Tuđman i sve drugo – tako se kod Hrvata iz BiH mjeri vrijeme i odnos službenog Zagreba. Vjerovali su mu čak i onda kada je naložio da se ugasi Herceg Bosna, koja je inače osnovana da bi bila grudobran od napada na hrvatski “perec”. Osnovana je točno na dan pada Vukovara, 18. studenog 1991., a veliki broj dragovoljaca iz BiH došao se boriti za Hrvatsku.
Rat Bošnjaka i Hrvata
Nakon poziva predsjednika Franje Tuđmana i kardinala Franje Kuharića Hrvati u BiH masovno su se odazvali referendumu o izlasku BiH iz Jugoslavije, čak i unatoč tome što tadašnje bošnjačko političko vodstvo predvođeno Alijom Izetbegovićem nije udovoljilo želji da referendumsko pitanje utvrdi da je BiH samostalna država, ali s tri nacionalne republike. Hrvatska se za Franje Tuđmana prema BiH Hrvatima – na što je utjecaja imao i ministar obrane Gojko Šušak – odnosila kao prema dijelu istog nacionalnog bića. Rat s Bošnjacima, dojučerašnjim saveznicima, izazvao je kontroverze, te otvorio najveći broj problema s kojima su se kasnije suočavale sve vlasti u Zagrebu. Zahvaljujući inicijativi Tuđmana, ali i tadašnjeg turskog predsjednika Sulejmana Demirela, okončana je ta krvava etapa, ali odnosi između dva naroda, Hrvata i Bošnjaka, nisu zacijeljeli. Tuđmanu je to trebalo kao strateški predah jer je žrtvovanjem Hrvatske Republike Herceg Bosne u BiH, koja je doslovno bila entitet BiH Hrvata, stvorio preduvjet da može zaokružiti državu te vojno ući s teritorija BiH i osloboditi Krajinu. Rješenja koja su postignuta u Daytonu razočarala su u velikome dijelu tadašnje vodstvo BiH Hrvata, ali i crkvene prvake budući da je bila izgubljena Posavina, Hrvati su općenito izgubili svoj entitet i uvedeni u FBiH s četiri puta brojnijim Bošnjacima, dok su Srbi dobili Republiku Srpsku. Djelovanje Stjepana Mesića moglo bi se okarakterizirati izdajom – zbog objelodanjivanja predsjedničkih transkripata koji su BiH Hrvate i Hrvatsku gurnuli u poziciju da se brane od tvrdnji o postojanju zajedničkog zločinačkog pothvata o pripojenju dijela BiH, koju su vješto prihvatili u političkom Sarajevu.
Alibi politika
“Nakon Tuđmana u Hrvatskoj nije bilo politike koja je imala dimenziju strateškog promišljanja hrvatskih nacionalnih interesa i s druge strane nametnuta stigma navodnog miješanja u unutarnje stvari BiH, dugo je godina bila alibi politika prema BiH i Hrvatima”, misli saborski zastupnik Božo Ljubić, koji je i predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH. Novi se zaokret dogodio dolaskom predsjednika Ive Josipovića, koji je u odnosu prema BiH i Hrvatima pokazao razumijevanje i spremnost na pomoć otvarajući prostor suradnje s američkim i europskim partnerima.
No i tada je Hrvatska morala “glasno šutjeti” zabavljena europskim putem, dok su za vrijeme Ive Sanadera ambicije bile “ovladati” politikom Hrvata. Vjerojatno najdržavničkiji potez Zoran Milanović napravio je dolaskom u Mostar nakon što su nasilnici zapalili doslovno polovicu grada, no njegove izjave o šaki jada i Hrvatima koji neće biti ostavljeni na milost i nemilost za jedne su bile državotvorne, a za druge pubertetsko dokazivanje hrvatstva. Dolazak predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović BiH Hrvati doživljavaju oživotvorenjem državotvorne tuđmanovske RH.
>> Bosanska Posavina u strahu: Sutra mogu uhititi cijelo Orašje
Hrvati su izgubili svoj entitet zbog vlastitog nejedinstva, što je još gore Hrvat Hrvatu je gori neprijatelj od svih neprijatelja zajedno koji su okupirali Hrvatsku. Zato nam je kako nam je.