Koliko je ljudi do sada ubijeno za države kojih više nema. Legije mrtvaca marširaju povijesnom uzaludnošću svakog žrtvovanja za naizgled politički vječnu, a zapravo najporozniju ljudsku tvorevinu koja često nije uspjela nadživjeti ni kompostaciju svojih leševa. Promatrati trenutačno postojeće države može se inteligentno tek ako se istovremeno razmišlja o onim budućima. Suočiti se odmah s činjenicom da je hrvatska država propala u svojoj beskorisnosti i neupotrebljivosti nije stvar nacionalne izdaje, nego nacionalne predanosti, pogotovo uz poštovanje temeljnog smisla države kao kategorije – osiguravanja prihvatljive ravnoteže između dvije dinamične kategorije kao što su vlast i siromaštvo. Dok je bilo potrebe, država je bila mudra i odmjereno je bogatila vladajuću kastu na leđima u etapama osiromašivane mase.
Država danas nema potrebe biti mudrom kad je pljačka općeprihvaćen standard za hijerarhijsku ambicioznost. Kriminalci su oni koji imponiraju u ovom vremenu, građani od ugleda i prihvatljive doze kontroverze što se rasteže već od slučaja do slučaja, a najveće se hulje, kada njihova zločinačka narav postane preočita čak i za ovako gramziva vremena, lako skriju iza nacije, iza vjere, uopćavajući pojedinačni moralni krah s ubijanjem interesa šireg kruga navodnih sunarodnjaka. Hrvatsko ime i križ u posljednjih 25 godina služe kao spas u velikoj igri skrivača na koju svako malo ruku polože tražeći moralni azil oni koji ne samo da su stalnim radom uime države uništili državu samu nego i dugoročno razbijaju hrvatsku naciju u udaljene socijalne otoke među kojima će uskoro tek nejasno sjećanje i imaginarna predaja biti jedine dodirne i spajanja vrijedne i moguće točke. Hrvatska nije ustrojena kao mudra i pravedna država, nego kao nacionalni park u kojem će veliki i krvoločni slobodno tamaniti male i slabašne, u kojem će vrijediti isključivo solidarnost u krvi i gdje će isprazno urlikanje, režanje i zavijanje o hrvatstvu biti dovoljno da osigura legitimitet i legalitet mjestu koje su u hranidbenom lancu izborili očnjaci i kandže.
To što nacionalne zvijeri svakim urlikom izjedaju nacionalnu supstancu, to nije nikoga briga, sve dok oni i njihovi sluge unutar nacionalnog parka odrađuju i strvinarski posao hijena za međunarodne lovokradice i granicu dobrog ukusa ne prekoračuju pretjerano. Na učinke takvih strahota ne trebamo uopće čekati. Ugrožena je sama bit. Postojanje hrvatske nacije nije isključivo uvjetovano demografskim trendom. Socijalni holokaust što ga je donio ovaj oblik profitnog fašizma radi ono najopasnije; deklarativno zaziva homogeniziranje nacije na civilizacijskim i vjerskim temeljima, dok istovremeno uništava jedinu realnu i logičnu sponu kao što je socijalno pitanje. Društvo bez solidarnosti je zajednica bez vezivnih elemenata i, ako samo velike kataklizme probude na mah osjećaj brige za čovjeka do nas, i to iz čistog, gotovo patološkog straha za vlastitu sudbinu, svakodnevni porazi ljudi u susjedstvu neminovno će se, bez obzira na to koliko se tješili komforom lažne zaštićenosti, obrušiti i na nas. Nekoliko stvari u vezi s ovim vremenom moraju nam biti jasne. Živimo u totalitarnom svijetu, u kojem traje neobjavljeni rat, jer se ratna doktrina prilagodila potrebama navodno mirnodopske privrede. Napredak smo ekskluzivno poistovjetili s tehnologijom, tehnologiju smo podredili militantnoj filozofiji, a militantnu filozofiju neznanja kroz tihu agresiju uvodimo u škole.
Pred našim se očima rađa, a i mi nasmiješeno sudjelujemo u tome, civilizacija korisnih idiota. U takvom svijetu, bez perspektive i s predvidivim ishodom, u hrvatskom nacionalnom parku trebali bi se uskoro održati još jedni neizvjesni izbori. Ne znam koji po redu, više ne mogu ni slijediti te nezamislivo brojne značajne povijesne datume koji su određivali našu plahu sudbinu, zbog kojih mi je izvjesnost naše sudbinske neizvjesnosti postala do te mjere dosadnom da se ne mogu ni pretvarati kako mi je stalo tko će doći na vlast. Unaprijed znam da će na vlast doći nitko. Nitko kao osoba, nitko kao značaj, nitko kao sadržaj, nitko kao ishod. Postojanje rezultata pretpostavlja postojanje sadržaja i, ako bi se ravnalo prema tome, onda bi jednako lažljive i desnica i ljevica morali striktno i bez sustezanja sve političke karte baciti na socijalu, na pitanja smanjivanja privilegija vlasti i smanjivanja kruga siromaštva. Danas živimo u tim krugovima koji se šire; s jedne strane neutaživa pohlepa, s druge strane zastrašujuća izgladnjelost.
Socijalno pitanje, ako baš želite do kraja, socijalističko pa i komunističko, moraju biti temelji ne kampanje, nego političkog sadržaja. Kapitalizam nam je pokazao što želi i da nema granica koje nije spreman prijeći. Vrijeme je da se nacionalnim interesom proglasi spas svakog pojedinca, prije no što i formalno ovaj imaginarni nacionalni park bude proglašen nečijim rezervatom. Velike ideje redovito su zaobilazile male narode, a pomanjkanje revolucionarne smjelosti i intelektualnog rizika čini narode malima. Manji od ovog ne možemo biti. Ima nas još taman toliko da sebe možemo tješiti kako nije istina da nas nema. Vratiti samopoštovanje i subjektivizirati svoje mjesto u svijetu bezličnih pljačkaša grobova ključ je razumijevanja izazova 21. stoljeća. Onaj tko sada progovori uime obespravljenih, pokradenih, prestrašenih i prezrenih na svijetu zaslužit će puno više od glasa na izborima. Zaslužit će poštovanje.
Hrvatska bi bila zasigurno sretnije mjesto za život da nije ovih komunističkih piskarala koja bestidno lažu i navode vodu na mlin pravih lopova.