Hrvati su tjeskobni i depresivni, piju sve više lijekova, dulje se liječe na psihijatriji...

Dok se cijela zemlja sa 350.000 nezaposlenih uzbunila zbog ćirilice, homoseksualnih brakova, a prije toga spornog “lex Perković”, raste potrošnja sedativa i antidepresiva. Ima li smisla pitati se uopće kakvo je psihičko stanje nacije koja je poput bolesnog pacijenta okupirana svime osim vlastitim stanjem? Sociolozi znaju da kriza uvijek zaoštrava svjetonazorske sukobe, a ako ih nitko ne smiruje, nego, štoviše, potiče i razbuktava, zaboravljamo na nezaposlene gladne radnike, na zaposlene kojima ne ostaje ništa nakon što plate račune i kredite, na djecu koja su preko sudbina svojih roditelja žrtve krize i na mlade koji su prisiljeni bježati iz ove zemlje. Kome je to u interesu?

Dok aktualnu gospodarsku krizu mjerimo brojem nezaposlenih i postocima padajućeg BDP-a, nema jasnih pokazatelja koliko je građana psihički oboljelo zbog životnih tegoba koje nas sustižu. Prema evidenciji HZZO-a, vidljivo je da potrošnja recepata za dijagnoze mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja znatno raste. U odnosu na 2010. godinu, u 2011. ta je potrošnja porasla za više od tri milijuna kuna, dok je lani u odnosu na 2011. veća za 8,4 milijuna kuna i iznosi 154,75 milijuna kuna! Recepti su to za lijekove u slučajevima poremećaja raspoloženja te neurotske i somatoformne poremećaje i one izazvane stresom.

Nedostaje kultura dijaloga

– Trend je u porastu, a razlozi mogu biti višestruki: sve veća osviještenost potrebe liječenja mentalnih poremećaja, veća dostupnost zdravstvene zaštite te porast broja oboljelih od depresije zbog stresa izazvana različitim pritiscima suvremenog življenja – navode u HZZO-u.

Predstojnik Psihijatrijske klinike u zagrebačkoj bolnici Rebro dr. Miro Jakovljević napominje da su krizna stanja normalna pojava u razvoju svakog društva kao i u životu pojedinaca.

– Kriza je uvijek i šansa za bolji i sretniji život, ali ako u krizi imamo velike ljude koji će ponuditi viziju razvoja društva, koja će ujediniti snage različitih društvenih skupina prema općem dobru i zajedničkim ciljevima. No, ako se kriza ne razriješi, ljudi se sve više dijele, sve je više napetosti, sukoba, psihosocijalnih problema, tjeskobe, depresije, agresivnosti..., pa raste potrošnja lijekova. Ova zemlja ima sve mogućnosti da izađe iz krize relativno brzo samo što su oni koji je vode izokrenuli pilu naopako. Minorne stvari se stavljaju na površinu, a ne suštinske. Ovom je društvu potrebna duhovna obnova jer imamo teško poremećen sustav moralnih i društvenih vrijednosti. Bojim se da nas političari, koji nas vode, ne mogu izvući iz krize, ne snalaze se, a nedostaje im elementarna kultura dijaloga da bi mogli povesti društvo u obnovu. Mislili smo: mladi su, neopterećeni prošlošću, a pokazalo se da su mnogi od njih narcisi s boljševičkim duhom i poimanjem stvari. Nije problem u smanjenju plaća liječnicima ako će se novac uložiti u razvoj i otvaranje novih radnih mjesta, ali je problem što se novac troši na budalaštine. Način ponašanja političara ne ulijeva povjerenje i ne daje nadu za bolje jer nema elementarnog poštovanja prema drugome, a kamoli brige za drugoga. Političari se nadmeću tko će koga više uvrijediti. Ne kaže se zalud da su čovjek i magarac pametniji nego jedan čovjek kakav god bio – ističe dr. Jakovljević.

U Danskoj, kaže, naši političari ne bi ni prošli na izborima, jer tamo prolaze političari koji imaju ideale i čije je djelovanje vođeno općim dobrom, a kod nas su mnogi vođeni barbarskim ciljevima, željom za zgrtanjem materijalnih dobara i moći, odnosno nedostaju im uzvišeni ciljevi općeg dobra.

– U Danskoj se zbog mnogo manje grubih riječi izleti iz politike. Kad građani vide da se političari i oni koji nas vode ne snalaze, nemaju viziju, ljudi gube nadu, osjećaju se bespomoćno, ne vide izlaz, sve im je besmisleno, a mi imamo posla kao nikad dosad – kaže dr. Jakovljević.

I u razvijenim zemljama koje nisu kao mi pogođene krizom procjena je da jedna od pet zaposlenih osoba pati od depresije, odnosno 11 posto radno aktivnog stanovništva u Europi pati od depresije u nekom trenutku svog života. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, depresija će do 2020. biti druga bolest u svijetu po učestalosti, odmah nakon srčano-žilnih bolesti. A kad je velika nezaposlenost, kaže dr. Jakovljević, broj oboljelih od depresije, koja je povezana s gubitkom socijalnog statusa, povećava se. Što su zadovoljniji i sretniji, ljudi su uspješniji, a što su neuspješniji, sve su nesretniji i nezadovoljniji. Stoga je sada veća, dodaje, potrošnja antidepresiva i lijekova za smirenje. Uz depresiju građani pate od tjeskobe, a kao reakcija na stres više je i agresivnosti kod ljudi. U Centar za krizna stanja u sklopu bolnice Rebro, kaže. dr. Jakovljević, ljudi sve više traže psihičku pomoć zbog nezaposlenosti, ali i mobbinga na poslu.

Sociolog prof. dr. sc. Dražen Lalić kaže da u Hrvatskoj više nije kriza, nego agonija koja traje i postaje uobičajeno stanje stvari.

– Ozdravljene počinje kad je pacijent upoznat sa svojim stanjem. Kolektiv, odnosno društvo funkcionira po sličnom obrascu. Istinsko ozdravljenje društva počinje kad se suoči s pojavnošću problema i uvjetovanošću zašto i kako je došlo do krize. Citirao bih Alberta Camusa: “Ne samo što nemamo rješenje, mi nemamo ni problem!” Da bismo mogli ići u socijalnu terapiju, mi moramo imati socijalnu svijest. Kao društvo nismo svjesni istinskog problema koji je majka svih problema, niti čime je uvjetovan i kako je došlo do njega. Mi moramo osvijestiti problem. Kod nas se cijela zemlja uskomešala hoće li u Ustavu pisati da je brak zajednica muškarca i žene. Moja žena i ja ćemo biti u Ustavu, pa što će se time promijeniti? Uostalom, što sve piše u Ustavu. Ja neću ići na taj referendum. Postoje objektivni problemi u ovoj zemlji, a to je 350.000 nezaposlenih ljudi i kako ću sutra i od čega primati mirovinu. To je problem. O čemu razgovaraju oni koji nas vode? O ćirilici, o “lex Perković”, homoseksualnim brakovima. Bavimo se marginalnim i bizarnim stvarima, a nekome to odgovara, nekome je to u interesu. Netko vodi podzemnu politiku. Vlast manipulira, više im odgovara da se govori o ovome, jer se ne mogu uhvatiti u koštac s bitnim stvarima, primjerice, da se provede decentralizacija, smanji broj raznih agencija ili da se smanje davanja Crkvi – oštar je Lalić. Ne slažu se, kaže, svi političari s ovakvom politikom jer, kaže, komunicira s ljudima i iz vodstva HDZ-a i SDP-a, kojima ne odgovora ovo što se događa. U zadnje vrijeme pročitao je toliko komentara intelektualaca s Akademije, sa Sveučilišta koji intenzivno komentiraju sporedne stvari.

– To je trend, iako postoje ljudi na intelektualnoj sceni koji upozoravaju na stvarne probleme zemlje. Svijet politike odvojio se od stvarnog života – smatra Lalić. Kad su radnice Kamenskog štrajkale glađu, otišao je kao građanin i pitao ih treba li im nešto, može li im pomoći.

– Nijedan predsjednik stranke nije otišao k njima, a k njima je trebao otići netko tko ima moć i tko im može pomoći. Milanović se treba prošetati do Zavoda za zapošljavanje, a Kosorica je trebala sjesti u tramvaj, jer nakon 15 minuta vožnje imaš pogled na ovu zemlju. Mene pitaju kako se možeš voziti u javnom prijevozu. Ja im kažem, želim vidjeti kao sociolog sve uživo, ali političari ne idu u tramvaj, oni su odvojeni od stvarnosti – govori Lalić.

Djeca ne zaboravljaju krizu

Žrtve krize, nezaposlenosti roditelja, u ovoj su zemlji i djeca na koju se često prelijevaju napetosti i frustracije njihovih roditelja. Voditelj Centra za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladeži u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici, dječji psihijatar Nenad Jakušić kaže:

– Ako se roditelji pred djecom dobro nose s krizom, ona ne osjećaju da se nešto loše zbiva u društvu. Djeca društvo doživljavaju preko roditelja. Ako su roditelji tjeskobni, naravno da će se to odraziti na djecu. S djecom radim 18 godina i posla ima preko glave i prije i sada, toliko da bi se moglo raditi 24 sata, a nema nas dovoljno. Kad se u obitelji događaju napetosti, to se odražava i na djecu, pa se može odraziti na pad školskog uspjeha, smetnje u ponašanju, bolove u trbuhu, ovisno o tome kakva je obrambena sposobnost djeteta. Ako je u društvu kriza i napetost, koja se prelijeva na obitelj koja je egzistencijalno ugrožena, teško da djeca to neće osjetiti. Nije to kao u Benignijevu filmu “Život je lijep”. I kad kriza prođe, djeca to neće zaboraviti, pamtit će doživljeno, ako ne svjesno, onda nesvjesno – govori dr. Jakušić.

Psihologinja prof. dr. sc Mirjana Krizmanić ističe da, iako ima nešto ljudi kojima je dobro, većina građana Hrvatske uglavnom se osjeća loše, kod većine su tjeskoba i strah za egzistenciju svakodnevni. – Bar po jedna je osoba nezaposlena u obitelji, a nezaposlenost je jedno od najgorih stanja za čovjeka jer mu ubija samopouzdanje i samopoštovanje – podsjeća M. Krizmanić uz napomenu kako se golema brojka od 350 tisuća nezaposlenih odražava na članove obitelji svake nezaposlene osobe, dakle problem se širi.

Sociolog prof. dr. sc. Renato Matić izražava bojazan da nikada nećemo doznati koliko je života i zdravlja naših sugrađana upropašteno tijekom svih ovih godina zbog, direktan je, lopovluka, neodgovornosti i nesposobnosti aktera koji su donosili odluke u ekonomiji i politici.

– Koliko se uopće ljudi razboljelo ili umrlo nakon što su, u najdinamičnijem razdoblju života, izbačeni na cestu tijekom privatizacije? Još uvijek ne znamo ni broj oboljelih i prerano umrlih nakon što ih je agresor prognao, a još manje koliko je onih koji su postali žrtvama domaćeg ratnog profiterstva. A što je tek s mirnodopskim žrtvama “pametnih strateških” odluka svih dosadašnjih predstavnika izvršne vlasti, i njihovih “pouzdanika” na ključnim upravljačkim pozicijama? – pita se Matić koji besperspektivnost i neizvjesnu budućnost, koje su posljedice nepravde, neodgovornosti i nesposobnosti ljudi na upravljačkim mjestima, uspoređuje s biblijskim jahačima apokalipse.

Dok nezaposlenost raste, gospodarstvo tone. Na te teme nema nikakvih odgovora, ni naznaka pomaka, a izostaju i bilo kakvi planovi. Uštede kao imperativ sve više oblikuju živote ljudi, a u međuvremenu gledaju spektakularna hapšenja dojučerašnjih uglednika i zapanjuju se razmjerima njihova kriminala.

– Nigdje se ne naziru nikakva svjetla na horizontu, a istodobno se otkrivaju lopovi kapitalci. Očito je pola hrvatskog duga završilo na računima na Kajmanima! Narod vidi da su poslije rata totalno popljačkali državu, pasivno promatra te stvari koje nose osjećaj beznađa, a beznađe vodi u depresiju – govori M. Krizmanić.

Uz sumnju da su spomenuti “uglednici” možda tek treća kategorija u usporedbi s najvećim ribama, u čijim se rukama nalazi glavnina bivšeg društvenog vlasništva, Matić upozorava i na to kako bi postojanje političke volje i nepostojeće hrabrosti i vizije za zapljenu tek dijela opljačkane imovine riješilo glavobolju aktualnog ministra financija. Na to što u javnosti dominiraju sporedne teme, koje polariziraju javnost, ćirilica, “lex Perković”, gay brakovi, Matić kaže:

– Ti spinovi ništa ne rješavaju, ali mobiliziraju energiju, s kojom smo uvijek na rubu novih građanskih sukoba. Svakako da svi koji su se obogatili nepoštenjem, nepravdom i zločinom žele izbjeći društvenu akciju “odozdo prema gore”, ali bi im itekako odgovarao ideološki građanski rat, kojim bi se njihova nedjela zauvijek zaboravila.

Vukovar pridonio tjeskobi

S Matićem se slaže i Krizmanić govoreći da se takve teme produciraju namjerno kako bi se narod na njih nakačio i ne bi pitao zašto je vrijednosni sustav uništen, čime se bave elite koje plaćamo a ne daju nam nikakvu nadu, zašto nam prijeti opasnost i da nećemo dobiti sav novac iz EU kojem smo se nadali te zašto se Vlada ne bavi bitnim pitanjima i ne osmisli druga rješenja osim novih poreza.

– U tim se okolnostima tutnji na besmislicama. Najgori je referendum U ime obitelji, gladni ljudi bez posla, koji nemaju novca priuštiti djeci ono osnovno, potpisuju da se 47 milijuna kuna potroši na nešto besmisleno! Ljudi u toj situaciji spremni su nepredvidivo reagirati, eto, netko se proglasi stožerom i povede ljude da ne hodaju u koloni s onima koji su im bili dobri lani – govori Mirjana Krizmanić, napomenuvši da događaji kao onaj u Vukovaru u ponedjeljak samo pridonose tjeskobi koja se dobrano uvukla u naciju.

Iz svega proizlazi da naša kriza nema veze sa svjetskim trendovima, ističe Matić, već je sinergijska posljedica ratnog profiterstva, zločinačkog dijela privatizacije, sveprisutne korupcije, povezanosti kriminala i politike, krivih političkih i ekonomskih odluka, upropaštenog socijalnog kapitala, a da ne govorimo o milijardama nove vrijednosti koje su zagubili i odbacili naši politički i ekonomski stratezi. – Govorimo, naravno, o tisućama i tisućama onih koji su napustili Hrvatsku, ali i o aktualnih 350 tisuća nezaposlenih, za koje nije istina da nisu “tržišno opremljeni”, već je istina da ne postoji znanje i vizija kako ih zaposliti da postanu izvor nove vrijednosti. A posebna su priča članovi političkih stranaka, za koje se poslije svakih izbora mora izmisliti novo neproduktivno radno mjesto – navodi Matić i postavlja retoričko pitanje: koje bi suvremeno i puno razvijenije društvo preživjelo takva pustošenja i diverzije?