Suzana Rešetar, majka dječaka koji boluje od autizma, jučer je u Ilici dočekala Sašu Pavlića koji je s križem na leđima pješačio od Rijeke do Zagreba zbog Vladine odluke da kupi skupocjene borbene zrakoplove umjesto da odobri novac za liječenje teško bolesne djece.
Suzana je na svom Facebook profilu ostavila potresnu poruku o susretu s ocem koji je pješačio 200 kilometara, a kojeg je u Zagrebu dočekala tek nekolicina građana.
U svojoj opširnoj objavi otkrila je i zbog čega je Saša cijelo vrijeme uz sebe nosio plišanog ježića, ali i što je njegov hod njoj značio.
Njezinu objavu prenosimo u cijelosti:
"Jučer sam upoznala ovog divnoga čovjeka.
I taman kada sam pomislila da je humanost ovog naroda ishlapila zauvijek s ovih prostora došao je on.
Došetao skoro 200 km iz svoga grada na moru do glavnoga grada.
S križem na leđima koji simbolizira ljubav.
I patnju.
I ono što još više boli... Izdaju.
Osjetio je on, čitajući dnevne novine u komforu svoje kave, da je ova vlast izdala i prevarila svoje građane.
Prevarila nas je sve redom jer je dirnula u one najugroženije. Ono što bi svakome narodu, ali očito ne i nama, trebalo biti svetinja.
Bolesna djeca.
Teglio je taj križ, ostavio obitelj na blagdane, samo da prenese poruku.
Da nas potakne na razmišljanje.
Da kaže gle i ja obični, tipični tata vidim da ovdje nešto smrdi...
Pokazao je time da je rijedak.
Dočekala sam ga na Ilici.
Zahvalio mi je što sam došla. Zagrlio Ivana i poljubio ga u glavu te rekao : Ovo je za vas.
Cijelim putem do Markovog trga je plakao.
Plakala sam i ja. Plakali smo svi.
Samo je Ivano Radićevom vikao uspjeli smo!
Jesmo, sine... Čovjek je ipak pobijedio.
Uz svoga Šimuna Cirinejca pokazao nam je kakvi bi ljudi trebali biti.
Osjetilo se u svakom šepavom koraku i suzama zamagljenom pogledu, koliko je tome čovjeku teško... Ne pod težinom križa nego pod težinom nepravde.
Ne možeš sakriti kad nešto radiš neplanirano i srcem punim emocija.
Želio je da roditelji i djeca budu tik uz njega.
On hoda za nas. Ne za sebe, za svoje dijete, ne zbog privatnih interesa.
Nego za nepoznate ljude i nepoznatu djecu.
Hoda u nadi da će netko čuti glas običnoga građanina da nije u redu kako se slažu prioriteti.
Blicevi fotoaparata, kamera... Sve mu je to previše. Ide ravno naprijed ne očekujući ništa ali s jasnim ciljem : Prenijeti poruku.
I nećemo imati djecu, jer ih ne znamo čuvati... - odzvanja mi i sada u glavi.
Djeca su blagoslov, kakva god ona bila.
Ali mi još uvijek blagoslove selektiramo po vrijednosti,vjerskoj pripadnosti i stranačkoj boji krvnih zrnaca njihovih roditelja.
Suznih očiju za ručkom pričao mi je otkuda mu plišani jež. Kako mu je na putu toga ježa dala majka umrle djevojčice.
Kako ga nije htio pustiti... Jer je imao osjećaj kao da nju drži za ruku.
I ušutio je pruživši mi ježića u ruke.
Suze su krenule.
Skroman, jednostavan čovjek na moje pitanje da li se isplatilo odgovorio je : Ako i jedno dijete poslije ovoga primi lijek, isplatilo se.
Nastavili smo jesti u tišini.
Nema se tu više previše dodati.
S bolnim izrazom na licu uputio se sa svojom obitelji doma.
Čak mi je rekao da su odlučili osnovati fond da bi krenuo pješice i natrag put Rijeke.
Šepajući i okinuvši sliku rastali smo se.
Hvala ti, hrabri čovječe.
Hvala ti, jednostavni oče.
Hvala ti, sugrađanine.
Hvala ti, domoljube.
Hvala ti za svaki korak, kapljicu znoja, skršeni zglob i bezbroj žuljeva.
Svojim činom pokazao si kako se voli svoj narod i svoja zemlja koju uništavamo sami svojom pasivnošću.
I neka nam... Bolje nismo ni zaslužili.
Izdao te jučer vlastiti narod koji sudi... Sudi zbog tvoga hodanja i sudi zbog križa.
Veliki krščanski narod koji nosi parole, slike Spasitelja i besramno hoda za život kada im netko naredi da se to mora...I oprosti im i na tome jer ne znaju što čine.
Oprostite mi, molim vas... Ali ovo je bio
HOD ZA ŽIVOT.
Čisti, emocijama poveden, srcem napravljen hod za život.
Ja sam imala čast s tobom provesti par sati.
Par sati kojim si me oplemenio.
Gdje sam shvatila da trebamo pognuti glave... I ušutiti pred ovim plemenitim činom."
Odjebati istambulsku i srbske novosti i ima i viška