Povijest obračuna jugoslavenskih komunističkih vlasti s političkim protivnicima poznaje “neprijatelje” uglavnom iz dvaju naroda - hrvatskoga i albanskoga s Kosova. Koliko je Srba, Crnogoraca, Slovenaca, Muslimana i Makedonaca bilo u zatvoru zbog nacionalističkih delikata ili zbog istih razloga ubijeno u emigraciji? Zanemariv broj. Među Hrvatima je bilo na tisuće žrtava političkih suđenja a na desetke ih je ubijeno u inozemstvu. Je li te više desetljetne represije nad vlastitim narodom danas, kad su se rasplamsale rasprave oko Josipa Perkovića, hrvatska ljevica svjesna? Jest, naravno. Ali je odmiče od sebe uglavnom iz dva razloga: prvo, domoljublje joj nikad nije bilo na srcu toliko da ga sudbinski optereti, i drugo, zločine nad hrvatskim nacionalistima učinili su njihovi ideološki preci. I za te zločine ne možemo okrivljavati Srbe, premda su i oni u njima sudjelovali.
Neposredni izvršitelji, organizatori i naredbodavci obračuna s hrvatskim domoljubima bili su uglavnom Hrvati, kao što su uglavnom Hrvati bili istražitelji, tužitelji i suci onima koji su osuđeni na teške godine robije. Jedan mi je poznati hrvatski patriot, koji je nekoliko puta suđen i na kraju u inozemstvu ubijen, pričao kako je preko svojih odvjetnika doznao kolike su se kazne u jednom procesu protiv njega očekivale u službenim krugovima. Policija je očekivala deset godina, Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske čak 12 godina, a sudac ga je osudio na tri. Pa mi reče – obuzeo me paradoksalan osjećaj zahvalnosti sucu koji mi je odredio tako “malu” kaznu. A u tadašnjem Centralnom komitetu SKH bio je i Ivica Račan i ideološki i biološki očevi nekih vrlo visokih dužnosnika u današjoj političkoj hijerarhiji. U naslijeđu je hrvatske ljevice iznimna naklonost Srbima, koja prelazi u ovisnost, i vječita narogušenost na pojačani hrvatski nacionalni osjećaj.
Nije jasno zašto bi to trebala biti obilježja ljevice, ali ta su obilježja Hrvatima nanijela golema zla što su im ih učinili pripadnici vlastitoga naroda. Umjesto da se ponašaju kao dužnosnici pobjedničkog naroda iz Domovinskoga rata i naroda koji je bio žrtva velikosrpske agresije, od Račana preko Mesića i Sanadera do Milanovića i Josipovića hrvatski državnici jedva čekaju kad će iz Srbije stići bio kakav znak pomirljivosti kako bi obnovili današnju inačicu bratstva i jedinstva zbog kojega su u komunizmu tisuće Hrvata bogatili biografije u robijašnicama a deseci su bili pogubljeni. Kažnjavanje Hrvata zbog ugrožavanja toga bratstva i jedinstva bilo je jedan od stupova opstanka Jugoslavije, to jest njezine vlasti. Zar to danas ne ponavlja Zoran Milanović koji borbu protiv “crnokošuljaša” zna toliko naglašavati da se čini kako ta borba daje smisao njegovoj vlasti? Milanović je nesposoban da stvori nacionalnu ekonomiju, ali je glasan u opanjkavanju nacionalizma. Upravo lijevi gospodarski komentatori vide izlaz u nacionalizaciji banaka i prodanih državnih strateških tvrtki, ili u bar u uprezanju Hrvatske narodne banke i banaka u stranom vlasništvu u interese hrvatskog gospodarstva. Ali kukavica Milanović, koji se od prvoga dana vlasti ulizuje Bruxellesu, nema ni trunka muda i volje da to učini, jer ga hrvatski nacionalni interes i ne zanima. Radije guli vlastiti narod i upire prstom u “crnokušauljaše” nego da se zamjeri stvarnim vladarima Hrvatske – bankama, s kojima je, zajedno sa svojom obitelji, interesno povezan. Na isti se način ponašala komunistička vrhuška u Hrvatskoj u vrijeme kad se iz nje novac odlijevao u Srbiju, kad su hrvatski domoljubi trpani u zatvore a Perković organizirao ubojstva po Njemačkoj.
U EU vide reboljševizaciju SDP-a, dok naivni Hrvati misle da će Europa Milanovića srediti. Neće ga ni taknuti, što crvenija Hrvatska, to jača zaštita europskoga kapitala i interesa. A tako je bilo i u komunizmu. Briga je Zapada bila očuvanje Jugoslavije, pa u Perkovićevu organiziranju smicanja Hrvata u Njemačkoj i drugdje nisu nevini ni oni koji danas traže njegovo izručenje!