Nedavna 60. obljetnica potpisivanja Rimskih ugovora nije samo puka godišnjica jednog važnog političkog akta. To je zapravo i rođendan moderne i drukčije Europe. Hrvati i drugi narodi tada nisu bili svjesni dalekosežnih povijesnih posljedica toga dokumenta. Nakon toga Europa više neće biti prostor stalnih ratova, sukoba i nasilnog prekrajanja državnih granica. Usprkos tadašnjoj podjeli Europe na slobodni Zapad i dio iza tzv. željezne zavjese, u Europi je ipak uspostavljena miroljubiva koegzistencija. Ta će koegzistencija i ljudska prava postati trajnom demokratskom, europskim tekovinom. Rimski su ugovori, ustvari, bili zametak današnje Europske unije. Hrvatska se već onda, a da toga nije bila ni svjesna, počela vraćati u zapadni europski kulturni krug, iz kojega je dragovoljno izašla 1918. godine. Tada su je njezini politički odličnici, s dobrim i romantičnim namjerama o stvaranju zajedničke južnoslavenske države, odveli u područje vlasti balkanskog barbarogenija, čija je glavna parola bila: Ne europeizacija Balkana, nego balkanizacija Europe! U tome će okružju Hrvati izgubiti desetljeća u uzaludnoj borbi s tim primitivnim mentalitetom. Jedan od glavnih protivnika te južnoslavenske zajednice bio je veliki hrvatski pjesnik Antun Gustav Matoš. On je još početkom prošlog stoljeća anticipatorski govorio o potrebi stvaranja ujedinjene Europe. Mnogi Hrvati ni danas ne znaju da je upravo Matoš predviđao današnju EU.
Matoš je bio uvjereni Europejac koji nije dvojio da je Hrvatska dio europske kulture i tradicije. Smatrao je da će hrvatska kultura biti doista hrvatska samo ako je po svojim vrijednostima ujedno i europska. Kao što je uostalom i bila od samih svojih početaka. Minijaturist Julije Klović bio je možda prvi takav Hrvat i Europejac. Svi hrvatski umjetnici i znanstvenici koji su dolazili iza njega bit će prirodni spoj i izraz hrvatskoga europejstva svoga vremena. Tako je Ruđer Josip Bošković bio univerzalni znalac svoga vremena. Njegov je znanstveni interes obuhvaćao raspon od graditeljstva do vječnih prirodnih zakonitosti svemirskih silnica i astronomije. Sličan je bio i Faust Vrančić. Njegov je padobran ujedno bio i hrvatski i europski izum. Dubrovačka književnost bila je odmah i europska. Isto je bilo i s djelima oca hrvatske književnosti Marka Marulića. Skladbe Luke Sorkočevića isto su tako odmah postale i dijelom europske kulture. Kao i pjesme Petra Zoranića. Takvo će se djelovanje nastaviti i kasnije.
Hrvati su europskoj kulturi i znanosti davali najbolje što su imali. Od opernih diva do kipara i slikara. Od Milke Trnine, Zinke Kunc, balerine Mije Čorak Slavenski, Ruže Pospiš-Baldani do Ivana Meštrovića, Vlahe Bukovca, glasovitog violinista Zlatka Balokovića, nadrealista Radovana Ivšića. Vjekoslava Šuteja, Dunje Vejzović i najizvođenijeg i najprevođenijeg hrvatskog pisca Mire Gavrana. Već su dugo u vrhu europske umjetnosti i kulture Ivo Pogorelić, Maksim Mrvica, Zagrebačka filharmonija. Među glazbenom europskom elitom su i gitaristica Ana Vidović, duo 2Cellos, a među glumačkom elitom su Zrinka Cvitešić i Goran Višnjić. Svoj doprinos svjetskoj znanosti pak, daju fizičari Davor Pavuna i Marin Soljačić, genetičari Igor Štagljar i Igor Rudan, molekularni biolog Ivan Đikić... Hrvatska je, osim toga, svjetskoj znanosti dala i dvojicu nobelovaca, Lavoslava Ružičku i Vladimira Preloga. Nadasve, i genijalca Nikolu Teslu koji nekim čudom nikada nije postao nobelovac. Književnik Ivo Andrić također je postao nobelovcem, no Hrvati ga zapravo nikada nisu priznali svojim, jer se nekima činio odveć Jugoslavenom, a premalo Hrvatom.
Svojim značajnim znanstvenicima i umjetnicima, Hrvatska se vraća svome ishodištu, kada su Hrvati svoje europejstvo i pripadnost zapadnoeuropskom kulturnom i civilizacijskom krugu najvećma potvrđivali preko svojih znanstvenih i umjetničkih veličina.
Premda je Europa Hrvatskoj, tijekom povijesti, često bila i maćeha, jer je europskim moćnicima, u njihovoj stalnoj igri političkog pokera, Hrvatska često bila samo obični ulog. Formalna pripadnost Europskoj uniji može samo obnoviti dobre tradicije i potaknuti nove i moderne europske veze. Zbog toga i 60. obljetnica Rimskih ugovora nije samo puka godišnjica važnog političkog akta nego ujedno i rođendan nove Europe, u kojoj Hrvatska više nikada ne bi trebala biti puki pokeraški ulog.