Markoviću govorili su o slikama u potkrovlju, ali nisu im pridavali važnost. Raščišćavajući kuću prije rušenja Vladimir Marković sjetio se priče o slikama, pronašao ih i zanijemio kad je vidio Picassov potpis. Marković je 1991. izgubio i svoj stan u Zemunu. Naime, zapisao je, dok je bio na putu u Njemačkoj u stan mu je navodno provalio odbjegli policijski inspektor iz Zagreba uz pomoć Vojislava Šešelja i oduzeo mu ga. Na kraju Marković odlazi živjeti u Kopar, a nakon smrti oporučno je ostavio slike današnjim vlasnicima.
Teško je predvidjeti budućnost “hrvatskih” Picassa. Hoće li za njih interes pokazati ključne domaće institucije i zadržati ih u zemlji? Doznajemo, ulje na platnu je u jako dobrom stanju, dok kolaž ima oštećenja koja restauratori lako mogu popraviti. O svemu ostalom, pa tako i potencijalnoj cijeni i konačnim potvrdama autentičnosti slika, može se za sada samo špekulirati. A cijene Picassa jesu vrtoglave. Njegova “Femme au chapeau” prošlog je tjedna u Torontu prodana za devet milijuna dolara. •
