Ovih se dana u našoj zemlji mnogo govori o Kini. Uglavnom o tome kolika će biti ulaganja Kineza u Hrvatskoj. Mi smo krenuli obrnutim i malo drukčijim smjerom – pronašli smo nekoliko zaljubljenika koji svoju energiju, vrijeme i trud ulažu, ili su već uložili, u učenje kineskog jezika, pa samim time i kineske kulture, društva, povijesti, književnosti... To su 14-godišnji osnovnoškolac Ivan Josip Kardum, gimnazijalke Paula Domjanović i Jana Klarić, te oni koji su kineski jezik studirali u Kini te ga sad predaju u dvije zagrebačke škole stranih jezika – Vesna Baćović i Tomislav Nikšić.
Pobjeda na natjecanju
Učenice zagrebačke XV. gimnazije Paula i Jana lani su, nakon samo šest mjeseci učenja kineskog jezika, na hrvatskom dijelu natjecanja “Kineski most” (za srednjoškolski uzrast) osvojile 1. i 3. mjesto, a onda i priliku da odu na istoimeno završno natjecanje u Kinu. A obje kineski jezik, u sklopu programa Konfucijeva instituta, uče u svojoj gimnaziji, sad već nešto više od godinu dana. Iako već govore po nekoliko stranih jezika, učinilo im se jako zanimljivim i neobičnim naučiti još jedan novi, posve drukčiji jezik – onaj kineski. Pogotovo i zato što im je azijska, posebice kineska kultura, oduvijek bila privlačna, naročito kineska drama, opera, ples, glazba, instrumenti...
– Profesorica nam je iz Kine, jako je mlada, i odmah nas je svojim pristupom zainteresirala za učenje kineskog jezika koji i nije tako težak za govor koliko je teško pisanje njihovih znakova. Kako postoje ti mitovi da Kinez treba znati na tisuće znakova da bi uopće mogao pročitati kineske novine, bilo me malo i strah. U njih jedan znak može značiti ili jednu riječ ili jedan slog, ovisi. I u početku vam se čini da su to samo neke crtice, no bitno je stvoriti bazu naučenih znakova, što iziskuje volju da to naučite napamet, a onda se kasnije sve može smisleno povezivati i nadograđivati. Sad, nakon godinu dana učenja, mislim da bismo se u nekim osnovnim situacijama mogle snaći. Recimo, pitati gdje je banka, bolnica ili tako nešto jednostavnije, jer kineski ima toliko fraza za istu riječ da je potreban čak trostruki trud da se dođe na istu razinu znanja kineskog u odnosu na neki drugi jezik, primjerice engleski ili njemački – kazala nam je učenica 2. razreda XV. gimnazije Jana Klarić koja je na hrvatskom dijelu natjecanja osvojila 3. mjesto i priliku da ode i u Kinu. Tamo je otišla zajedno s prvoplasiranom Paulom Domjanović. U Kini su obje provele tri tjedna, a na trodnevnom natjecanju “Kineski most” u gradu Kunmingu, čekao ih je test, govor i talent-show.
Dobile i stipendiju
– U Kini je bilo natjecateljskih grupa iz više od stotinu zemalja, a nas smo dvije bile jedine iz Hrvatske. U pratnji je bila naša profesorica. To je bilo jedno novo i posve neobično iskustvo. Susrele smo vršnjake iz Islanda, Urugvaja, Indije, Japana, ma odasvud, i s njima smo razgovarale o učenju kineskog, koliko ga dugo tko uči, kakva su im iskustva, znanja... Na kraju, mi smo bile 19. od 33 grupe iz Europe, što je za nas bilo sjajno s obzirom na kratko, do tada samo polugodišnje razdoblje učenja kineskog jezika. A nakon pobjede na natjecanju “Kineski most” u Hrvatskoj i sudjelovanja na istom natjecanju u Kini, obje imamo pravo i na stipendiju u Kini koju, za učenje kineskog u trajanju od tri do šest mjeseci, možemo iskoristiti do 2021. – otkrila nam je učenica 4. razreda XV. gimnazije Paula Domjanović.
Vesna Baćović: U Kini je nastava bila odlično koncipirana i organizirana
Direktorica zagrebačke škole kineskog jezika Haohan Vesna Baćović i sama je profesorica kineskog jezika. Najprije je upisala Filološki fakultet u Beogradu, katedru za kineski jezik i književnost, da bi onda na 3. godini otišla u Kinu. Dobila je dvije stipendije te je od 2003. do 2005. studirala na Pekinškom fakultetu jezika i kulture.
– U Beogradu se profesori baš i nisu posvećivali nama koji nismo imali nikakva predznanja kineskog jezika pa mi je nastava tamo bila teška i nemotivirajuća. Shvatila sam da, ostanem li tamo, nikada neću dobro naučiti kineski jezik pa sam, dobivši stipendiju, otišla u Kinu. Bile su to dvije godine raja za učenje. Tamo je nastava bila odlično koncipirana i organizirana. Postojali su glavni predmeti: gramatika, vokabular, slušanje, konverzacija, čitanje, pisanje...
Svaki jezični element posebno se obrađivao, a svi su se na dodatnoj nastavi mogli obrazovati još i u onome što ih je najviše zanimalo. Ja sam odabrala poznavanje znakova, povijest i zemljopis – prisjeća se Vesna Baćović. A kako se na nastavi govorilo samo kineskim jezikom, to su, pri upisu, svi morali proći test znanja nakon kojeg su se, ovisno o rezultatima, formirale grupe tako da su u svakoj grupi bili studenti iste razine znanja kineskog jezika. Onda bi se i nakon svakog semestra polagao ispit poslije kojeg bi se, prema pokazanom znanju, formirale nove grupe.
– Tim se podjednakim znanjem pazilo da atmosfera u grupi bude poticajna za svakoga. Ja sam usto jako voljela pisanje znakova. Imala sam profesora s kojim sam u tri tjedna naučila više negoli u tri godine u Beogradu – kaže Vesna koja je 2015. pokrenula školu Haohan.
Tomislav Nikšić: Dobar način za učenje kineskog gledanje je njihovih sapunica
Tomislav Nikšić je 2011. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu upisao sinologiju, studij kineskog jezika, i već na prvoj godini prijavio se za stipendiju tijekom ljetne škole pa je otišao na Šangajsko sveučilište za međunarodno poslovanje i ekonomiju. Ljetna škola trajala je tri tjedna, no Tomislav je produljio boravak pa je, obilazeći centralni dio zemlje, u Kini proveo cijelo ljeto. Po povratku u Zagreb saznaje da je raspisana stipendija u Hong Kongu te je i tamo bio jedan semestar, učeći i kantonski jezik. I nakon tog iskustva vraća se u Zagreb, ali opet odlazi u Šangaj, na dvogodišnji studij kineskog jezika na sveučilištu Fudan i šangajskom sveučilištu Jiautong.
– Svaki dan po pet sati učilo se kineski jezik te kinesku filozofiju, kulturu, društvo, ali i tai chi. Ondje je samo jedan rok za ispit, a seminare vam ocjenjuje kompjutorski program, ne profesori. Taj program pretražuje i prepoznaje ne samo doslovno prepisane pasuse već i parafraze, tako da kod njih nema prepisanih seminara ili diplomskih radova. E sad, kako vam u Kini ne koristi nijedan strani jezik, jer oni imaju svoju riječ i za svaki internacionalni pojam, onda u takvim okolnostima brže i učite kineski. Kinezi nemaju padeže, deklinacije, konjugacije... Jezik im je tonalan, značenje riječi mijenja se ovisno o tonu, a imaju četiri tona – ravni, silazni, uzlazni i silazno-uzlazni, plus još neutralni. A znakovno pismo mora se jednostavno vježbati. Recimo, znak za “dom” sastavljen je od znaka svinje pod krovom. Meni je dobar način za učenje kineskog jezika bilo i gledanje kineskih sapunica te pjevanje karaoka – otkrio je profesor kineskog jezika u školi stranih jezika Latina.
Ivan Josip Kardum: Jedva čekam prvi srednje jer ću moći ići na natjecanje u Kinu
Ivan Josip Kardum učenik je 8. razreda zagrebačke OŠ “Kralj Tomislav”, ima 14 godina, a pola svog života, točno sedam godina, uči kineski jezik.
– Kada sam bio u 2. razredu, u školu su došli predstavnici Konfucijeva instituta dijeleći letke na kojima je pisalo da se u obližnjoj knjižnici “Tin Ujević” počinje održavati tečaj kineskog jezika. Bilo mi je to odmah zanimljivo pa sam odlučio otići. U početku mi je bilo lagano jer sam htio učiti kineski jezik, jedino mi je malo teže išlo dok smo učili znakovno pismo. Kineski jezik i jest težak upravo zbog pisma jer oni za svaku riječ imaju znak i ja taj znak ne mogu pročitati ako ga prije nisam vidio i naučio. Sad, nakon sedam godina učenja, mogao bih već s nekim razgovarati na kineskom, ali da to ipak nije nešto prekomplicirano i taj netko morao bi sporije govoriti da bih ga mogao razumjeti. Dnevno pokušam ponoviti sve ono što smo radili na satu, pisanje znakova pokušavam ponavljati koliko mogu. Ipak, više se trudim govoriti, manje pisati – samozatajno nam je kazao Ivan Josip.
A da je u njega ljubav prema kineskom jeziku velika, potvrđuje i to što jedva čeka iduću školsku godinu. Naime, u 3. je razredu poželio kupiti tablet, ali je odustao odlučivši štedjeti novac za put u Kinu. Lani ga je profesorica čak htjela prijaviti na natjecanje “Kineski most”, no to nije bilo moguće jer je uvjet da natjecatelj mora biti barem 1. razred srednje škole.
– Zato jedva čekam da upišem 1. razred srednje pa da i ja mogu na to natjecanje. A sad sam već i dosta uštedio za put u Kinu – uz smiješak priznaje Ivan Josip.
VIDEO Premijeri pritisnuli gumb i pokrenuli postavljanje najvećeg pilota: