Hrvati bježe iz zemlje jer su gladni, prije svega – poštenja i pravednosti

Ovo je priča o dva Ivana. Jedan je Ivan M., u svibnju će navršiti 36 godina. Kao i deseci tisuća ljudi u Hrvatskoj, teško je pronalazio stalni posao, posljednjih godinu dana radio je na crno i onda mu je puknuo film jer je uvidio da to nesigurno životarenje ne vodi nikamo, da će, ne pokrene li se uskoro, biti prestar za bilo kakve promjene i ostat će mu energije tek da stari u razočaranju i ogorčenosti. Prekvalificirao se za tesara i prošlog petka otišao u Belgiju, gdje ga je čekao ugovor o radu na neodređeno vrijeme, smještaj, pristojna i sigurna plaća.

Drugi je Ivan C., ima 27 godina i nedavno je u izvanrednom postupku zaposlen u policijskoj postaji u središtu Zagreba, uz obrazloženje da je to bilo potrebno jer je riječ o zapošljavanju stručne osobe. On je, naime, već radio kao policajac, ali je dao otkaz zbog neslaganja s politikom postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru koje je kao policajac morao čuvati od prosvjednika koji su ih čekićima razbijali. Ivan C. je, dakle, ponovno zaposlen kao policajac iako je svojim otkazom pokazao „srednji prst“ toj istoj policiji, odnosno državnoj politici čiju je provedbu trebao osiguravati. Otkaz zbog razloga koji su mu važni je, naravno, njegovo demokratsko pravo, no, u uređenoj državi policija kao dio državnog aparata ne bi ponovno zaposlila čovjeka s takvom referencijom, bivšeg policajca u čiju se profesionalnost ne može pouzdati i koji je, usto, tijekom kratkog staža u policiji bio dvaput kažnjen zbog kršenja službene dužnosti.

Priča o dva Ivana

Između Ivana M. i Ivana C. puno je razlika, ali jedna je ključna. Otac Ivana C. saborski je zastupnik. Zastupnik Stevo Culej – o njemu je riječ, ali ovakvih priča samo s drugim akterima u Hrvatskoj ima više nego što prosječan konzument može podnijeti – ne vidi ništa problematično i skandalozno u prekorednom zapošljavanju svoga sina u policiji. To je bilo egzistencijalno pitanje jer sin mu, rekao je, ima trudnu ženu i od plaće koju je zarađivao u trgovini ne bi mogli živjeti. Osim toga, dodao je, da nije zaposlen u policiji, i on bi morao otići u Njemačku, kao što mu je već otišao stariji brat... Na ovom mjestu spomenimo da je i sestra Ivana M. koji je otišao prošlog tjedna u Belgiju, već nekoliko godina u Barceloni, kamo je otišla s tri hrvatske diplome u džepu. Toliko o rješavanju egzistencijalnih pitanja o kojima govori uvaženi zastupnik Culej...

Otac Culej, pak, sinov otkaz u policiji kao protest protiv uličnih ploča doživljava kao čin vrijedan pohvale. Ipak je to bila Vlada koju je vodio SDP pa je u redu da sad HDZ nagradi njegova sina za hrabrost u pružanju otpora mrskoj ljevici... Ove dvije priče, dva isječka iz hrvatske svakodnevice, u svojim mnogobrojnim slojevima govore zbog čega ljudi kao što je Ivan M. odlaze. Jednostavno i najkraće rečeno – ne žele više gubiti vrijeme. Oni nemaju očeve i majke na položajima, nemaju spretne kumove ni stranačke iskaznice koje bi im otvarale vrata... Zapravo, oni ne žele ni živjeti u zemlji u kojoj su za napredovanje i solidan život potrebni odgovarajući očevi, majke, kumovi, stranačke iskaznice...

Oni odlaze jer im je muka od toga. Muka im je i od priča o prošlosti, od ustaša, partizana, komunista, pravih i krivih Hrvata, od svjetonazorskih sukoba, i od nagrađivanja podobnih političkim uhljebljivanjima... Muka im je od priča o onima koji su u političkom životu u jednom trenutku bili otpisani, a onda su uskrsnuli zahvaljujući istoj toj majci politici koja ih je odbacila, ali im je i pomogla samo zato što se politika uvijek brine za svoje.

Kao što je bilo, recimo, s Josipom Rimac, dugogodišnjom HDZ-ovom gradonačelnicom Knina i bliskom suradnicom bivšeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. Sadašnjoj ekipi na čelu HDZ-a nije odgovarala zato što je bila u Karamarkovu taboru, nisu joj vjerovali, pa slijedom toga za nju nije bilo mjesta u Saboru. Budući da nije prošla ni na lokalnim izborima u Kninu jer su birači izabrali promjenu, a da ne bi razbijala glavu što će biti s njom – jer unatoč svemu ipak je dio njihova jata – postavljena je za državnu tajnicu u Ministarstvu uprave. Da ne bi bilo da ne radi ništa, zapalo ju je da sudjeluje u pisanju novog Zakona o sprečavanju sukoba interesa. Apsurd nad apsurdima je u tome što je Josipa Rimac svojedobno kažnjena jer je bila u sukobu interesa! No, njezin šef ministar uprave Lovro Kuščević na to gleda drugačije i kaže da je čak i dobro da zakon piše osoba koja s time ima iskustva. Po toj logici najbolje bi bilo da kaznene zakone pišu, recimo, silovatelji, ubojice i lopovi. Oni znaju što je zločin...

Hrvatska je nakon izlaska iz bivše jugoslavenske federacije prošla kroz niz tranzicija. I nije danas ista kao što je bila prije 28 godina. No, neke tranzicije koje su bile nužne kako bi društvo uistinu postalo zrelo konstantno se izbjegavaju. Politika ne želi dopustiti dubinske promjene političkog mentaliteta, a bez toga društvo neće moći krenuti naprijed. Hrvatska je demokratska zemlja, ali demokracija nam je zakržljala. Kad bi dopustile da se razvija, političke bi vrhuške izgubile kontrolu. Najprije nad strankama kojima su na čelu, a potom i nad društvom u cjelini. A to ne žele. Pa i pod cijenu da društvo drže u klopci, zarobljeno u najrazličitijim oblicima korupcije, nepotizma, političke podobnosti i klijentelizma. Sociologinja Vlasta Ilišin iz Instituta za društvena istraživanja svojim je istraživanjima višekratno potvrdila da se takav društveni model snažno prelijeva na mlade generacije koji politiku doživljavaju kao odskočnu dasku, a ne kao profesiju usmjerenu na realizaciju javnih interesa. Mladi ljudi koji se angažiraju u strankama u velikoj mjeri to čine zbog pragmatičnih razloga jer im okruženje u kojemu odrastaju govori da će se lakše zaposliti i napredovati ako su u „pravoj“ stranci nego ako nisu, da nije presudna diploma, nego obiteljske i političke veze, da bolje prolaze snalažljivi nego obrazovani...

Velikima sve, malima ništa

Da nema političke organizacije koja je imuna na, za društvo razorne viruse nepotizma, klijentelizma i svake vrste korupcije (od financijske do političke) pokazuje optužba koju je nedavno Predsjedništvu SDP-a uputila saborska zastupnica te stranke Marta Luc Polanc, i to na račun potpredsjednika SDP-a Rajka Ostojića. Proziva ga da je na unutarstranačkim izborima u Slavonskom Brodu lanjskog prosinca namještao pobjedu njezinu protukandidatu i to tako što je 150 članova stranke dekretom isključio jer nisu plaćali članarinu, pri čemu nije isključio sve neplatiše, a onda je u kratkom roku upisao novih 130 članova, među njima i 80 Roma iz obližnjeg romskog naselja kojima je organiziran autobus da dođu na glasovanje o novome predsjedniku brodskog SDP-a...

Njezina optužba još čeka na red za raspravu, ali neovisno o tome kakav će stav zauzeti Predsjedništvo SDP-a – a nije teško pretpostaviti na čiju će stranu stati – i ta priča oslikava ambijent koji Hrvatsku čini nepodnošljivom mladim ljudima koji žele živjeti bez mučnine koju izazivaju takve epizode... I koji, otkako je Hrvatska članica EU, imaju mogućnost izbora. Mnogi odlaze iako imaju posao u Hrvatskoj, što najbolje pokazuje da su razlozi zbog kojih nastaje novo hrvatsko iseljeništvo šaroliki, od egzistencijalnih do društvenih.

U današnjoj Hrvatskoj zatvaraju se vrata KBC-a Zagreb vrsnom neurokirurgu Josipu Paladinu i po sili zakona tjera ga se u mirovinu iako želi još raditi i mladim liječnicima može prenijeti silno znanje. Ne, on nam ne treba jer nije „naš“. Istodobno, za rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa otvoreno je mjesto na pola radnog vremena na Učiteljskom fakultetu u Petrinji i na drugu polovicu radnog vremena na Grafičkom fakultetu u Zagrebu kako ne bi morao otići u mirovinu. Kad mu istekne aktualni rektorski mandat, imat će 70 godina. Ali, za razliku od Paladina, on je valjda „naš“... U rudimentarnoj inačici hrvatske demokracije, naime, i dalje žilavo opstaje ona najprizemnija podjela društva na „naše“ i „njihove“ iz devedesetih godina prošlog stoljeća koja, ako je i bila razumljiva tada jer smo bili na početku neke vlastite priče i u demokratskom smislu nismo kao društvo bili razvijeniji od kakva zametka, danas je nerazumljiva i svakome željnom napredovanja odbojna.

Obični ljudi u Hrvatskoj gladni su dobrote i pravednosti, a zoran je primjer nedavna hodnja Riječanina Saše Pavlića s križem na leđima do Zagreba. Bio je to impulzivan čin čovjeka ogorčena time što već godinama država djeluje tako da čovjek ostaje zadnji na listi prioriteta. Njega je pokrenula Vladina odluka da za tri milijarde kuna kupi borbene avione, dok se s puno više teškoća pronalazi novac za liječenje djece s teškim dijagnozama. Zna on da su avioni i lijekovi kruške i jabuke te da ni odustajanje od aviona ne bi automatski značilo da bi se tri milijarde kuna dale za lijekove... No, potaknut tom neravnomjernošću kad je riječ o trošenju proračunskog novca, koje će uvijek biti za nešto „veliko“, a rijetko za „male“ ljude, jednostavno je imao potrebu učiniti nešto, dignuti se sa stolca i poslati svoju poruku, pa makar i sto puta bila donkihotovska.

Puno se tijekom protekla malo manje od tri desetljeća žuči prolilo oko pitanja čija je ovo država. Čija je Hrvatska? Je li to država hrvatskih domoljuba ili nelustriranih i u novostvoreni sustav infiltriranih udbaša i jugofila? Pripada li Hrvatima ili njome upravljaju razne strane sile? Je li Hrvatska suverena država ili kolonija centara financijske i političke moći? I danas možemo postaviti to isto pitanje – čija je Hrvatska? – ali s novom konotacijom, u novome vremenskom okviru. Prije 26 godina Franjo Tuđman je rekao: „Imamo Hrvatsku!“ Valjda svi koji su tada imali barem desetak godina pamte to vrijeme i tu rečenicu. Da je živ, mnogi bi Tuđmanu danas rekli: „Predsjedniče, ukrali su nam Hrvatsku!“

Ukradeni životi

Za golem broj ljudi u Hrvatskoj to bi bila istina jer njima je ukraden san o Hrvatskoj koja će jednom, kad bude slobodna i cjelovita, postati zemlja prilika, rada, dobre perspektive... Od 1995. godine slobodna je, od 1997. i cjelovita, ali ni danas nije zemlja prilika. Njima je ukraden i život jer oni su blokirani, otpušteni, preranim umirovljenjem bačeni u siromaštvo, nemaju više očekivanja ni energije da pokušaju nešto promijeniti, njima se djeca pakiraju i odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom, a oni ih u suzama ispraćaju svjesni da se mnogi nikad neće vratiti... Za manjinu koja je prisvojila državu za svoje potrebe, Hrvatska je obećana zemlja. Ona je njihova. Njima nigdje ne može biti bolje. U ovakvoj zemlji oni su carevi. Njihovi se problemi rješavaju, njih se ne zaboravlja, oni ne moraju čekati i nadati se da će im konačno krenuti jer im nikad nije ni stalo... Oni imaju oca, majku, kuma, stranku...