Hrvatska čelična lady: Nikad viđeni snimci Savke Dabčević Kučar

Kada je predvodnica Hrvatskog proljeća počela gubiti Titovu podršku, pribjegla je, kažu, manevru i kandidirala Jovanku Broz za hrvatsku predstavnicu u Predsjedništva SFRJ. “Vrijeme je da se malo odmorimo”, bilo je sve što je rekao Tito na Savkin prijedlog i ubrzo je u Karađorđevu smijenio sa svih funkcija. Ta je 1971. bila poklik koji je, iako u uvijenu omotu, a često i s nedostatno konzistentnim sadržajem, doista dopro do srca hrvatskih ljudi. Zato je 1971. nezaobilazno povijesno političko iskustvo u suprotstavljanju totalitarizmu. Za našu grupu, koja je bila dio vlasti, to nije bila borba za vlast. Onaj dio vlasti kojim smo raspolagali stavili smo u službu borbe za prava Hrvatske, za prava naroda i demokraciju, uz golem osobni rizik. Oni koji su rušili Hrvatsko proljeće borili su se za održanje vlasti. Bio je to protuudarac totalitarnih snaga, kao dio opće brežnjevizacije tog razdoblja. Iako nekonzistentni u mnogo čemu, iako još donekle zaraženi virusom socijalističkog sljepila, mi smo dvadeset godina prije pada Berlinskog zida rušili taj sustav, misleći da ga mijenjamo...

Riječi koje dolaze iz pera Savke Dabčević Kučar u autobiografskoj knjizi “71 - hrvatski snovi i stvarnost” trebale su, čini se, sa svih strana rasvijetliti njezinu ulogu u tom turbulentnom periodu novije hrvatske povijesti, pa to poglavlje možda i zauvijek zatvoriti.

No, četiri desetljeća kasnije, iz podruma beogradskih Filmskih novosti - skupa s nikad viđenim dokumentarnim snimcima iz Titove “Sobe tajni” koji su mogli kompromitirati brižljivo čuvani imidž Josipa Broza - stižu i nikad viđeni snimci Savke, pa s njima i novi prilozi za biografiju liderice Hrvatskog proljeća.

Nakon što je Vladimir Tomčić, direktor Filmskih novosti, pažljivo pregledao veći dio pronađenih zapisa o Savki, već sada sa sigurnošću govori o njoj kao o jednoj od najinteresantnijih ličnosti iz Titovog vremena.

Govorila pet stranih jezika

- Moj je najsnažniji intimni dojam, osobito na snimcima iz starijih dana, Savkina žustrina. Sati i sati snimaka govore i o njezinu statusu, primjerice, jedan protokolarni susret s Indirom Gandhi, jer tko je drugi mogao biti sugovornik jednoj Indiri Gandhi osim Savke, koja je bila vrh vrhova. Tko je mogao biti tako suveren pokraj Sukarna? Samo elita. Pronašli smo dosta snimaka, imala je Savka dosta prostora u zapisima Filmskih novosti. Njezino učestalo prikazivanje nije odraz njezine bliskosti s Titom - jer Savka nije zabilježena na snimcima s Brijuna i Titovih vila - već isključivo na radnim sastancima gdje nastupa politički provokativno, energično rješavajući vruće teme - priča direktor Tomčić.

Na pronađenim snimcima sastanaka s drugim strujama iz Maspoka s kojima nije bila istomišljenik, ona je djelovala mirnije i staloženije od svojih kolega, dokazujući da je bila veći političar i veći igrač od njih.

- Ne znam postoji li tome dublji razlog, ali u usporedbi s Čičkom i drugima, Savka je najviše zastupljena na snimcima. Kad su nastupila teška vremena, radni sastanci hrvatskog rukovodstva nisu se odvijali pred kamerama ali indikativno je da se na snimcima iz tog vremena fizički nalazila sve dalje od Tita - priča Tomčić.

Jer, osim karijernog uspona do neslućenih političkih visina, kamere Filmskih novosti zabilježile su i njezin strmoglavi pad. Poglavito je to vidljivo na fotografiji iz Podgarića početkom 70-ih gdje Savka korača dobrih petnaest metara iza Tita. S obzirom da su snimljeni na hrvatskom tlu, bilo bi očekivano da hoda tik uz njega, jer je republički protokol brižljivo vodio računa o tome gdje je kome mjesto.

- Snimci pronađeni u našoj arhivi, upravo sudeći po takvim detaljima, svjedoče o tome kako je Savka zadnjih mjeseci pred slom Hrvatskog proljeća rapidno gubila utjecaj kod Tita. Sve dok u Karađorđevo nije nominalno “skinuta” i prebrisana gumicom, o čemu također posjedujemo snimak - kaže Vladimir Tomčić.

Za razliku od većine političara iz drugih Republika, nastavlja, imala je vrhunsko obrazovanje i za mnoge nedostižne reference. Bila je jedna od prvih žena doktora ekonomije s opasnom disertacijom obrade nemarksističkog ekonomskog teoretičara: u to vrijeme to je bila teška hereza. Njezini boravci u SSSR-u, SAD i Francuskoj samo su još finije izbrusili suptilnost i saznanja o okruženju u kome je tada obitavala. Govorila je francuski, engleski, njemački, talijanski i ruski jezik.

- Svjedoci smo da i dan danas mnogi političari s prostora bivše Jugoslavije zamuckuju samo njima znanu verziju engleskog jezika, ili sa “mudrim“ izrazom lica osluškuju što će im reći prevoditelj. Takva Savka sigurno je stršila u sivilu osrednjosti, kako u vrijeme Tita, tako i mnogo kasnije. Iako samo vođa jedne od tri samodovoljne i samozadovoljne paralelne linije Maspoka izdvajala se pojavom i karizmom. Brojna dokumentacija koju imamo u Filmskim novostima možda najbolje svjedoči o njoj. S vremenskom distancom, njezine fotografije nisu dovoljne, ali na filmskoj traci danas se najbolje čita njezina žustrina energičnost i odlučnost. Vjerujem da je Savka bila hrvatska “čelična Lady“, beskompromisna i odlučna - kaže direktor Filmskih novosti.

Premda Savka u svojoj autobiografiji piše kako u njezinu životu “nema nekih spektakularnih doživljaja”, i sama osjeća kako je za života dodirnula silne krajnosti. Kćerki banskog savjetnika odgajanoj u građanskoj obitelji srednjeg višeg staleža, koja je s 13 godina čitala Freuda a s 14 Goethea na njemačkom jeziku, od malena je usađivana istina o jednakosti vrijednosti svih ljudi. Savka tako piše: “Od materijalno izvrsno osigurana djetinjstva, zaštićena, dobro situirana (peterosoban stan prije rata), lagodna života puna sigurnosti - ratom sam, baš kao i mnogi drugi, bačena u nesigurnost, nezaštićenost i materijalni položaj koji je bio na rubu gladi. Prvi put sam osjetila glad. Glad me tjerala da s 18 godina skupljam iz “gamela” preostatke hrane poslane 14-godišnjem bratu u zatvor”.

Kad su zapuhali vjetrovi rata, družila se s ljevičarima, čitala marksističku literaturu, s nepunih 20 otišla u partizane. Otamo je šalju brodom u El Shatt gdje rukovodi zbjegom. Nakon rata, strelovito napreduje u trenutku kada Tito donosi odluku o smjeni generacija, kada se s istaknutih funkcija u Hrvatskoj povlače Vladimir Bakarić i Jakov Blažević pa ustupaju pozicije mladim kadrovima poput Savke. Ekspertice za pitanja privrede i buduće šefice hrvatske partije.

Iako to formalno nije bila, Savku su gotovo svi doživljavali kao predvodnicu Hrvatskog proljeća. Dvije godine ranije, 1969., Savka je postala predsjednica Centralnog komiteta SKH, no 1. prosinca 1971. Tito je zapečatio sudbinu Hrvatskog proljeća, ali i Savkinu političku karijeru. Na sjednici u Karađorđevu, zbog “buđenja hrvatskog nacionalizma” morala je podnijeti ostavke na sve dotadašnje političke funkcije.

Ludilo na afričkoj turneji

U Savkinoj autobiografiji, međutim, ne postoji ni slova o jednom manje poznatom detalju iz njezine osobne, burne političke povijesti, koji i danas izaziva kontroverze. Riječ je o njezinu odnosu s Jovankom Broz koji je kulminirao Savkinim prijedlogom da upravo Titova supruga postane bude hrvatski predstavnik u predsjedništvu Jugoslavije. O tome je u svojoj knjizi “Šest godina s Titom” progovorio Marko Vrhunec, bivši član najužeg Titovog operativnog tima, koji je radio najprije kao pomoćnik generalnog sekretara, kasnije i kao šef Titovog kabineta.

Naime, kako je vrijeme odmicalo, a Tito stario, Jovanka (nikad ostvarena kao majka jer Tito s njom nije želio imati djece) je tražila svoje mjesto pod suncem za period nakon Titove smrti. U “kampanju” je ušla još početkom 60-ih na velikoj Titovoj turneji “Galebom” po zemljama zapadne Afrike i Magreba, dovodeći do ludila članove delegacije do te mjere da su otvoreno sukobili s Titom. Nastavila je nesmanjenom žestinom pa na idućim putovanjima tražila smjenu liječnika, rješavala pitanja smještaja, jelovnika, darova pa čak i određivala tko će ići u prethodnicu. Počela je, tako, lobirati i za svoj budući politički položaj.

“Usred ljeta 1970. došli smo u Zagreb. Dok smo sjedili u salonu vile Zagorje u društvu hrvatskih političara, Savka Dabčević Kučar, predsjednica CK SKH, pokrenula je razgovor o Titovoj odluci o formiranju Predsjedništva SFRJ. Rekla je da oni to ne shvaćaju kao Titovo povlačenje jer im je on sada i te kako potreban. Što se pak tiče sastava Predsjedništva, istaknula je da oni u Hrvatskoj misle da bi član Predsjedništva s hrvatske strane bila Jovanka. Svi su se osmjehnuli i čekali što će reći Tito. On je neko vrijeme šutio, a zatim je popio svoj viski i rekao: ‘Vrijeme je da se idemo malo odmoriti’. Tako je na svoj način potvrdio ono u što sam se za vrijeme rada kod njega već u više navrata uvjerio, naime da nikada nije pristao niti dopustio da se Jovanka službeno bavi politikom”.

Je li u pitanju blizak odnos ili tek uzajamni interesi dviju ambicioznih žena iz Titove blizine? O odnosu Jovanke i Savke rječito govore zajedničke fotografije snimljene u najrazličitijim prigodama, formalnim i onim manje formalnim. Čas otvaraju Zagrebački Velesajam te 1970., čas susreću japanskog cara Hirohita i carsku obitelj. Eto ih u Titovoj pratnji dok obilazi sjevernu Hrvatsku, zajedno, nasmijane, srdačne. Zajedno.

Pa, ipak, povjesničar Tvrtko Jakovina tvrdi da taj odnos nipošto ne treba smatrati bliskim, već interesnim. No, priču o Savkinu pokušaju Jovankine promocije smatra autentičnom.

- Hrvatsko vodstvo željelo je promovirati Jovanku, pomoći joj da uđe u državna tijela no to se protumačilo željom da ju se iskoristi. Jedna od grešaka hrvatskog vodstva bila je ta da je previše inzistiralo na Titu, da je gotovo isključivo igralo na Titovu kartu. Jedno vrijeme to je moglo “piti vodu”, no kako je Hrvatsko proljeće prolazilo,

Jovanka je u konačnici zauzela drugu stranu. Titova supruga je nedvojbeno bila utjecajna pa su je željeli odobrovoljiti za snažniji pritisak na Tita, no on je to, kao što znamo, ubrzo otklonio i cijeli je Savkin pokušaj neslavno propao - priča Tvrtko Jakovina.

Istodobno, povjesničar i publicist Slavko Goldstein, jedno od najuglednijih imena hrvatske historiografije, negira da se takav radikalan potez poput Savkina kandidiranja Jovanke ikada mogao dogoditi.

- Ne, o tome nemam nikakvih saznanja, ta je informacija za mene prvi glas. Savka i ja nikada o toj temi nismo razgovarali, nikada mi nije takvo što spomenula. Ja u to ne vjerujem. Rekla-kazala metode veliki su protivnik povijesti ako u prilog nekoj tezi ne postoje dokumenti koji je potkrjepljuju što, opet, ne znači da se nisu i dogodili. Međutim, poznavajući Savku i okolnosti tih godina osobito ne vjerujem u tumačenje da se je tom gestom željela dodvoriti Titu. Mogla je imati simpatiju prema Jovanki ali da ju je predlagala za takvu funkciju, ne mogu vjerovati. Bez dokaza, kao povijesna činjenica ta tema za mene ne postoji - energičan je Slavko Goldstein.

Lutanje hodnicima ‘kockice’

Savkin pokušaj promocije Jovanke Broz kao nepobitnu činjenicu, međutim, drži direktor beogradskih Filmskih novosti.

- Za Savkine kritičare, slučaj s Jovankom Broz krunski je dokaz da nije bila principijelna. No, mislim da samo zlonamjerni mogu prigovoriti tom postupku. Naime, ne smijemo smetnuti s uma da se to dogodilo kada se već nazirao njezin kraj i kada je njena zvijezda već “tamnjela“, pa je to bio samo politički manevar da ostane u igri. No, u serijalu o Titu kojeg pripremamo u 24 epizode s razlogom zaslužuje značajno mjesto - reći će Tomčić.

Međutim, ne prestaju ni kontroverze oko Savkine sudbine nakon sloma Hrvatskog proljeća. Povjesničar Tvrtko Jakovina priča kako se svojedobno “kockicom”, zagrebačkim sjedištem CK, pronio glas da Savka luta hodnicima i nudi se riječima: “Stavljam se na raspolaganje”.

- Oni koje je ne vole reći će da je to tipična Savka, karijeristica gladna slave, dok će njezini poštovatelji inzistirati da je ta priča izmišljena s ciljem da joj se našteti - kaže Tvrtko Jakovina.

Silnim turbulencijama i osobnom stradanju usprkos, Savka nikad nije zažalila zbog svojih odluka. Evo što je tome napisala: “Nikad nisam posumnjala da je unatoč slomu Proljeća to bio naš dug koji se isplatio i koji nije značio poraz. Danas, u poplavi prihvaćenih američkih stereotipa, kad je moderno ljude dijeliti na gubitnike i dobitnike, susrela sam mnoge koji su me, neki s osjećajem priznanja, a neki podsmjeha, svrstavali u gubitnike, i to polazeći od nekih grubo pragmatičnih mjerila i kriterija. S blagom ironijom odnosim se prema tim shvaćanjima. Dobitnikom smatram svakog čovjeka koji je u životu uspio sačuvati svoju vertikalu. Ali i sama borba za ono u što vjeruješ dostojna je poštovanja.”