Zaboravila je ime kojim ju je zvala bivša vlasnica, ona zbog koje je nakon ozljeda tjednima živjela u malom boksu Veterinarske stanice Velika Gorica. Zaboravila je i boks jer već dulje od godinu dana živi u domu Jelene i Siniše Alilovića. A oni još pokušavaju izbrisati sva loša iskustva zbog kojih kujica, nekad zvana Zara, ima brojne probleme. I nisu to problemi nastali zbog fizičkih ozljeda koje je imala, njih su već odavno riješili.
– Promijenili smo joj ime, sad je Julie, htjeli smo da sve krene ispočetka – govori nam Jelena Alilović koja se u vrijeme kad se za Julie tražio privremeni smještaj teško nosila s tugom nakon gubitka psa. Kako je već prije pomagala velikogoričkoj udruzi Sigurna kućica, na njihovu se molbu ponovno odazvala. Nakon što je Julie stigla, kaže, i njezina tuga postala je manja.
– Najviše me je brinulo kako će novog psa prihvatiti naša pudlica Maša, nije baš od pasa koji vole nešto dijeliti. Zbog toga smo upoznavanje odradili u zajedničkoj šetnji, na neutralnom terenu. Prva vožnja u automobilu prošla je bez ikakvih problema, a kad smo stigli u stan, Maša nas je sve ugodno iznenadila. Donosila je svoje igračke i bacala ih pred Julie, baš kao što ih je donosila nama kad je htjela da se igramo s njom. Kad bi Julie zacviljela, odmah je dolazila da vidi što je, da je utješi – prisjeća se prvih dana. I dok s Mašom nije bilo nikakvih problema, u svemu drugom napredovali su korak po korak, a neke probleme još nisu do kraja riješili.
– Ne znamo što je Julie sve prošla, imala je tek četiri mjeseca kad je stradala. Šepala je zbog loma noge, mišići su joj atrofirali jer je dugo bila u malom kavezu, no sve to smo zapravo lako riješili. Toliko da je veterinarka nakon nekoliko mjeseci pitala koja je njoj noga bila slomljena. Ali sve njezine probleme i strahove još uvijek otkrivamo, ne znamo još što joj sve smeta i čega se boji. Konačno smo došli do toga da ne laje na sve što vidi, na svakog psa koji joj se približava. Naučila je i hodati na lajni, ne boji se više ni stuba pa je ne moramo nositi. Njih smo savladavali mjesecima, satima sam znala sjediti s keksićima u ruci. Pomogla je tu i Maša, Julie je bila malo sigurnija uz nju. Uz Mašu je Julie izišla i na terasu i hrabro pogledala kroz ogradu uz koju Maša inače čeka supruga da se vrati s posla – opisuje nam. Kad je tek stigla k njima, prisjeća se, Julie bi se popiškila od straha svaki put kad je netko krenuo prema njoj i čučnuo da je pomazi ili kad bi netko malo glasnije pričao. I to se smanjilo, ali još nije nestalo. Jelena Alilović kaže nam da cijeli život ima pse, ali nikada do sada nije imala psa s ovakvim problemima. I napominje, da nije njezine kćeri Monike Majurec, koja se s takvim problemima susreće i u školi za trening pasa Lexicon u kojoj vodi tečajeve, ne zna kako bi sve to izgledalo. Pomogli su puno i Monikini psi koji su uporno ignorirali Julie i njezino lajanje. S obzirom na to da je i Julie konačno naučila ignorirati druge pse, iako ima i onih na koje i dalje laje ali je ipak uspiju smiriti tako da joj skrenu pozornost, uskoro će s njom u školicu. Čeka ih još puno rada i truda, ali sve će napraviti kako bi Julie imala ljepši i sretniji život.
– Moramo raditi na njezinu samopouzdanju. Ona je inače strašno umiljata i draga. S Mašom se izvrsno slaže, spavaju jedna na drugoj. A nas je potpuno promijenila. Iako smo rekli da nećemo dva psa, Julie zauvijek ostaje kod nas. Do njezina dolaska psi nisu smjeli na krevet, a sad se i Maša ponekad uvuče uz nju. Julie je jako vezana za mene, dežura i ispred WC-a dok ne iziđem – opisuje nam Jelena njihovu svakodnevicu. Za odluku da je uzmu presudno je bilo i to što se tražio smještaj za ozlijeđenog psa, koji je uz to još i crne boje. Kombinacija nije slutila na dobro, bojala se da će pas dugo ostati u skloništu, a to nikako ne bilo dobro zbog svega što je Julie prošla i kako je ozlijeđena.
– Istina, pomogla sam ja njoj, ali jednako tako i ona je pomogla meni – ističe Jelena Alilović.
Divno dragi posvojitelji. Od srca zelim vam sve najljepse najsretnije dane u zivotu. I naravno puno puno zdravlja.