Hrvatska ignorira bunt iz Villefranchea

U Zagrebu će 13. veljače biti predstavljena knjiga "Buntovnici iz Villefranchea". Predstavit će je osobno autorica, francuska književnica Louise L. Lambrichs, ali ne hrvatsko izdanje, koje ne postoji, već bosansko. Nitko u Hrvatskoj nije objavio tu knjigu o prvoj pobuni u nacističkoj vojsci. A riječ je o pobuni koju su u francuskom gradiću Villefranche de Rouergue 1943. izveli Hrvati.

Zašto se ova knjiga, poput nekoć filma "Harrisonovo cvijeće", godinama krije od hrvatske javnosti? Je li doista riječ samo o tome da izdavače ne zanima knjiga o događaju koji veličaju i sami Francuzi i koji je u toj zemlji dobio naziv "Pobuna Hrvata"? Ili su se u Hrvatskoj odrekli tog događaja jer su buntovnici uglavnom bili iz BiH?

Hrvati smetali
 Ne znam zbog kojih okolnosti knjiga još nije izišla u Hrvatskoj, ali znam da je tema važna i za Hrvatsku i za BiH. Stoga me pomalo čudi to što izdavači u Hrvatskoj nisu znali prihvatiti preporuku Marije Grgičević koja je o tome pisala prije nekoliko godina ni onu Silvije Luks koja je o pobuni u Villefrancheu snimila vrlo dobar dokumentarni film  kaže urednik bosanskog izdanja Asaf Džanić.

Događaj iz Villefranchea, koji bi točnije bilo zvati hrvatsko-muslimanskom pobunom, bivše su jugoslavenske vlasti dugo djelomično falsificirale. Pod svaku su cijenu izbjegavale istaknuti nacionalnost pobunjenika iz 13. SS-Waffen divizije koja je bila smještena u francuskom gradiću. Pobuna u kojoj su buntovnici ubili većinu njemačkih časnika, ali koja je brzo krvavo ugušena, u jugoslavensko se doba pripisivala svim narodima te države, iako su u njoj sudjelovali isključivo Hrvati katolici i muslimani.

Stoga je čak i na spomeniku, koji je 1950. podignut na mjestu ukopa, napisano da su tu poginuli jugoslavenski, a ne hrvatski borci. Jugoslavensko se veleposlanstvo u Francuskoj, osim toga, vrlo bahato odnosilo prema spomeniku, pa ga je na nekoliko godina jednostavno "zaboravilo". Tada su ga počeli posjećivati članovi hrvatske emigracije koja se nije htjela odreći tih mladića i dopustiti da se njihova pobuna pripiše partizanima. Unatoč toj zbrci, lokalno stanovništvo nikada nije zaboravilo tko su bili ti mladići, pa je u kolovozu 1961. put koji vodi do njihova groba nazvalo Avenijom Hrvata.

Louise Lambrichs pokušala je u toj knjizi na temelju brojnih prikupljenih dokumenata rasvijetliti pobunu Hrvata u Villefrancheu. Kako bi što vjernije rekonstruirala događaj, ona je analizirala sva tri gledišta  francusko, hrvatsko-bosansko i njemačko. Na vidjelo iznosi brojne verzije uzroka pobune koje su, ovisno o izvoru, bile potpuno različite  od one da je bila riječ o nezadovoljstvu vojnika, preko toga da su partizani imali svoje krtice u diviziji ili da su Hrvati bili u dosluhu s francuskim Pokretom otpora, pa sve do pretpostavke da se vojnicima nije išlo ratovati na istočnu frontu.

Izdani i nasamareni
"Dobrovoljci i oni prisilno mobilizirani, katolici i muslimani, svi osjećaju da su izdani, izmanipulirani, nasamareni. Prvi jer su mislili da se uključuju kako bi branili svoju domovinu, drugi jer su otrgnuti iz svoje zemlje da bi se pod tuđom zastavom borili za zemlju koja nije njihova", jedna je od autoričinih konstatacija u kojoj valja tražiti prave uzroke pobune.

Inače, Louise Lamrichs izdala je i knjigu "Mi više nikada nećemo vidjeti Vukovar" u kojoj upozorava na poraznu ideologiju etničkog čišćenja koja se razvija u Srbiji još od 19. stoljeća. U Sarajevu će knjiga u bosanskom prijevodu izaći tijekom 2006. Hoće li i ona u Hrvatskoj doživjeti sudbinu "Buntovnika iz Villefranchea" i "Harrisonova cvijeća"?