Znakovito, čak i upozoravajuće – na dan kad je stanoviti V. Matić na blogosferi Večernjeg lista objavio, 16. veljače, članak pod naslovom “Hrvati u službi srpskog sveta?” u kojem je temeljna teza da sam, kao hrvatski veleposlanik u Srbiji nositelj akcije “postupnog slamanja rodoljubno nastrojenog legitimnog vođe Hrvata” gosp. Tomislava Žigmanova, aktualnog predsjednika Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine – što je bez dvojbe posredni dokaz tko je autorov izvor podataka, ali i potvrda da g. Žigmanov već počeo u drugima tražiti alibi za svoje moguće neposredne, ali i ukupne neuspjehe... Dakle, na isti se dan oglašava i Demokratska zajednica Hrvata u Srbiji i poziva taj isti “Žigmanovljev” DSHV da formiraju zajedničku hrvatsku listu za predstojeće izbore u Srbiji.
S jedne strane, dakle, nastavak političke i medijske harange protiv hrvatskog veleposlanika – koja traje već mjesecima, uz žalosno sudjelovanje dijela hrvatskih medija i političara, od kojih se nitko nikada nije udostojio “okrenuti telefon”: nagon za senzacijama i nagon političkih udara na hrvatsku diplomaciju nadjačava očigledno elementarnu pristojnost i političku korektnost. S druge strane, od DZH, razboriti i odmjereni poziv na zajedništvo i uspostavu snažne vertikale političkog djelovanja hrvatske zajednice u Srbiji, osobito uoči predstojećih izbora i, također važno, predstojećeg popisa stanovništva u Srbiji. Izbora koji će biti možda i presudno važni za buduće očuvanje političke participacije Hrvata u srpskom političkom životu... Što, naravno, ima povratne utjecaje na unutarnji politički život u samoj Hrvatskoj u kontekstu politike ove Vlade spram srpske manjine u Hrvatskoj, a o širem kontekstu, dakle o položaju Hrvata u BiH da i ne govorim.
Ne želim ulaziti u motive spomenutog članka, kao neprijepornog dijela neposustajuće harange koju “jedini relevantni hrvatski političar” u Srbiji, po samozvanoj definiciji, g. Žigmanov već mjesecima vodi protiv mene, odbijajući svaku suradnju, šireći laži i shvaćajući svaku kritičku riječ kao osobni napad.
Vjerujući da Večernji list po uređivačkoj politici nije sklon besprizornim pamfletima, moram do kraja rasvijetliti razloge te hajke i harange i ukazati na stvarno stanje u hrvatskoj zajednici koje je, po dubokom uvjerenju, prije svega odraz pravog lica i načina djelovanja upravo “rodoljubno nastrojenog legitimnog vođe”.
Ključno: hrvatska zajednica u Srbiji od početka devedesetih do danas prošla je i prolazi kroz tako dramatično i traumatično iskustvo da, nakon svega, u današnjim okolnostima, zaslužuje vodstvo koje će okupljati, koje će jačati zajedništvo ovih 59 tisuća preostalih ljudi – jer je otprilike jednak broj u devedesetima bio prisiljen iseliti sa svojih ognjišta. Treba vodstvo koje će otvoriti dijalog s vlastima. Treba vodstvo koje neće s jedne strane težiti da bude politički čimbenik koji javno i postojano kritizira srpsku vlast od koje zatim traži osiguranje boljeg položaja Hrvata. Treba vodstvo koje će se oko svakog važnog pitanja za našu zajednicu u Srbiji postaviti proaktivno, umjesto da se godinama skriva i pokriva politikom “žalopojki” jer ona najbolje osigurava potporu i dotok novca iz Hrvatske. Treba vodstvo koje neće voditi računa isključivo o osobnim interesima i koje neće voditi zajednicu istim onim autoritarnim metodama koje zamjeraju srpskim vlastima. Treba vodstvo u kojemu kriteriji napredovanja neće biti poslušnost spram “relevantnog vođe” i nepotizam. Treba vodstvo koje će širiti uključivost svih sudionika hrvatske zajednice, od stranaka do udruga.
Treba vodstvo koje neće manipulacijama i uzurpacijama preuzeti kontrolu nad financijskim sredstvima i njihovom raspodjelom. Treba vodstvo koje neće politički koketirati s opskurnim srpskim strankama koje izjednačuju Oluju i Srebrenicu. Treba vodstvo koje “hrvatstvo” nije zahvatilo tek 2007. godine, kao odraz prepoznavanja prigode za unosni “ego-etnobiznis”. Treba vodstvo koje neće upropastiti prigodu da hrvatski predstavnici budu uključeni u izvršnu vlast Srbije na državnoj i lokalnoj razini. Treba vodstvo koje neće “zarađivati na zavadama” s Beogradom. Treba vodstvo koje neće s jedne strane javno hvaliti hrvatsku politiku spram ovdašnje manjine, a istodobno koketirati s dijelom hrvatske oporbe. Treba vodstvo koje će voditi računa da svojim djelovanjem maksimalno smanji broj potencijalnih ugroza bilateralnim odnosima. Treba vodstvo koje, primjerice, neće izgubiti poslaničko mjesto u Narodnoj skupštini Srbije iako ni u vrijeme mandata to “relevantno vodstvo” nije u četiri godine ukupno prikupilo više od 17 minuta istupa s govornice, od toga nijednom u svezi s relevantnim hrvatskim pitanjem. Treba vodstvo koje neće obilaziti strane ambasade i moliti da se donacije uplaćuju na nekome bliske bankovne račune.
Treba vodstvo koje neće godinama i godinama kukati nad neprovedbom Sporazuma o uzajamnoj zaštiti manjina jer srpska strana ne priznaje reciprocitet zajamčenih mjesta... a samo to vodstvo upropastilo je dogovorenu inicijativu da se to osigura samo zato što je “relevantno vodstvo” shvatilo da srpski vrh ne želi to “relevantno vodstvo” u izvršnoj vlasti. Treba vodstvo koje će osigurati potreban broj potpisa za sudjelovanje na predstojećim izborima te neće morati tražiti “žabu za prijelaz preko rijeke”, iako je prag samo pet tisuća potpisa, a zajednica broji gotovo šezdeset tisuća ljudi što, prirodno, upućuje na pitanje “jedinog legitimnog”, što opet upozorava da je “jedini legitimni” de facto raznim metodama uzurpirao sve važne funkcije i dužnosti u političkom i kulturnom životu zajednice, s kojih se, uglavnom, zajednicu zasipa “folklorom, pjesmicama i narodnim nošnjama”, jer su izdavaštvo i manifestacije zanimljiv izvor novca, bez ikakva i ijedna pokušaja da se to vodstvo pozabavi gospodarskim i socijalnim položajem Hrvata u Srbiji, i to nakon što je svojim isključivim djelovanjem “relevantno vodstvo” dovelo do političke pasivizacije većine pripadnika zajednice. Treba vodstvo koje će bar jednom godišnje posjetiti Hrvate u Nišu, treba vodstvo koje neće uskratiti financijsku potporu za “Radio Mariju”. I tako dalje i tako dalje.
Izostanak takva vodstva doveo je do sadašnje razjedinjenosti i apatije u hrvatskoj zajednici. Kao veleposlanik, dužan sam na to upozoravati jer su to ključna pitanja političkog opstanka Hrvata u Srbiji, osobito u vrijeme kad se na mnoge načine dovodi u pitanje i politički položaj i prava Hrvata i u drugim dijelovima regije. Pri tome, dakako, nije na diplomaciji da odlučuje o odnosima unutar hrvatske zajednice. Ali, na diplomaciji jest da upozorava kad se ti odnosi odražavaju na državne interese, a jedan od njih svakako je i trajno osiguranje položaja hrvatske zajednice u Srbiji.
Riječju, uopće nije posrijedi ovaj ili onaj intervju veleposlanika ovim ili onim novinama, nisu posrijedi sramotne optužbe o organiziranju božićnog prijama za napadače na Vukovar (!), nisu posrijedi navodno nejasne izjave o Držiću i Gunduliću. Ništa od toga. Riječ je o pokušaju da se manipulacijama dijelom hrvatskih medija i hrvatskih političara prikrije potpuna nespremnost i nesposobnost da se aktivnom i djelatnom politikom osigura unapređenje položaja hrvatske zajednice u Srbiji, umjesto da se privatizacijom i uzurpacijama svih važnih političkih i društvenih dužnosti unutar hrvatske zajednice provode isključivo osobni politički i materijalni interesi “relevantnog vodstva”. Ništa jednostavnije: tko to prepozna i shvati i tko upozori na nemjerljivu štetu za hrvatsku zajednicu, diskreditiraj ga kao “osvedočenog prijatelja Srbije”! Toliko i o poznavanju diplomacije.
Zbog vlastitih interesa Hrvatska, a napose hrvatska zajednica u Srbiji trebaju aktivno i odgovorno vodstvo koje neće na hrvatsku zajednicu gledati kroz prizmu “ego-etnobiznisa”, već će je podići na noge, okupiti i uz potporu Hrvatske učiniti djelatnim sudionikom društvenog i političkog života u Srbiji. Dužnost je veleposlanika da na to pravodobno upozori. A hajke i harange očite su “dimne zavjese” za prikrivanje pravog lica i stvarne istine o “relevantnom vodstvu”.