Dobar je strah koji je bog dao. To je kontinuitet hrvatske odgojno-obrazovne tradicije, pod tom smo čizmom uvjeravani u neoprostivo nasilnu narav višeg autoriteta i neizbježnosti podređivanja nas malešnih. Zato, kad danas čujem ljude da se u Hrvatskoj boje, s pravom mislim da je tu riječ o plačljivoj kukavelji koja bi vlastite strahove trebala smatrati integralnim dijelom blagoslova pokornosti. Pupovac tvrdi da Srbi u Hrvatskoj žive u strahu? A kako bi Srbi u Hrvatskoj trebali živjeti?! Bezbrižno? Relaksirano? Emancipirano od vlastita četništva? Pastoralno u malenim zaseocima bez struje i vode?
Briga me za Srbe, njihovi su strahovi ionako iracionalni i nikada u povijesti nisu imali ni najmanjeg razloga strepiti od bilo čega osim od onih koji ih nisu podnosili. Ali prije nego bilo što kažu i požale se moraju biti svjesni da žive u državi u kojoj većina većinskog naroda strahuje više od njih pa se možda baš i zahvaljujući identifikaciji kroz te strahove i smatraju većinom. Većinski narod u ovoj državi strahuje od budućnosti, od nacionalnih, vjerskih i LGBT manjina, strahuje od neprovjetrene prošlosti, inozemnih saveznika, od javnog duga, tajnih ugovora, strahuju od stranaca, od useljenika, izbjeglica, od neuspjeha sportskih reprezentacija, strahuju za politički kontinuitet, kulturni identitet, strahuje za snagu osvetoljubivosti svog boga, za nacionalne simbole, za sve bivše i buduće nacionalne žrtve, u paničnom su strahu za svoj jezik, za pismo, za Thompsona, za obitelj, strahuju za mješovite brakove, za natalitet, za fetuse, strahuju zbog ćirilice, zbog odlazaka mladih, zbog pobačaja, nakon što su strahovali da neće biti primljeni u EU, sad strahuju od ostanka u EU, pa onda strahuju da neće imati Vladu, a ako je i dobiju, onda strahuju da to nije njihova Vlada, u strahu su da će im se pružiti mogućnost izbora, a onda i da će krivo izabrati. Strahuju da će morati reći svoje mišljenje, a još su u većem strahu da će uopće svoje mišljenje i imati...
Ispada da je većinskom narodu u Hrvatskoj puno teže nego manjinama, pogotovo Srbima s ta njihova tri, četiri straha. Srbi se boje reći da su Srbi? Zašto bi, za boga miloga, meni netko nabijao na nos činjenicu da je Srbin, u čemu se krije motivacija za tako besmisleno legitimiranje? Boje li se to oni priznati Srbima ili se mračnu stranu svoje ličnosti sustežu priznati samo Hrvatima? Unatoč svemu tome, ti hrvatski Srbi imaju još jednu nemjerljivu prednost nad dobrohotnom većinom; za razliku od njih Hrvati se moraju najviše bojati Hrvata.
Predsjednici, premijeri, zastupnici, ministri, menadžeri, direktori, predsjednici nadzornih i upravnih odbora, oficiri (rjeđe i časnici), šefovi kadrovskih i tajnih službi, šefovi političkih stranaka, nogometni šefovi, kontroverzni poduzetnici, suci, palikuće, odvjetnici, bankari, policajci, ekstremisti, psihopati, svećenici, lopovi, kriminalci, pljačkaši, otimači, nasilnici, varalice, dakle svi ti na istaknutim pozicijama u ovoj civilizacijskoj zabiti, sve su to, provjerite, uglavnom Hrvati, sve su to naši koji su nas kroz ovih četvrt stoljeća plašili čineći nam nepravde i nametali ih silom.
U tom svjetlu neznatnost srpskog straha izgleda kao pravo podjebavanje. Pupovčeva nemogućnost suosjećanja s Hrvatima kao nacijom normabela epski je sarkazam, jer uskoro će se i pri pričešćivanju umjesto hostija u usta gurati perseni i leksaurini da se opustimo iz tog paklenskog grča koji se javlja iz straha da se nećemo imati čega bojati, da bismo mogli napokon vlastito mjesto u svijetu promatrati izvan konteksta kvantitativnog odmjeravanja svojih i tuđih grijeha. Kako god, najveća vrijednost ove države jest da je sama obesmislila svoje postojanje. Jer, ako je u definiciji motiva osnutka države ostvarivanje sigurnosti svih njezinih građana, što nikada i nigdje nije dokazano, onda se strah kao elementarno pogonsko gorivo hrvatske državnosti svodi na to da je hrvatska država osigurala da se svatko boji svakog. Što možda i jest pravi državotvorni smisao olakšavanja sustava vlasti nad preplašenom beskičmenom masom. Urnebesno je ipak da se Srbi boje takvih Hrvata, što implicira da su tek Srbi prave pi...
No, dobro, jer nije tu i kraj. Katolici se boje da će jednom opet popularno biti ateist, ateisti se boje da će ih odnekuda stići božja kazna za nevjerovanje, ljevica se boji desnice, desnica se užasava radikalne desnice, a radikalna desnica se boji da se ne otkrije koliko su prestravljeni svojom tupošću. Radnici se boje za svoja radna mjesta, kapitalisti se boje radnika i mogućih štrajkova, roditelji se boje za svoju djecu, djeca se boje da im roditelji neće kupiti novi mobitel. Kružni tok strahova betoniran je činjenicom da ljudi žele vjerovati, a ne znati. One koji su bili spremni saznati i na to upozoriti masu vjernika-neznalica uglavnom su vješali, spaljivali, pribijali na križ.
Nemam nikakve dvojbe da bi 98 posto onih koji se danas bez imalo znanja zaklinju u Isusa, na onodobno sudbinsko Pilatovo pitanje: “Što s Isusom?” odgovorilo: “Razapnite ga!” Jasno, to su vjernici, oni ne vide ni dalje ni bolje, oni su robovi trenda trenutka, oni se panično boje iskoračiti iz nevidljivosti većine. Oni će činiti najgnjusnije zločine koje će poslije opravdavati bizarnim alibijem „bilo je takvo vrijeme“. Čine li ljudi vrijeme ili vrijeme čini ljude?
Vjernici i Srbi oko toga nemaju nikakve dileme; zajedno se, a svatko iz svog straha, boje da će to morati saznati.
>> Srbija šalje vojsku, Bugarska zatvorila granicu s Turskom
odlična analiza! mislim da se srbi i hrvati natječu tko je veća pi... (trend trenutka? zar večernji nema kakvog lektora?)