Marijini obroci Hrvatska ove godine slave 15 godina svojega postojanja, a tim je povodom u Hrvatsku došao Magnus MacFarlane-Barrow (56), osnivač i generalni direktor "Marijinih obroka", koji je sudjelovao na proslavi u Zagrebu i Slavonskom Brodu. Bila je to prigoda i za intervju Večernjem listu i portalu Vjerujem.hr.
Broj djece koju pomažu "Marijini obroci" gotovo se udvostručio u posljednjih pet, šest godina? Od 10. godišnjice Marijinih obroka Hrvatska broj djece koju hranimo popeo se s 1,6 milijuna na 2,4 milijuna. Dakle, pridružili smo programu prehrane još gotovo 900 tisuća djece i trenutačno se vrlo brzo širimo u cijelom nizu zemalja. Ako Bog da, nastavit ćemo zajedno prikupljati sredstva s uspjehom. Sljedeće godine mogli bismo doseći broj od tri milijuna djece koja u školi dobivaju obrok koji im je najčešće jedini u danu.
Kako to tumačite? Povećanje broja djece koju hranimo izravno je povezano s prikupljanjem donacija. Mi u "Marijinim obrocima" jako brzo novac pretačemo u otvaranje novih kuhinja u školama. Što više novca ljudi daju za gladnu djecu, to više djece mi uključujemo u program hranjenja. Naša udruga ima pravilo da samo sedam posto prikupljenog novca može biti izdvojeno za troškove udruge – zaposlenika, kampanja i dr., a da se 93 posto mora ulagati u programe hranjenja. Stoga oni koji odluče putem "Marijinih obroka" pridonijeti rješavanju strašnog problema gladi, znaju da njihov novac doista dolazi do onih kojima je najpotrebnije, i to na brz i učinkovit način. Kad smo, na primjer, putem "Marijinih obroka" u cijelom svijetu proširili informacije o strašnoj gladi u Tigraju, pokrajini na sjeveru Etiopije, gdje sam vidio najstrašnije prizore djece koja umiru od gladi, ljudi su velikodušno donirali, a mi smo program s oko 30.000 proširili na 100.000 djece.
U koliko ste sad država prisutni? Hranimo djecu u 17 država, između ostalog u Beninu, Ekvadoru, Etiopiji, Haitiju, Indiji, Jemenu, Južnom Sudanu, Madagaskaru, Malaviju, Mozambiku, Zambiji...
U nekima od država u kojima djeci dajete obroke traju ratna zbivanja, poput Libanona, Sirije i Sudana, a nedavno ste, kako velite, posjetili Etiopiju?
Da, trenutačno postoji cijeli niz zemalja u kojima je prisutna kriza gladi. A mnoge od tih kriza događaju se u zemljama gdje već djelujemo, kao u južnom Sudanu, na Haitiju, u Zambiji, čak u Malaviju, gdje se nalazi naš najveći program prehrane. U većem dijelu te zemlje trenutačno vlada izvanredno stanje zbog krize s hranom. Toliko je gladne djece. Dakle, naš je rad važniji nego ikada. No rekao bih da je jedno od mjesta najakutnije patnje u svijetu danas Tigraj na sjeveru Etiopije. Tamo djelujemo još od 2016. godine. Mogu reći da je moj boravak u Etiopiji ranije ove godine bio jedan od najtežih posjeta nekom od naših programa koje sam morao obaviti svih ovih godina.
Zašto?
Zbog ogromne patnje kojoj sam svjedočio. Bio sam u bolnicama u kojima je bio velik broj kronično pothranjene male djece, mnogo djece je umiralo. Bio sam u izbjegličkim kampovima, koji su posljedica ratnih zbivanja, i u koje su mnogi došli napustivši nedavno svoje domove. Na primjer, 220 osoba živi u prostoru koji je nekoć bio školska učionica. Mnogi od njih bili su vlasnici obrta, a sad su svedeni na to da prosjače na ulici s plastičnim vrećicama, moleći za hranu. Išao sam na sastanak u vladu, svi vladini dužnosnici bili su ondje, ljudi zaduženi za obrazovanje, zdravstvo i odgovor na krizna stanja. Taj se sastanak toliko razlikovao od bilo kojeg drugog sastanka s vlastima na kojem sam ikada bio, jer u jednom trenutku sastanka, kada su nam predstavljali trenutnu situaciju s gladi u Tigraju, jedan od njih počeo je plakati. Svi smo se rasplakali, svi ti vladini dužnosnici u svojim odijelima bili su shrvani patnjama svog naroda. Objasnili su mi da zbog gladi manje od polovine djece u Tigraju ide u školu.
Posjetili ste i školu koja poslužuje Marijine obroke?
Da. I ondje sam prvi put vidio radost. Vidio sam djecu na školskom igralištu kako se smiju i igraju, nastavnike pune oduševljenja, jer se djeca vraćaju u školu zbog naših obroka. Sjeo sam s nekim mališanima na školskom dvorištu i počeo razgovarati s njima, rekao sam im: "Sad jedete, ima hrane." Dvije djevojčice s kojima sam počeo razgovarati, a imale su oko deset godina, rekle su mi da su se vratile u školu samo radi "Marijinih obroka". Objasnile su mi da navečer možda neće biti nimalo hrane za njih kod kuće i potom su mi ispričale priču na koju ne mogu prestati misliti sve od tada.
Možete je podijeliti s nama?
Naravno. U školi u kojoj je vladala radost postojalo je nešto uznemirujuće. Izvan kruga škola vidjeli smo mnogo djece koja su prosila, jer ima škola koje su se zatvorile, a malo djece sada je i pohađalo školu. Ove dvije djevojčice ispričale su mi da su tjedan prije mog posjeta vidjele dvoje djece kako prose na vratima školskog dvorišta. Bila su to posve malena djeca i rekle su mi: "Izgledali su tako gladni da smo se sažalile nad njima pa smo odlučile da ćemo početi svakoga dana dijeliti s njima svoj ručak." Tako su i učinile. Iako ove djevojčice nisu znale hoće li uvečer išta pojesti kod kuće, počele su dijeliti svoj ručak s djecom koja su prosila na školskim dvorišnim vratima. A zatim, nije prošlo mnogo vremena prije nego što su druga djeca u školi počela činiti isto. Toliko me dirnulo što su te djevojčice, s obzirom na svoju situaciju, odabrale dijeliti ono što su dobile s djecom koja trpe glad više od njih. A, naravno, postoji nešto strašno u toj priči, a to nije vizija Marijinih obroka da ijedno dijete ostane vani i gleda čeznutljivo unutra. Naša je vizija da svako dijete koje je Bog stvorio bude pozvano za stol, da svako dijete može svakog dana biti u ovom svijetu obilja.
Kako dolazite do donacija?
Većinu donacija uplaćuju ljudi koji daju male iznose ili organiziraju događaje na kojima se prikupljaju sredstva. U Hrvatskoj postoji velika mreža volontera koja već 15 godina na takav način prikuplja novac za najsiromašniju djecu svijeta. Upravo u ovo božićno vrijeme daruju svoje vrijeme i vještine, organiziraju koncerte, izložbe, utrke, izrađuju darove koji se poklanjaju za Božić ili na svadbama, organiziraju školske priredbe i aktivnosti. Uključuju djecu u Hrvatskoj potičući ih na solidarnost s onima koji nemaju gotovo ništa. U župama se organizira prodaja kolača i razne aktivnosti za prikupljanje novca. Ljubav je dosjetljiva. Rekao bih da je to velika mreža djelotvorne ljubavi u Hrvatskoj i drugim državama u kojima ljudi osjećaju odgovornost podijeliti ono što imaju. Teško je pobrojiti sve načine na koje naši podupiratelji prikupljaju novac za djecu koju hranimo. Isto tako, doniraju i razne tvrtke i zaklade preuzimajući tako odgovornost za društvo u kojem rade i zarađuju. Mislim da se svaka osoba može pridružiti ovoj misiji "Marijinih obroka" kako nijedno dijete na svijetu ne bi bilo gladno. Može to učiniti molitvom, pružanjem svojeg vremena i vještina, darivanjem dijela onoga što posjeduje...
Mnogi se ljudi pitaju kako se s 22 eura može osigurati prehrana za jedno dijete za cijelu godinu?
Glavni razlog zašto obrok nije skup je taj što deseci tisuća volontera po cijelom svijetu rade jako velik dio posla besplatno, kako oko prikupljanja novca za hranu tako i oko pripreme i distribucije obroka u školama. Dodatno, hranu kupujemo lokalno. Kao što volonteri prikupljaju sredstva i daruju svoje talente za širenje informacija o problemu gladi, tako volonteri prikupljaju i daruju drva koja se koriste za kuhanje obroka te svoje vrijeme za pripravu obroka za djecu. Isto tako, svake godine provjeravamo cijene hrane koju nabavljamo. Novcem koji ljudi doniraju upravljamo štedljivo i razumno. Odgovorno prema onima koji doniraju i prema djeci koja još čekaju na našu pomoć.
Kako izgledaju obroci koji im se pripremaju?
Obrok se u različitim zemljama razlikuje ovisno o lokalnom ukusu i dostupnosti hrane. Tako u zemljama poput Malavija i Zambije poslužujemo kašu sačinjenu od kukuruza, soje i šećera obogaćenu mineralima i vitaminima dok u Zapadnoj Africi poslužujemo češće rižu i grah s povrćem.
Kako izgleda vaša organizacija? Radite li još iz barake, koliko ima volontera?
Da, još uvijek radim iz barake u Škotskoj. Organizacija raste i u državama u kojima se prikuplja novac i u državama u kojima se novac ulaže u hranjenje djece na mjestu obrazovanja. Nositelji jednog i drugog dijela posla su volonteri. A profesionalno osoblje zapošljavamo kako bismo ili unaprijedili prikupljanje sredstava ili kako bismo bolje provodili odnosno nadgledali programe hranjenja.
Kako se ljudi mogu uključiti u vaš humanitarni projekt, a da to nisu tek povremene uplate, nego neki oblik trajne i dugogodišnje pomoći?
Osim uplate donacije, ljudi mogu volontirati na mnogo različitih načina. Kako bi organizacija rasla i hranila više djece, potrebne su nam osobe koje posjeduju različite vještine. Ljudi se također mogu i moliti za naš rad.
Krenuli ste s cijelom pričom, praktički, iz Međugorja. Vraćate li mu se?
Da, vraćam se u Međugorje barem dva puta godišnje. Prvi put sam bio u Međugorju kao petnaestogodišnjak. Posjet Međugorju promijenio je moj život. Zatim sam se počeo vraćati tijekom rata kako bih dopremao pomoć za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. A sada svake godine u kolovozu imamo priliku predstaviti Marijine obroke na velikom Međunarodnom festivalu mladih "Mladifestu", a svakog listopada imamo hodočašće "Marijinih obroka" u Međugorje, kada nam se priključe podupiratelji iz raznih zemalja. Također, tijekom cijele godine tamo smo trajno prisutni s timom "Marijinih obroka", uključujući i volontere, koji vode naš infocentar u Međugorju.