U Hrvatskoj imamo dio zemlje koji je previše zaposjednut, a onda drugi dio koji je raseljen

Jedan od vodećih hrvatskih arhitekata Velimir Neidhardt od 1. siječnja ove godine na čelu je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Neidhardt je rođen u Zagrebu 7. listopada 1943. godine u obitelji arhitekata. Profesor je emeritus zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, a redovni je član HAZU postao još 1991. godine, i to u Razredu za likovne umjetnosti. Dobitnik je brojnih stručnih nagrada, a među njegovim projektima posebnu pažnju izazivaju Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (koju je realizirao sa suautorima), zgrada Ina Trgovine u Novom Zagrebu, Croatia osiguranja, te novi putnički terminal zagrebačke zračne luke koji je potpisao s Brankom Kinclom i Jurom Radićem.

Akademik Neidhardt ni sada nije bacio arhitektonsko koplje u trnje. Upravo radi na dovršenju zgrade NSK u Zagrebu kako bi 1. siječnja 2020. Hrvatska u tom do sada nedovršenom dijelu knjižnice mogla otpočeti svoje polugodišnje predsjedanje Europskom unijom.

Vi ste osamnaesti predsjednik Akademije u njenih 157 godina postojanja, ali prvi iz redova umjetnika. Znači li to da je znanost u dugom periodu bila nadmoćnija od umjetnosti?

Kada je 1861. osnovana Akademija, i to odlukom Hrvatskog sabora na Strossmayerov prijedlog, tri mjeseca nakon tog 29. travnja Sabor je ponovno donio odluku kojom je Akademiju stavio pod posebnu svoju zaštitu. Kada je 1866. godine Akademija počela s radom, pravila i prvih šesnaest članova odobrio je tadašnji austrijski car i hrvatski kralj Franjo Josip I., a Akademija je radila u tri razreda. Jedan je bio historijsko-filologički, drugi filozofijsko-juridički i treći matematičko-prirodni. Umjetnički razred stvoren je tek 1919. godine. Akademija se u prvo doba bavila temama od presudne važnosti za uspostavu hrvatskog identiteta u vremenu i prostoru. Tada se stvarao identitet hrvatske nacije, kao nastavak pokreta koji mi zovemo ilirskim. Ostale nacije svoje preporode uglavnom su završavale stotinu godina prije nas.

Hoćete reći da jednostavno nije bilo vrijeme da umjetnici vode Akademiju?

Možda. To je bilo doba biedermayera, historicizma, secesije, odličnih slikara, umjetničkih finesa. Umjetnost se razbuktala tek kada je došlo do revolucije moderne umjetnosti. Zašto baš 1919. godine? Pa prije se nije moglo zbog rata. Nakon smjene stoljeća umjetnost je raskrstila s poviješću i stvorila nove avangardne pokrete u slikarstvu, kiparstvu, muzici... Umjetnost se rasplamsala u novim pravcima i to je fenomen početka 20. stoljeća. Uostalom, 1919. stvoren je i naš Arhitektonski, tj. Tehnički fakultet. Tek tada su u mojoj branši ljudi mogli studirati u Zagrebu. Moj stric i moj otac studirali su u Beču. A što se tiče predsjednika, ja sam prvi koji bi se mogao svrstati u umjetnički krug, a mi smo na čelu Akademije imali četiri povjesničara, četiri filologa, tri znanstvenika u tvrdim znanostima, jednog ekonomskih znanosti, dva pravnika, a među njima i Vladimira Mažuranića i tri liječnika. Nikako to ne znači da je umjetnost bila podređena. Dapače. Kada pogledate članstvo kroz povijest, to su fascinantne biografije. A kada bismo počeli govoriti o hrvatskoj umjetničkoj reprezentaciji suvremene likovne umjetnosti, to je nevjerojatna paleta slikara, kipara...

U planu je i izložba umjetnika koji su bili članovi Akademije?

Točno. Tu stogodišnjicu osnivanja umjetničkog razreda pokušat ćemo obilježiti izložbama, skupovima, publikacijama...

Vi ste kao arhitekt preuzeli Akademiju. Kakvu Akademiju zamišljate?

Imam iskustvo potpredsjedništva u ekipi predsjednika Kusića od osam godina, a Zakladu HAZU vodio sam više od dvadeset godina. Osnovna je naša tema kontinuitet. Mislim da smo u osam godina pod Kusićevim vodstvom ostvarili jako puno, ne samo po znanstvenim i umjetničkim događanjima nego je i percepcija Akademije kao najviše znanstvene i umjetničke institucije u Hrvatskoj apsolutno prevladala. Ni jednu temu koja je važnija za Hrvatsku Akademija nije zaobišla.

Akademija je izašla u javnost sa svojim poslanjem da bude savjest hrvatske nacije i svih hrvatskih građana, da bude vjetrokaz određenih kretanja i da štiti naš put od nekih neželjenih situacija. Nikada nismo davali neke političke deklaracije, ali smo reagirali kada je to bilo potrebno. Kada je trebalo ući u Europsku uniju, održali smo skupštinu i glasovali o tome, a samo su dva-tri glasa bila suzdržana. Svi ostali bili su za preporuku građanima da na referendumu prihvate ulazak u EU. Ni ubuduće nećemo ulaziti u dnevnopolitičke rasprave.

Dakle, nećete strančariti?

Nikako.

Ali ljudi ipak očekuju stav Akademije o granicama, prirodnim bogatstvima...?

O tome i govorim. Ali mi ćemo i otvarati nove teme. Naša dužnost nije samo Hrvatska kao jedan politički teritorij. Jedan naš akademik koji se bavi poviješću govori o hrvatskom etničkom prostoru. Kultura toga prostora vrlo je važna i o njoj moramo voditi računa. Tu je hrvatska dijaspora, a pogotovo Bosna i Hercegovina.

Dogodine će biti 25. godišnjica Daytona. Red bi bio da kroz skup pokušamo raditi na tome da očuvamo konstitutivnost Hrvata u BiH. To je jedno od poslanja HAZU od kojega nikada nećemo odustati. Netko će reći da je to političko pitanje, ali to je pitanje opstojnosti naroda u susjednoj i prijateljskoj državi koja bi se trebala pokazati i prijateljskom prema hrvatskom narodu koji je tamo konstitutivni narod.

Mi u Hrvatskoj imamo dio zemlje koji je previše zaposjednut i iskorištavan, a to je taj litoralni dio morske Hrvatske, a onda imate drugi dio Hrvatske koji je depopulariziran, zapušten i dalje se iseljava. Taj nerazmjer bolna je rana Hrvatske. Zato ćemo osnovati stalni forum o Jadranu gdje ćemo okupiti akademije od Slovenije pa sve do Albanije i stvoriti preduvjete za zaštitu Jadrana za buduće generacije. Tu će biti i forum koji će se baviti svim mjerama kako bismo prekinuli trendove u Slavoniji i drugim iseljenim dijelovima Hrvatske osnaživanjem urbanih centara što je trend i u svijetu.

Danas je teško zamisliti da ćemo vratiti u život brojne zaselke. Kad sam kao mladi inženjer još 1976. godine radio u Urbanističkom institutu na planovima Nove Gradiške ili Petrinje, već tada je bilo na stotine nestalih zaselaka. Naša akademkinja Wertheimer Baletić nas je još prije pedesetak godina upozoravala što će se dogoditi. To vam je slično i s današnjim klimatskim promjenama. Počela su upozorenja još sedamdesetih, ali inercija je bila prejaka.

Ima li Akademija snage da sa znanstvenim potencijalom ode u ring s kapitalom koji ima neke svoje interese?

Kada bismo mi rekli da ćemo se znanstvenim deklaracijama moći suprotstaviti snazi ili lobiju kapitala, to je izgubljena bitka. No, ako istina polako izlazi i ako je prihvate i lokalne i više sfere institucija, onda imamo šansu. Stalno se govori o uvoznom lobiju. Ali mi ne možemo stalno živjeti od toga da potičemo investicije koje dolaze u Hrvatsku, a razvijaju samo trgovinu. Mi trebamo investicije koje imaju i izvozne potencijale.

Možete li našu vlast natjerati da poveća financiranje za obrazovanje i kulturu?

Natjerati sigurno ne možemo. Breme naše Akademije u smislu izdvajanja za kulturne potrebe je teško. Mi posjedujemo nevjerojatne vrijednosti kulturne baštine od Cavtata, Dubrovnika, Splita, Rijeke, Zagreba... Svaki taj primjerak što smo kroz povijest stekli enormna je vrijednost, ali i enorman trošak. Stoga se borimo da dobijemo što više sredstava da možemo sve to održavati. Uzmite Arboretum Trsteno.

Znam da tu postoje i sudski sporovi i da su potrebna ogromna ulaganja. Želite li vi možda odustati od upravljanja Arboretumom?

Nikada nećemo odustati jer je to naša misija. Sada smo uspjeli doći do projekta za Arboretum koji je vrijedan petnaest milijuna kuna. Danas vam je percepcija u Hrvatskoj da se sve može napraviti s europskim fondovima. Nažalost, imam osjećaj da europski fondovi nisu baš zainteresirani za kulturu. Znači, nikoga ne možemo natjerati na ništa, ali možemo prijateljski uvjeravati Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo kulture da nam povećaju stavke za održavanje kulturnih objekata. Neki naši prostori, pa i muzeji toliko su dotrajali da pojedine dijelove ne možemo ni upotrebljavati. O tome moramo progovoriti u javnosti.

Vi ste prije četiri godine objavili popis nacionalne prirodne baštine, a sada čekamo popis nacionalne kulturne baštine?

Imamo Odbor za zaštitu dobara od nacionalnog interesa. Prirodni segment smo odradili.

Je li on dao neke rezultate?

Dao je jer ni jedna ozbiljnija studija nekog hrvatskog prostora nije prošla bez spominjanja tog našeg popisa. On je abeceda pristupa hrvatskim dobrima. To ćemo pokušati obznaniti i s kulturnim dobrima. Tekstovi su tu gotovo potpuno dovršeni, ali ovaj kulturni popis treba biti popraćen kvalitetnim fotografijama. Do sada sam bio predsjednik tog Odbora za zaštitu nacionalnih dobara, a sada ćemo predložiti da to preuzme akademik Stjepan Damjanović koji je bio predsjednik Matice hrvatske, a Matica sa svojim ograncima pokriva cijeli hrvatski prostor.

Vi ste u predizbornom govoru najavili moguće promjene u načinu izbora akademika. Imate li tu neke konkretne zamisli?

Mi ćemo akademicima predložiti da se sustav nominiranja akademika proširi tako da književnici, likovni umjetnici, arhitekti i glazbenici na zajedničkom sastanku predlažu kandidate za nove članove. Za to nije potrebna promjena statuta ni pravilnika. To je čin objektiviziranja načina predlaganja kandidata da ih ne predlaže samo jedan razred i jedna uska sfera. Iz te prijateljske diskusije o kandidatima u okviru srodnih razreda krenuli bismo onda u daljnje promjene.

Naši pravilnici i statut ne mogu se mijenjati bez saborske procedure, a one traju godinama. Tu stoga moramo biti oprezni. Sve moramo raditi trijezno i naročito postupno. Postoje i mišljenja da bi trebalo skupštini prepustiti veću ulogu u izboru akademika jer sada razredi imaju veću ulogu iako skupština može ne izabrati kandidata. No mi imamo dosta otvoren sistem predlaganja pa se kandidati mogu predlagati i izvana. No konzultacije razreda u procesu kandidature mogle bi biti početak promjena.

Broj akademika ne biste dirali?

Nikako.

Danas nemate nijednog počasnog člana?

Imamo dopisne članove. Neću govoriti tko je zadnji bio među počasnim članovima, ali počasni član Akademije trebao bi imati jednu iznimnu biografiju. Za sada to nemamo u planu.

Kada smo govorili o imovini, treba reći da imate i neiskorištenu imovinu, primjerice impozantnu zgradu na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma?

Na tom je trgu nekretnina za koju je iskazano iznimno puno interesa. Ozbiljan interes ima i Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Imamo i više od dvadeset ponuda među kojima su i vrhunski strani hoteli i domaća sveučilišta, a tu je i mogućnost da se tu preseli Njemačko-francuska europska škola. To je doista vrhunska zagrebačka lokacija. Drugih neiskorištenih nekretnina i nemamo. No imamo u Dubrovniku palaču Sorkočević ili palaču Milesi u Splitu koja je na najboljoj gradskoj lokaciji.

One se moraju što više otvarati javnosti, a moraju naći svoje mjesto i u turističkoj ponudi, i to na komercijalnoj osnovi. Imamo i novi pristup pa s lokalnim zajednicama radimo na osnivanju zavoda. Takav je primjer iz Velike Gorice gdje je osnovan zavod koji financira lokalna zajednica pa njime ne opterećujemo državni budžet, a koristimo infrastrukturu Akademije. Davna je želja da se diseminira rad Akademije po Hrvatskoj.

Vaš prethodnik bio je član Povjerenstva za suočavanje s prošlošću. Zašto nam tako teško ide suočavanje s prošlošću?

Akademija je apsolutno protiv podijeljene Hrvatske. Mi ne želimo biti ni na jednoj strani u Hrvatskoj. Naša povijest je hirovita. Dogodilo se to da je Hrvatska podijeljena ratovima. Malo je zemalja bilo podijeljeno kao Hrvatska. Imate zemalja koje su dobile ili gubile ratove, ali nije figurativno pola ljudi bilo na jednoj, a pola na drugoj strani. A ovdje se Hrvatska borila međusobno i to je teško izliječiti. I ne može se riješiti ukazom. Te su podjele u svim obiteljima. A takve se stvari ne zaboravljaju. Možda se mogu oprostiti, ali ne mogu se zaboraviti. Tu se ne smije dolijevati ulje na vatru. Sretna je okolnost da su se te dvije isključivosti složile i pobijedile u Domovinskom ratu. Ako Hrvatska proradi u smislu ekonomije, više se neće inzistirati na razlikama.

Sada radite na konačnom dovršetku Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Jeste li sretni zbog toga i što ćemo dobiti završetkom projekta?

Ne smijem puno govoriti o tome jer ja tamo projektiram. Međutim, mi ćemo tada dobiti konačno zaokruženje tog kapitalnog projekta koji smo počeli graditi 1988. godine, a koji smo na natječaju dobili 1978. i koji je na sreću dogotovljen 1995. godine, ali nažalost kao prva faza. Ako je kompletni projekt trebao imati 44.000 ili 45.000 četvornih metara, on je dogotovljen s 37.500 četvornih metara. Mi arhitekti smo tražili i to je ispoštovano da se treba sagraditi bar ljuštura. Vi izvana ne primjećujete da je unutra dio prostora rohbau i da se ne koristi. To je bila sreća i taj naš likovni nacionalni simbol izvana izgleda dobro, a unutra nije bio dovršen. Ostalo je oko 8000 četvornih metara, a 2000. godine došla je naredba države da će u jedan dio doći gruntovnica.

To prizemlje smo dovršili, kao i lateralni atrij te se polako približili općem završetku. A opći završetak znači da NSK dobije ono što svaka suvremena nacionalna biblioteka mora imati. Prije svega veliki auditorij gdje se mogu organizirati skupovi, događanja i rasprave uz prateće prostorije, ali i da neke zbirke mogu naći prikladan prostor za smještaj. Mi ćemo sada dobiti veliku dvoranu gdje će biti velika zasjedanja uz sustave manjih dvorana za susrete delegata, konferencije za novinare... Kada ljudi iz Europe dođu u Zagreb ulazeći kroz atrij NSK, vidjet će razinu kulture hrvatskog naroda koji je imao nacionalnu biblioteku podignutu još 1913. godine u secesijskoj zgradi koja je remek-djelo našeg arhitekta Lubinskog.

Kada se šezdesetih godina prošlog stoljeća počelo razmišljati o četiri kapitalna objekta hrvatske kulture, danas možemo reći da su tri napravljena. To su muzeji u Splitu i Zadru i Nacionalna biblioteka u Zagrebu. Arhiv nije nikada napravljen, ali on je ušao u našu staru sveučilišnu knjižnicu. Nacija od samo četiri milijuna stanovnika u sto godina podignula je ovako značajne objekte, to je razlog za ponos. Ovi objekti pokazuju intelektualnu, umjetničku i kulturnu snagu jedne nacije i toga moramo biti svjesni i zbog toga moramo biti radosni.

A hoće li ova zgrada NSK dobiti svoju nasljednicu?

Što se tiče Nacionalne knjižnice, s njom smo imali dosta razmišljanja. Tako smo na južnom dijelu ostavili enormno velik parkirališni prostor zbog eventualnog proširenja zgrade. Taj se prostor čuva i treba ga i dalje čuvati. A treba paziti da se i oko zgrade NSK ne izgradi ništa što bi moglo uništiti pogled na panoramu Zagreba. Tu smo se isto devedesetih uspješno izborili protiv gradnje zgrade banke koja bi uništila tu jedinstvenu vizuru zgrade o kojoj svi imaju samo pohvale. A ako već pitate za nasljednicu NSK, onda mogu spomenuti zgradu nove zagrebačke zračne luke koja je isto slika naroda koji je stoljećima bio na granicama Europe čuvajući tu Europu, a u Europu je ušao tek prije sedam godina.

Pogledajte video: Predstavljanje umjetničkih intervencija poznatih grafitera u zatvoru u Remetincu

Video: Slavko Midzor/PIXSELL