Za praznovjerne (koji su vjerojatno u većini) ritualno slavljeni je dolazak nove godine naprosto idealan povod za proslavu (opet jednoga) novoga početka. Novi start u život idealna je prigoda za odluke o promjeni kolotečine – jedni će prestati pušiti, drugi piti, treći šofirati, četvrti kockati, peti kupovati knjige itd. Ako nakana ne uspije, što se dakako najčešće i događa, treba tek malo pričekati pa stiže još jedna Nova godina – gotovo pa ničeansko “vječno vraćanje jednakoga” (kod nas uobičajeno, a krivo, prevođeno kao “vječno vraćanje istog”).
U danima pak koji neposredno prethode samome kraju godine namjesto praznovjernih u glavnim su ulogama oni drugi, valjda punovjerni, oni koji svisoka insistiraju na superiornosti vjere naspram vjerovanja, oslonjeni na dugu tradiciju ustroja svoje (kod nas prije svega: katoličke) crkve. No, i kod njih, izgleda, masovno funkcioniraju neobične konstrukcije, kao da iz Tertulijana izvedeni dictum: “vjerujem jer je apsurdno” ipak najtočnije opisuje i narav suvremenoga kršćanstva.
Danas se (i među teolozima) smatra dokazanim da je Isus rođen četiri godine prije Krista, pa i to da nije rođen 25. prosinca, nego u ožujku ili travnju. Očito, međutim, to ne smeta najveći dio svijeta da novu (“našu”) eru (što je, očito, precizniji izraz nego “poslije Krista”) računa od pete godine života Bogočovjeka, a prosinac zaposjeda “blagdanom Isusova porođenja”. Radi se, dakako, o dugotrajnoj navadi, no problem je u tomu što se tradicija mistificira i time, zapravo, niječe.
Manipuliranje datumima eda bi se ishodio privilegirani simbolički naboj uobičajeno je u različitim svjetonazorskim sustavima (samo iz razmjerno nedavnoga lokalnog iskustva; Titu su, zna se, službeno nadjenuli rođendan osamnaest dana nakon što je doista bio rođen; hrvatski je ustav donesen 22. prosinca 1990., na tadašnji praznik Dan armije dok je Hrvatska još bila u Jugoslaviji, a od tada ga neprestance označava božićnim, kao da je te godine Božić, iznimno, bio nešto ranije). Svaki sustav može s time sasvim dobro izići na kraj uz uvjet da vlastitu manipulaciju ne potisne do zaborava.
Upravo se to zbilo s recentnim interpretacijama Božića; danima su ne samo svećenici nego i brojni “osviješteni celebovi” vapili za povratkom „biti Božića, “izvornoj duhovnosti koju Božić znači”. No, izvornost je Božića nedvojbeno posve materijalne naravi; datum je Isusova rođenja (s trostoljetnim zakašnjenjem) u Rimu oficijelno smješten u termin do tada rezerviran za poganske festivale slavljenja Saturnalija i zimskoga solsticija. Posve očito, radilo se je o otimanju ne samo nadnevka, nego puka, o privođenju pogana kršćanstvu posredovanjem preuzimanja poganskih svečanosti (one su i kasnije zadržale mnoga izvorna, poganska obilježja). Sve je ovo dobro znana prošlost, nešto što se zgodilo sredinom IV. stoljeća naše ere (a ne sredinom šestoga, kako to – konsekventna u svojim greškama – tvrdi Hrvatska enciklopedija Leksikografskoga zavoda). Ono što se, izgleda, uopće ne uzima u obzir jest paradoks koji odatle slijedi: upravo je komercijalizacija u dosluhu s pravom biti Božića, ona danas odgovara negdašnjim poganskim festivalima preko kojih je puk vođen do crkve. Riječ je, dakle, o potrošačkome mentalitetu koji (uporabom pola stoljeća starih argumenata ljevičarske filozofije i sociologije) danas svi u crkvi zdušno osuđuju, ali ga istovremeno i trebaju, jer bez medijske komercijalizacije Božića brojne bi crkve i tada ostale (polu)prazne.
Ovakve osude konzumerizma u “ozračju Božića”, kontradiktorne bitnim crtama crkvene povijesti, dovode ovlaštene govornike same institucije u daljnja nezgodna protuslovlja. Papa je to, primjerice, na polnoćki (koja, dakako, nije održana u ponoć) veoma jasno iskazao: “Božić je postao komercijalni blagdan čije zasljepljujuće svjetlucanje skriva otajstvo Božje poniznosti”. Aporija u kojoj se pritom našao dodatno je naglašena činjenicom da je to izgovarao zasljepljujući sve oko sebe raskošnom odorom obilato protkanom zlatom (da se o Pradi ili hermelinu i ne govori).
Kada rimski prvosvećenik odbacuje “oholost razuma”, govori kao da je izgubio svijest o svojoj socijalnoj ulozi, o tomu da – za mnoge – predstavlja upravo oholost razuma dugovječne institucije pripravne da manipulira rođendanom Božjega sina kako bi uvećala svoje stado, da akumulira enormna bogatstva kako bi se održavala (u našim je uvjetima dostatno podsjetiti na Dajlu i aktivnosti tvrtke s indikativnim nazivom: Benedikt d.o.o.) itd. Sve su to nedvojbeno razumni čini (a i oholosti bi se našlo), no ne odgovaraju baš samorazumijevanju Crkve kao ćudoredne okomice (svakoga) društva.
Kako djeluje crkvena raskoš
Zagrebački je pak nadbiskup, također žalosno nesvjestan kako crkvena raskoš djeluje na potrebite, Djevojčicu sa žigicama i njezine pokušao utješiti pomalo dvosmislenim riječima: “Osobe pogođene bijedom znak su prisutnosti Isusa koji dolazi u jednostavnosti, dobrostivosti i govori služenjem”. Tvrdnju da se Isus obznanjuje u bijedi (i služenju) moguće je razumjeti kao prijekor bogatunima, ali i kao izraz uvjerenja da je društveni status izrabljivanih i prezrenih naprosto zadan (i doktrinom vjere), pa i dalekosežno neizmjenjiv, te ni oni ni drugi ne trebaju s time u vezi ništa poduzimati.
Specifičnost je ovogodišnjih božićnih zgoda svakako bila u činjenici da je zagrebačku katedralu prvi put posjetio u cjelini ateističko/agnostički državni vrh (ili kako je to, pomalo nespretno formulirala jedna od nacionalnih televizija, “sekularizirano državno vodstvo”). Nova je vlast svakako naučila nešto iz ranijih grešaka; više im, primjerice, ne pada na pamet slabiti vlastitu poziciju napadanjem vjeronauka u školama. Time su zadovoljili mnoge vjernike, ali i politički usmjerene ateiste – vjeronauk u školi gotovo sigurno, naime, povećava broj ateista (kao što je nekada obvezatni marksizam mnoge klince gurao k Crkvi), jer nema tako zanimljivih spoznaja i praksi koje školska reprodukcija ne bi mogla učiniti nepovratno dosadnima i odbojnima (usput, baš zato bi, uza sve rizike, bilo dobro odustati i od seksualnoga odgoja u školama da se mladome naraštaju u školskoj rutini ne ogadi jedini još preostali komunikacijski modus koji nije zagađen propisima).
Pripravnost trojice predsjednika da posjete božićnu misu bila je povodom za javno iskazivanje ozbiljnih nejasnoća što ih sam koncept sekularne države izaziva kod mnogih. Nije, čini se, sporno to da nevjernici čestitaju vjernicima njihov veliki blagdan, još bi to manje smjelo biti dvojbeno kada to čine najviši funkcionari Hrvatske koja je, već i demografijski, katolička zemlja (što, dakako, ne smije značiti da treba biti interpretirana i kao katolička država). To pak što su, vidljivo poneseni okolnom atmosferom, počeli – kao deklarirani nevjernici – čestitati i jedan drugome više govori o nedostatku iskustva no o načelnim problemima.
A načela su ostala dalekosežno nejasna – nedavni je papin posjet Hrvatskoj naznačio obrise fundamentalnoga nesporazuma. Već na samome dočeku predsjednik Josipović je – u inače izrazito pažljivo intoniranome državničkom govoru – našao motiva žalosno pogrešno deklarirati svoju poziciju: “Makar nisam vjernik, u dubini svojih uvjerenja dijelim s vjernicima iste vrijednosti”. Ponavljajući frazu, veoma čestu u starome režimu, još je zaoštrio već postojeće nesporazume jer rečena je fraza izvorno korištena kako bi prikrila sustavnu nesposobnost za politički kompromis. U suvremenoj pluralističkoj politici kompromis je temeljna metoda, a vrijednosne se razlike ne niječu, nego pretpostavljaju kao postojeće (i stavljaju u zagrade), drukčije rečeno: agnostici i/ili ateisti koegzistiraju s vjernicima svjesni svojih vrijednosnih razlika te ih ne moraju neprestance naglašavati.
Predsjednik republike se je našao u neugodnoj situaciji da bude demantiran samo dvadesetak sati kasnije kada je papa osudio sekularizaciju, a krčki biskup zatražio zakonsku zabranu pobačaja. Time su govornici Katoličke crkve – s punim pravom, naravno – jasno naglasili suprotstavljenost vrijednosti koje goje spram onih koje prihvaćaju, primjerice, ateisti. Među ovim vrijednostima nema kompromisa (etika, uglavnom, ne promiče kompromise), no radi se o ispitivanju mogućnosti da se političkim kompromisom osigura vrijednosni pluralizam.
Izjednačavanje trga s hramom
Možda najradikalnija politička implikacija papina posjeta slijedi iz jedne njegove pohvale vjernicima izrečene tom prigodom: “Trg ste pretvorili u hram!”. Ovdje je, u konsekvencijama, riječ o ukidanju javnosti trga, bitnoga gradskog javnog dobra. Vjerojatno je da to – u euforiji “kupanja u masi” – i nije bilo tako dalekosežno mišljeno, no implikacija ostaje. Javno dobro jest ključ razumno uređene zajednice, a karakterizira ga sloboda pristupa svih njezinih članova tome dobru. Kao što kršćani odbijaju izjednačavanje hrama s trgom (tržnicom), tako građani ne mogu prihvatiti poistovjećivanje pretpostavljeno slobodnoga prostora s bogomoljom (rezerviranom za vjernike).
I u “svečanim trenucima” koji su ovih dana svima nametnuti neka se pitanja ne mogu olako zabašuriti. Jer, nakon 1. siječnja ništa se neće promijeniti samo po sebi, osim što će sve, pa i nesporazumi, ostarjeti i time postati otporniji na razumno raščišćavanje.
Najbolji primjer: Molim ratni put. Zoran Milanović (Zagreb, 30. listopada 1966.)