Države su stalno na burzi, akcije im rastu i padaju, ovisno o tečaju koji primjenjuju međunarodni brokeri. Tako je o Hrvatskoj posljednjih dana objavljeno nekoliko važnih podataka koji, uzeti zajedno, dobro oslikavaju dešperatno stanje u kome se država nalazi i objašnjavaju zašto je u njega upala. Naša je zemlja četvrta nogometna sila u svijetu, na 70. je mjestu na svjetskoj gospodarskoj ljestvici konkurentnosti, a tek 120. na listi pravosuđa.
Bila bi, po tome, jad i bijeda, da nogomet ne stoji dobro. Prvi se podatak može koristiti kao dokaz da Hrvati imaju talenta, i to daje nadu da za Hrvatsku sve još nije propalo; drugi podatak djeluje kao ozbiljno upozorenje da Hrvati nisu naučili raditi, i da još trebaju dosta škola do europske diplome, a treći je kao alarmni znak da u Hrvatskoj ne funkcionira pravna država i da građani zbog toga ne mogu biti sasvim mirni. Uz sve dužno poštovanje prema zaslužnim sportašima, ne bi nacija bila manje ponosna da su uspjesi drukčije poredani, i da su nam i gospodarstvo i pravosuđe ispred sporta.
Vatreno srce ostalo bi uz nogometaše da su oni i 120. u svijetu, srce nigdje ne pita za razum, ali bi glava bila zadovoljnija, ne bi se plašila sistema koji trenutačno zaostaje za nekim afričkim zemljama, a puni želudac ne bi tražio kruha, imao bi pogače. Stvari, na žalost, ne stoje povoljno: s gospodarstvom koje ne može izaći iz osrednjosti, i s pravnom državom koja šepa na samome začelju, nije sigurno da će Hrvati u globaliziranome svijetu uskoro doći na očekivane visoke pozicije. Tržište je dobro za one koji su jaki. A hrvatsku je državu zahvatio „demon osrednjosti“, s kojim se vlasti olako mire sve dok mogu prosječne rezultate prodavati kao velike uspjehe, a žrtve takvoga sistema miriti se u strahu da ne bude gore.
Institucije na velikom ispitu
Hrvatskoj se sportska slava događa; veliki uspjesi tipa Kostelića ili Vlašića vezani su uz obiteljski fanatizam više negoli uz kvalitetnu organizaciju samoga sporta. Mogli su ambiciozni roditelji i više tjerati svoju djecu; ne bi uspjeli da nisu imala talenta. Rad bez talenta, ne samo u sportu, ima svoje granice; talent bez rada, ograničenja. Kad se ujedine, onda mogu eksplodirati. Mnogi su sportski talenti propadali, ili zato što ih nije imao tko oplemeniti ili zato što su prerano gurnuti na međunarodno tržište; surovi zakoni konkurencije obaraju sve koji za nju nisu pripremljeni.
Fenomeni Sandre Perković ili braće Sinković mogu toliko trajati zato što su isprogramirani, što su prošli sve potrebne škole, što imaju pozadinske pokretače u vrhunskim trenerima, i što su se plasirali na svjetskome tržištu. Tako se danas jedino može uspjeti, i ne samo u sportu. Lakše je, objektivno, jednoj naciji, koja je na putu afirmacije, izgraditi prepoznatljivo sportsko lice nego potvrđivati gospodarsku moć ili sposobnost demokratskoga života. Da postane brend u svijetu, Hrvatskoj nije dovoljno da bude visoko u sportu ili da lijepu zemlju izlaže turističkim pogledima. Brend se ne gradi ni na gospodarstvu ni na politici; ondje završava. A Hrvatska se prvo suviše mučila s raščišćavanjem socijalističkog nasljeđa, a onda se godinama iscrpljuje u otklanjanju tranzicijskih ruševina. Ispod tih ostataka trava ne raste dok se ne napravi temeljita obnova. Za bijeg sa 70. i 120. mjesta nije dovoljan novi brend; potrebne su temeljite reforme, države, gospodarstva i obrazovanja, prije svega.
Agresija na Hrvatsku ne može biti jedino opravdanje za evidentno zaostajanje za drugim državama koje su poslije pada komunizma imale slabije startne pozicije. „Grijesi struktura“ iz tranzicijskog vremena više se ni ne spominju, čak ni kad se slavi „slom ortačkoga kapitalizma“. Institucije su na velikome ispitu. Ima Hrvatska iz tog vremena i drugih uspomena koje nisu vrijedne spomena. Nije rak-rana samo u Agrokoru, iako je ona prva do kraja rastvorena, da se može vidjeti kako je sistem veza politike i gospodarstva nakaradno funkcionirao. Još nekoliko teških bolesnika kuca na Vladina vrata, i prisiljava vlasti da se konačno odluče između intervencionizma države i slobodnog djelovanja tržišta. Nastavi li država funkcionirati kao bankomat za svoja posrnula poduzeća, produljit će antitržišnu politiku koja je postavljena u socijalizmu pod krinkom spašavanja gubitaša, i nastavljena u kapitalizmu, pod parolom privatizacije.
Na dan kad je politička elita i pripadajuća joj profesorska i gospodarska klijentela bila na karminama poslije pogreba „ortačkoga kapitalizma“, Vlada je telefonski preuzela još jednu nemalu tranšu (450 milijuna kuna) dugova „kutinskoga diva“ (na koljenima), da spasi Petrokemiju. Vrijeme će brzo pokazati baca li se i taj novac u vreću bez dna. Ali, tko će spasiti poljoprivredu, brodogradnju, naftnu kompaniju, sve te mastodonte koji hrvatsko gospodarstvo čvrsto drže na začelju Europe i u sredini svijeta? Ako se u Hrvatskoj stvarno dogodio slom jednoga sistema, onda je bijeg države (i politike) iz gospodarstva prva razumna mjera koju odgovorne vlasti moraju nametnuti, i sebi i drugima. Ne preko noći, jer ni „ortački kapitalizam“ nije nastajao u 24 sata, ali bez izuzetaka i bez novoga odlaganja.
Ako se u Hrvatskoj stvarno događa, ili se već dogodio, slom „ortačkoga kapitalizma“, onda nije dovoljna jedna knjiga da to objasni sretnome narodu koji ju je mogao dobiti kao poklon-paket (uz Dan mrtvih). Kako se spašavanje od „ortačkoga kapitalizma“ pompozno slavilo, moglo je izgledati da su se okupile sve njegove žrtve, sve sami proleteri koji su upali u nacionalni hram koji je revolucionar Stipe Šuvar gradio za skromnije potrebe čuvanja knjiškoga blaga. Takvog vatrometa nije bilo od proglašenja države! Nekad bi se govorilo o odboru za doček; sad je izgledalo kao da se okupila porota u kojoj jedino nisu bili oni koji ondje nisu mogli biti po službenoj dužnosti, da ne naruše princip trodiobe vlasti. Tolikom trijumfalizmu ni u jasnijim situacijama ne bi bilo mjesta. Raspravljat će se još o tome jesu li svi ti ljudi iz visokoga društva, okupljeni oko jedne „heroine našega doba“, više skrivili „ortačkome kapitalizmu“ nego „ortački kapitalizam“ njima.
Razvijeni dio Europe ne zna što će s „divljim kapitalizmom“: stvara socijalnu pustoš, a sve teže drži konkurenciju sa svijetom. Manje razvijene zemlje ne znaju što bi s „novim bogatašima“ koji su zasjeli na mjesta nekadašnjih partijskih nomenklatura: uz novac, traže i vlast. Kako ih odvojiti od politike i politiku od njih? Nije Hrvatska u tome usamljena, iako se Hrvatima čini da im nije dosta što drže ruku na svojoj lisnici, kad je lisnica prazna. Kapitalizam je posvuda jednima majka, a drugima maćeha; u nas se maćehinski odnos sve dramatičnije manifestira jer je – zbog rasta siromaštva i siromaha – sistem izvana grublji nego iznutra. Na svojim iskustvima, Hrvatska sporo uči: lekcije su već postale skupe, i mjere se padom morala, gubitkom novca i slabljenjem gospodarskoga rejtinga zemlje. Hrvatska nije znala besplatno učiti od drugih, pa mora naknadno skupo plaćati vlastito školovanje. Bogate su zemlje na vrijeme odbacile teret starih industrija, nekoć snažnu brodogradnju ili su ugasile ili ograničile na specijalizirane brodove kakve nisu u stanju proizvoditi države niže tehnološke i kadrovske sposobnosti. Hrvatska je naivno vjerovala da može proizvoditi (skupe) brodove, a da ne rekonstruira brodogradnju, pa novcem svojih građana (su)financirati stranu flotu. Sad na navozima zbog toga ima tešku odluku koju ne može porinuti u more. A ne može ni milijarde više bacati u vodu.
Nove Augijeve štale
Dođe li do stečaja Uljanika, bit će to ekonomski spas za državu i socijalni užas za državljane; bi li bio veći da se dogodio na vrijeme? Jesu li i u nas sposobnije uprave mogle izbjeći bankrot? Nisu one posjedovale šifru za otvaranje državnoga bankomata; nešto su i ključari odlučivali. Ako su i nesposobne, nisu na vlast u poduzećima dolazile pučem; netko ih je postavljao na ta mjesta. Da je na vrijeme očistila zatečeno (socijalističko) gospodarstvo od neracionalnosti, Hrvatska je poslije rata mogla uzletjeti; da se kod privatizacije držala ekonomske računice, ne bi ostala prikovana uz (europsko) dno. Ali, hrvatska je država u prvoj pobjedničkoj euforiji, umjesto da čisti zatečene Augijeve štale, gradila nove, da smjesti svoje štićenike. Zato i danas plaća cijenu za prvobitnu akumulaciju kapitala iz 90-ih godina kad se stvarao tajkunski kapitalizam, kad su se uništavala poduzeća, da bi se novi vlasnici, možda i njihovi pokrovitelji, brzo obogatili, kad se država razvijala bez projekta.
Najveći hrvatski bankrot, ili najveći europski „bankrot u sto godina“, nije toliko velik da se ne bi vidjele stotine drugih malih i srednjih promašaja koji Hrvatsku vode na prosjački štap. Ako je zemlja stvarno funkcionirala po sistemu „ortačkoga kapitalizma“, nitko ne bi trebao žaliti što je on napokon prekinut. Novac se upumpavao i na druge strane; više od 30 milijardi u brodogradnju, iza koje, ugasi li se proizvodnja, ne ostaje ništa što se može održati na tržištu, osim skupog terena na kome posesivni biznismeni već grade svoje skele. To čini kvalitetnu razliku prema Agrokoru, gdje sve nije propalo. Pravosuđu je otvoren put da ustanovi što se sve događalo u najvećem hrvatskom koncernu i kakvi su bili njegovi odnosi s državom, službeni i neslužbeni. Da nije bilo i zdravog poslovnog tkiva, ne bi preživjele kompanije koje opstaju na tržištu i izdržavaju stranu konkurenciju. I oprezniji političari koji nisu bili na pogrebu „ortačkoga kapitalizma“ u Šuvarovu hramu opominju da stanje nije crno-bijelo, kako to sugeriraju prve političke presude.
Hrvatska se nije naučila na sustavni rad; s kampanjama ove ili one vrste, može se puževim korakom spuštati sa 70. ili 120. mjesta na svjetskim rang-listama; nikad neće biti pri vrhu, bez radikalnih zahvata u bolesna tkiva gospodarstva, u sve opasne veze koje produžavaju sivilo i bez velikih ideja o novoj Hrvatskoj. Jean Monnet, jedan od priznatih očeva današnje Europe, dao je lijepu preporuku svojoj brojnoj djeci: „Ništa nije moguće bez čovjeka; ništa nije trajno bez institucija.“ Što se ljudi tiče, Hrvatska je bogatija nego što se na površini vidi; načelo podobnosti i dalje je ispred načela sposobnosti. Uhljebi jedu kruh naš svagdašnji. A što se institucija tiče, one bi morale „raditi svoj posao“, ali uz više povjerenja, koje same moraju zaslužiti. Što su dosad radile ako im je ispod radara promicalo napuhavanje privatnih bilanci i isisavanje državnoga novca?
Država ne može egzistirati na najvažnijoj sporednoj stvari; može samo zabavljati ljude i činiti ih sretnim dok se ne vrate u normalu. A u bitnim stvarima, čini se da današnja hrvatska država počiva na trošnim temeljima: na nereformiranom gospodarstvu, na starinskoj državi, na skupoj birokraciji, na bahatoj vlasti, na apatičnim građanima i na sumornoj perspektivi. Zato bi sport mogao još dugo držati Hrvatsku u svjetskome vrhu.
A u zemlji nije još svima jasno da s prosječnim gospodarstvom i ispodprosječnim pravosuđem nemaju Hrvati što tražiti u svijetu, ne računaju li i dalje na dramatično iseljavanje. Hrvatske akcije na međunarodnoj burzi tako se neće popravljati.
Pogledajte video: Martina Dalić predstavila svoju knjigu
Negativci kao Gospodin Galic su velika Hrvatska bijeda !