Hrana je skuplja 30%, režije 66%. Prije 10 godina dizali smo kredite za koje danas plaćamo

Hrvatska se u 2015. konačno pozdravila s krizom i krenula putem oporavka, ali je u deset godina za sobom ostavila šest izuzetno teških godina koje su promijenile svakog hrvatskog građanina i poduzetnika i obojile ga pesimizmom.

Na krilima procvata

Prije deset godina bili smo na početku ciklusa intenzivnog rasta, vjerovali smo da će sutra biti mnogo bolje, očekivali rast plaća, zapošljavalo se s manje problema, a kupovalo stanove, jahte, automobile, čak i uz kredite u švicarskom franku. Na krilima ekonomskog procvata, koji je počeo 2002., u 2005. obilovali smo optimizmom koji je u tržišnoj ekonomiji ključni faktor uspješnosti ili neuspješnosti jednoga društva i njegove ekonomije. Učinci pojačanog rasta BDP-a prelili su se i na realni život građana. Činilo se da nema straha od budućnosti jer ona može biti samo ekonomski bolja i bogatija. Nažalost većina tog rasta počivala je na megalomaniji i preopuštenom upuštanju u kreditna zaduživanja koja su tek poslije u “mršavim godinama” došla na naplatu. I obični građani i poduzetnici i država danas su prezaduženi. Državni proračun danas troši gotovo 40 milijardi kuna više nego prijwe 10 godina, dok je bruto investicija u lanjskoj godini bilo 6 milijardi manje nego 2005. Blokiranih tvrtki i obrta u lipnju te godine bilo je 35 tisuća zbog 15,1 milijarde kuna dugovanja, a u lipnju 2015. njih 54 tisuće zbog 28,33 milijarde kuna. Umirovljenika je pak danas 140.000 više, a njih 91.000 ima mirovinu manju od 500 kuna u odnosu na 52.000 u 2005.

I dok nas trgovci uvjeravaju kako je danas baš sve jeftinije i na akciji – i hrana, automobili, čak i zdravstvene usluge – prema podacima HGK samo su odjeća, obuća i komunikacije u desetogodišnjem razdoblju pojeftinile desetak posto. Ušli smo u Europsku uniju iz koje uvozimo još više i sve jeftinije. No hrana i bezalkoholna pića u 10 godina poskupjeli su gotovo 30%, stanovanje, voda, energija, plin 66%, zdravstvo 52%, a alkoholna pića i duhan 75%.

Socijalna pomoć danas je dvostruko veća. Osnovica je 2005. iznosila 400 kuna, a tadašnju pomoć za uzdržavanje primalo je 119.470 ljudi. Danas pak zajamčenu minimalnu naknadu prima 102.379 ljudi, a osnovica je 800 kuna. U međuvremenu se smanjila zaposlenost pa je zaposlenih manje 45 tisuća, a radno sposobnih osoba i 100 tisuća manje nego prije deset godina. Četveročlanoj je obitelji u kolovozu 2005. za osnovne životne troškove (hranu, stanovanje, prijevoz...) trebalo 6028 kuna, prema sindikalnoj košarici Nezavisnih hrvatskih sindikata. Prosječna neto plaća od 4436 kune pokrivala je 73,58% te košarice, a 2011. pokrivala je 81,76%. No Boris Vukelić, donedavni predsjednik Ceha trgovaca HOK-a, kaže kako potrošačka košarica ne znači mnogo zna li se da u nju ulazi veliki broj građana koji godišnje ima manje od 16.000 kuna prihoda, dok ih samo 10% ima 200 tisuća kuna i više.

Deflacija kriva za zablude

– Činjenica je da u nas čak 40% primanja odlazi na hranu, prosjek EU je 12%, a Njemačke, koja je na gotovo istoj razini po cijenama, 5-7%. S druge strane, prosječna primanja u nas su 5-6 tisuća eura godišnje, a u Njemačkoj 22 tisuće eura – kaže Vukelić.

Upitan za eskalaciju cijena hrane u desetogodišnjem razdoblju, Vukelić, koji je i sam trgovac, bio je uvjeren kako je hrana danas jeftinija nego 2005. No očito je, ustvrdio je nakon provjere, da su i profesionalci danas, pod utjecajem priča o deflaciji cijena i dojma kako živimo u zemlji akcija, u zabludi. I uz sve veći jeftini uvoz u RH, procjene HGK su, kazao je, točne.

U ovo doba godine kupuju se školski udžbenici, a oni su prije 10 godina bili upola jeftiniji no danas. Za osnovnu školu tada je trebalo izdvojiti 300 do 900 kuna, a danas od 650 do 1700 kuna. Za srednjoškolce pak, ovisno idu li u strukovne škole ili gimnazije, izdvajalo se 800 do 1300 kuna, a danas i 2500 kuna, bez dodatnih materijala. Ljetovanje na Jadranu tročlanu obitelj i ovo je, kao i nekoliko proteklih ljeta, stajalo barem 7000 kuna, dok se prije deset godina moglo ljetovati i za 2000. Tada najnoviji model televizora s flat ekranom od 72 cm mogao se kupiti po 1550 kuna, a Samsungov klimatizacijski uređaj od 3,5 kW za 1888 kuna.

– U to sam vrijeme bila na rodiljnom dopustu, dakle s bitno smanjenim primanjima, međutim, nismo imali financijskih problema. Petkom sam si mogla priuštiti i ženu za pomoć u pospremanju. Danas pak ni s plaćama koje bi većina nazvala pristojnima, moja obitelj ne može spojiti kraj s krajem. Ni ljetovanje ne možemo platiti već nekoliko godina – uspoređuje Zagrepčanka M. S.

Objektivno se danas živi lošije, kaže i Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata.

Bez perspektive

– Da nije tako, ne bismo imali ovaj egzodus mladih ljudi koji odlaze iz zemlje jer ne mogu naći posao. Prije deset godina bilo je više optimizma, moglo se kupiti više dobara i lakše se zaduživalo. Sezonske bi rasprodaje planule, a danas trgovci izmišljaju načine da ih produlje jer ljudi ne mogu trošiti. U ljudima vlada osjećaj besperspektivnosti, razočarenje se povećava, roditelji su u tuzi i strahu jer im djeca odlaze, mladi ne zasnivaju obitelj jer im je egzistencija ugrožena. Sustav rada je poharan i radnik lako stradava pa, uz neimaštinu, postoji i strah kod ljudi kojima su sva očekivanja ostala neispunjena. To je dodatni društveni teret – kaže Sever. – Prije 10 godina živjeli smo na kredit i “zarađivali” kupnjom “narodnih” dionica Ine, HT-a... No ono što je danas neizdrživo skupo i znatno umanjuje kvalitetu života su komunalije. Ako pogledate da je danas prosječna neto plaća u RH oko 5600 kuna, iako taj prosjek znatno diže Zagreb (cca 6500 kuna – bez njega je prosjek 5000 kuna), lako se može zaključiti da bez dodatnih izvora prihoda ili jeftinih kredita nije lako voditi prosječan život, barem za većinu građana. Radim u Varaždinskoj županiji i osupnut sam činjenicom da je tamo oko 40% ljudi zaposleno ili u prerađivačkoj industriji ili trgovini, što znači da im je prosječna plaća oko 3600 kuna neto. Znači, moraju raditi dva posla – kaže konzultant Drago Munjiza, nekadašnji čelnik Konzuma.

On za sve to krivi prezaduženost proisteklu iz “ludila” od prije desetak godina, nejednakost u razvijenosti županija te loš trend u demografiji i zaposlenosti.

Ako pogledamo visinu plaća i cijena, primjerice u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, možemo primijetiti da su slične hrvatskima, ali je trend puno bolji. On je često važniji od prosjeka jer, ako se razvijaš, percepcija je zadovoljstva veća. Hrvatska je u posljednjih dvadesetak godina doživjela previše šokova gore-dolje – tvrdi on.

Munjiza je uvjeren da je danas košarica 120 osnovnih proizvoda niža nego prije 10 godina – i zbog viškova hrane i zbog pojačane konkurencije trgovačkih lanaca – jer su plaće rasle brže od osnovne košarice. Problem je, međutim, što je zaduženost građana rasla brže od pada cijena i što su prezaduženi.

Šećer, ulje, mlijeko – niže

Trgovci nisu bili skloni da nam daju usporedbu cijena nekih osnovnih artikala u desetogodišnjem razdoblju u svojim trgovinama. Zanimljivo, listajući oglase u medijima iz 2005., uopće nisu “ratovali” akcijama već su se oglašavali zbog nagradnih igara i slično. Nijedne cijene na vidiku, nijedne akcije, a danas nas njima bombardiraju svakodnevno.

Iz trgovačkog lanca Billa odgovaraju nam kako sada ne mogu izraditi zahtjevne analize, no generalno tvrde da su maloprodajne cijene osnovnih prehrambenih proizvoda (šećer, ulje, mlijeko...) u njih danas znatno niže nego prije 10 godina. Na to su, tvrde, utjecali različiti faktori – porezni, carinski i drugi propisi – do utjecaja inflacije ili, u posljednje vrijeme, deflacije za veliki segment prehrambenih artikala.

>> Zbog rasta BDP-a ministri u euforiji poručuju: trošite! HDZ uzvraća: Ne budite rasipni!