Hrvati bankarsko roblje

U Hrvatskom su se saboru i lijevi i desni, i vlast i oporba, složili u jednome: Hrvati su svojevrsno roblje banaka, od kojih je 95 posto u stranom vlasništvu. One u Hrvatskoj ne postoje radi građana i gospodarstva nego obratno – radi ekstraprofita do kojeg dolaze građane i gospodarstvo iscrpljujući. Kad sam neki dan u jednoj TV raspravi rekao kako bi novi predsjednik Josipović trebao iskoristiti svoj autoritet te suzbiti lihvarstvo banaka, bez kojih nema razvoja gospodarstva, a koje kamatama, uskratama zajmova, naplatama usluga i na druge načine taj razvoj sprečavaju, svi drugi sudionici emisije gotovo su mi se instinktivno usprotivili.

To znači da je mentalitet kolonije u Hrvatskoj uhvatio korijene, da nam je ugnjetački stranac postao pozitivna navika, da automatski stajemo na stranu svoga porobljivača! Netko mi je “trijumfalno” uzvratio – eto, imamo Hrvatsku poštansku banku u hrvatskom vlasništvu, a kako posluje vidi se po tome što joj je uprava u remetinečkom zatvoru. Odgovorio sam: to je zato što je isti tip političara prodao gotovo sve banke i izabrao uprave u preostalima. Stoga raduje jedinstven stav u Saboru o nepojmljivom poslovanju banaka koje i u vrijeme recesije imaju enormne dobiti. Već je postalo dosadno ponavljati kako su hrvatske banke sanirane sa 87,4 milijarde, a prodane za 5,4 milijarde kuna.

Zna se, imenom i prezimenom, tko su bili glavni sudionici te prodaje i tko se žestoko borio za to da se kupci oslobode obveze da novac potrošen za sanaciju vrate. Ali ni Zlatko Mateša, ni Borislav Škegro, ni Marko Škreb, ni Franjo Luković, ni Božidar Prka, ni Jakša Barbić nikad nisu položili račune za možda najteži udarac koji su zadali hrvatskoj državi od njezine samostalnosti. Dapače, postali su ili iznimno bogati strani plaćenici na čelu banaka ili ugledni biznismeni koje su novi vlasnici banaka znali nagraditi, ali i bogatuni koji su vješto prodali svoje skupe dionice prethodno ih kupivši budzašto! Kako se zna, od 2001. do 2009. godine aktiva banaka je sa 148,4 milijarde povećana na 370,6 milijardi kuna. Neto dobit im je 2001. bila 894 milijuna, a 2008. godine – 4,6 milijardi kuna. U Saboru je prekjučer, u povodu izvješća HNB-a, rečeno kako se lihvarstvo nastavlja, banke i dalje kapitaliziraju krizu, pa su tako u lanjskom prvom polugodištu u usporedbi sa 2008. godinom 11 posto povećale dobit, koja iznosi četiri milijarde kuna.

Dok se štednja građana enormno povećava, banke za nekoliko postotaka smanjuju zajmove! Prihodi od kamata su od 2006. do 2008. porasli sa 14,8 na 21,7 milijardi kuna. Prihod od provizija i 13 vrsta naknada iznose gotovo milijardu, pa zašto bi onda banke odobravale nove kredite i izlagale se riziku. A i kad odobravaju kredite gospodarstvu, efektivne su kamate 13 posto, što je tvrtkama nepodnošljivo i što zapravo hrvatsku privredu sputava i unazađuje. U matičnim zemljama tih banaka kamate su za iste zajmove višestruko niže nego u Hrvatskoj, pa je u njima nezamislivo takvo lihvarsko poslovanje.

Svemu tome unatoč, hrvatska vlast nema hrabrosti da preko Hrvatske narodne banke i na druge načine obuzda to nezapamćeno profiterstvo. Štoviše, velike državne tvrtke, grad Zagreb i drugi financijsko poslovanje obavljaju preko tih stranih banaka, omogućujući im tako da raspolažu kapitalom za koji nisu prolili ni kapi znoja. Zašto? Pa zato što su strani vlasnici banaka iz država koje imaju odlučujuću ulogu u Europskoj uniji, a hrvatska vlast je za ulazak u EU spremna riskirati još veći slom svoga gospodarstva i još veće siromaštvo svojih građana. Od toga sloma i toga siromaštva bit će važnije da šal Ive Josipovića i šešir Jadranke Kosor budu EU-šal i EU-šešir.