Europska Unija – jedinstveno tržište 27 država – jedno je od najvećih svjetskih tržišta proizvoda ribarstva. 500 milijuna ljudi – koliko danas živi na teritoriju Europske Unije – pojede više ribe i proizvoda ribarstva no što europski proizvođači proizvedu. Tko, što i koliko proizvede, a tko i koliko pojede u EU – i gdje smo tu mi?
Krajem 2009. godine, europska je ribarska flota brojala 84.909 plovila. Najviše ribarskih plovila – 17.258, ili 20,3% ukupne europske flote – imala je Grčka, potom slijedi Italija sa 13.638 (16,1%) pa Španjolska (11.215 ili 13.2%). No, brojna grčka flota broji najviše malih plovila – po snazi i tonaži flote, ona čini svega 7,5 odnosno 4,8% ukupnih europskih vrijednosti. Španjolci, s druge strane, drže prvo mjesto po tonaži, a Talijani po snazi flote. Snaga, izražena u kilovatima, i tonaža, izražena u registarskim tonama, dva su ključna pokazatelja kojim Europa mjeri veličinu flote. Ova dva pokazatelja služe za određivanje vrijednosti koja se naziva kapacitet flote. Prema danas važećim propisima, kapacitet flote određuje se na dan pristupanja neke države Uniji – to će se za Hrvatsku dogoditi 1. srpnja 2013. godine. Kapacitet flote – dakle njezina snaga i tonaža – ograničeni su na vrijednost koju je država unijela, i smije se samo smanjivati. U posljednjih desetak godina, ukupna europska flota smanjivala je kapacitet po stopi od oko 2% godišnje. Hrvatska, prema podacima iz 2010. godine, ima 4029 plovila, i sa ovakvim stanjem činila bi 4,5% ukupne EU flote. Njezina današnja tonaža činila bi oko 2,5%, a snaga oko 4,5% ukupne snage europske ribarske flote. Za usporedbu, to znači otprilike brodova kao Finska, snage kao Nizozemska, a tonaže kao Poljska. No, podaci o veličini flote nisu lako spojivi s količinama ulova – to je zapravo i razumljivo, jer različite države love u različitim uvjetima. Neke, poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Danske, imaju relativno malu flotu po broju plovila, ali su njihova plovila mahom velika i snažna, i rade u područjima u kojima se love velike količine nekih vrsta – poput haringe, skuše ili bakalara. S druge strane, Grci ne sudjeluju značajno u ukupnom ulovu, a imaju brojno najveću flotu. No, njihov se ribolov zasniva na obalnom ulovu – slično Hrvatskoj.
U današnjoj Uniji, u djelatnosti ulova i uzgoja zaposleno je oko 150.000 ljudi. Od ukupnog broja, čak 60% zaposleno je u Španjolskoj (35.274), Italiji (25.426) i Grčkoj (24.745). Podaci o zaposlenima u sektoru ribarstva – ne uključujući preradu - u Republici Hrvatskoj kreću se između 2 i 5 tisuća, što je veliki raspon i zapravo ovisi o statističkim metodama koje su korištene u procjenama. Da biste stekli sliku gdje je to u europskim razmjerima, slična je situacija u Nizozemskoj, Danskoj, Finskoj i Njemačkoj.
Ukupna godišnja vrijednost riboprerađivačke industrije u Europi doseže 23 milijarde eura – tri puta više od vrijednosti primarne proizvodnje. Španjolska, Italija, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo vodeći su proizvođači. U Europi danas posluje gotovo 4000 riboprerađivačkih tvrtki, a u toj je djelatnosti zaposleno 126.000 ljudi.
Europa danas čini 4,6% ukupne svjetske proizvodnje u ribarstvu – što uključuje ulov i uzgoj. Njezina proizvodnja dosegla je 6,5 milijuna tona – što je još uvijek daleko od 46 milijuna tona koliko proizvodi Kina – i sama je na vrhu ljestvice! – ali je dovoljno da je smjesti na četvrto mjesto svjetskih proizvođača, odmah nakon Indije i Perua. Unutar Unije, tri najveća proizvođača su Španjolska, Fancuska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Španjolska godišnje proizvede milijun tona (16% EU proizvodnje), Francuska 795.000 a Ujedinjeno Kraljevstvo 790.000 tona ribe i drugih vodenih organizama. Hrvatska pak godišnje proizvede oko 75.000 tona. Sa današnjim pokazateljima, Hrvatska bi činila oko 1% europske proizvodnje. Tko bi bio u tim okvirima? Zapravo nitko. Države ili proizvode preko 100.000 tona, ili ispod 25.000. Tako bismo mi zauzeli mjesto između Češke (ne zaboravite, ubraja se i slatkovodni uzgoj!), koja proizvodi 25.000 tona i Estonije sa 100.000 tona. I našli bi se na 17. mjestu ljestvice!
Od navedenih 6,5 milijuna tona godišnje europske proizvodnje, 5,1 milijun tona dolazi iz ulova. Europa je po količini ulova treća na svijetu, nakon Kine i Perua. Najveće ulove na razini Unije ostvaruje Španjolska – godišnji ulov ove države doseže 740.000 tona! Slijede je Danska sa 650.000 i Ujedinjeno Kraljevstvo sa 620.000 tona godišnje. Naš susjed – Italija – godišnje ulovi 290.000 tona. Ova brojka uključuje talijanski ulov u svim morima svijeta, kao i ulov školjaka. Pritom je njihov ulov inćuna 62.000 tona, a oslića 15.000 tona. Hrvatska bi sa današnjim ulovom od oko 60.000 tona i oko 15.000 uzgoja (uključujući i morski i slatkovodni!) činila oko 1% europskih vrijednosti u obje ove kategorije. A gdje smo na ljestvici? Opet – na 17. mjestu. Negdje između Grčke koja ima 95.000 tona i Belgije koja lovi 25.000 tona. Gdje smo u uzgoju? E, tu smo nešto bolji – nalazimo se na 14. mjestu! Iza nas su Belgijanci, Bugari, Estonci, Ciprani, Latvijci, Litvanci, Maltežani, Austrijanci, Portugalci, Rumunji, Slovaci, Slovenci, Finci i Šveđani... Ali ne i Mađari, Česi, Danci... Španjolsku, Grčku, Francusku i Italiju nećemo tako skoro sustići...
Što Europa lovi? Najviše atlantsku haringu – oko 700.000 tona godišnje, papalinu – oko 500.000 tona godišnje, atlantsku skušu – oko 300.000 tona godišnje. Ulov inćuna od 110.000 tona čini 2% europskog ulova, a škampa 1% (75.000 tona). Najveći dio hrvatskog ulova čini srdela i inćun. Na ove dvije vrste zajedno otpada 80% hrvatskog ulova. Srdela je ipak značajnija od inćuna – samo ova vrsta čini preko 50% ukupnog ulova godišnje.
Bez obzira na ogromnu proizvodnju, Europa je treći najveći svjetski uvoznik proizvoda ribarstva, a unutar Unije daleko najveća uvozna tržišta su Španjolska, Francuska i Italija. Europa godišnje uveze oko 6 milijuna tona, a izveze oko 2 milijuna tona. Vrijednost uvoza doseže 17 milijardi eura, a izvoza tek 3. Najveći potrošači ribe u EU su Portugalci – godišnje pojedu 55,6 kilograma po glavi stanovnika! Slijede ih Španjolci s 41,2, pa Litvanci s 36,8 pa francuzi s 35,3 kilograma po glavi stanovnika. Naši susjedi Talijani jedu 24,7 kilograma ribe po glavi stanovnika godišnje! Prosječni Europljanin godišnje pojede 22,3 kilograma ribe. U donjem dijelu ljestvice nalaze se Austrijanci, Latvijci, Česi, Poljaci, Slovenci, Slovaci, Rumunji, Mađari i Bugari – zanimljivo, zar ne? Sve ove države troše manje od 15 kilograma ribe po glavi stanovnika godišnje. Hrvatska bi se smjestila u ovu skupinu na začelju – ne bi možda ispala iz lige, Rumunji, Bugari i Mađari jedu manje od 8 kilograma ribe godišnje, ali sigurno ne bi prešla kvalifikacijski prag! Naime, procjene o konzumaciji ribe u Hrvatskoj danas se kreću između 8 i 15 kilograma po glavi stanovnika godišnje.
Što Europljani jedu? Kako tko. Šampioni Portugalci vole bakalar i oslić, Njemci preferiraju haringe i losose, Danci losose i bakalare, Španjolci oslića, glavonošce, srdele i inćune. Francuzi su najveći ljubitelji tune i školjaka u Europi, dok Talijani jedu lubine, komarče, tune, srdele i inćune.
Članstvom u Europskoj uniji Hrvatska dobiva izravan pristup jedinstvenom tržištu Unije. Svoje mjesto pod suncem možemo tražiti u ponudi svježe bijele ribe, kako iz ulova tako i iz uzgoja. No, premda su šanse velike, uspjeh nije automatski zagarantiran – da bi uspjeli, hrvatski će proizvođači morati objediniti svoju ponudu kako bi osigurali kontinuiranu opskrbu zahtjevnog tržišta, kako bi se zajednički pozicionirali i u konačnici – profitirali. Možda, ako na pravi način iskoristimo prilike, barem u nekom od pokazatelja pređemo sa začelja u neki srednji ili gornji dio ljestvice!