Nekoliko posljednjih desetljeća u modi je tzv. dekonstrukcija ili preispitivanje općeprihvaćenih povijesnih istina. Na takva preispitivanja nisu imuni ni hrvatski povjesničari. Nikome ne pada na pamet dovoditi u pitanje nove znanstvene spoznaje ako su one doista utemeljene na znanstvenim metodama. Nažalost, u hrvatskoj varijanti to nije pravilo jer "spoznaje" povjesničara ponekad imaju neznanstvenu podlogu.
Hrvatski srednjovjekovni knez i kralj Tomislav, koji je Hrvatskom vladao od oko 910.-928., postao je omiljena meta "ponovnog promišljanja" i negiranja, baš kao što je nekoć bio omiljena osoba o kojoj su povjesničari pretjerivali u "znanstvenim spoznajama". Nema hrvatskog povjesničara koji o Tomislavu nema svoje mišljenje: "dekonstruktivisti" negiraju notorne istine, a nacionalni romantičari nekritički prihvaćaju svakovrsne izmišljotine o Tomislavu. Kad je taj hrvatski vladar u pitanju, rasprave o njemu su i danas žučljive, posebno kad se problematizira njegova titula kralja i mjesto krunidbe. U ovom feljtonu pokušat ćemo čitateljima približiti vrijeme u kojem je živio i vladao poznati hrvatski knez i kralj.
Hrvatska je u Tomislavovo doba bila jaka vojnička država prema arheološkim ostacima. U grobovima iz 9. i 10. stoljeća, koji su otkopani u jezgri stare hrvatske države, u dalmatinskom zaleđu, pronađeni su brojni vojnički predmeti, primjerice mačevi. Time su se bavili Tomislav i Višeslav Aralica u knjizi Hrvatski ratnici. Hrvatski vojnici u 9. i 10. stoljeću nisu se mnogo razlikovali kad je riječ o opremi. Pronađeni mačevi karolinškog obličja iz 9. stoljeća proizvedeni su u Porajnju, a nije isključeno ni to da su izrađeni u Hrvatskoj.
Osim mačeva koji su pronađeni u grobovima u Biskupiji pokraj Knina, kao i na drugim mjestima, pronađena su i karolinška koplja s krilcima te sjekire. Umjesto skupim mačevima, manje imućni vojnici bili su naoružani bojnim bodežima kojih je doista mnogo pronađeno u starohrvatskim grobovima. Vojnici su, osim toga, bili naoružani kopljem te lukom i strijelama. Ratnici su nosili i remenje s ukrašenim jezičcima.
Najčešći rekvizit pronađen u grobovima hrvatskih vojnika su ostruge. Prema Tomislavu Aralici, to znači da je hrvatska konjica imala odlučujuću ulogu u hrvatskoj vojsci. Vojna snaga nekog vladara mjerila se brojem konjanika.
Štitovi i kacige iz toga doba nisu sačuvani. Ako je vjerovati Konstantinu Porfirogenetu, Hrvatska je bila vojnički snažna, porazila je Mađere na sjeveru. Dokaz je tomu pojedinačan ukop hrvatskog vojnika na brežuljku ispod ruševina Susedgrada pokraj Zagreba. U grobu iz 10. stoljeća pronađena je takozvana spata K tipa s dva remena jezička, koji su tipični za područje ondašnjeg hrvatskog juga.
Osim starih naslijeđenih mačeva, ako već nisu završili u grobovima svojih vlasnika, u 10. stoljeću u modi je bio tipičan europski mač Petersenov tip X. To je mač dvosjeklog šireg i kraćeg sječiva koji ima široki žlijeb. Malo je takvih mačeva pronađeno u Hrvatskoj. Tomislav Aralica iznosi podatak da je jedan takav mač, koji je pronađen u Koljanima pokraj Vrlike, Tito darovao etiopskom caru Haile Selasiju. Zaštitno oružje, štita ili pancirni oklop, iz toga doba nije sačuvano. Pancirni oklop bio je raširen među ratničkom elitom, ali se nije polagao u grobove. Kacige su bile rijetke u 10. stoljeću i nisu se očuvale. Bile su jako skupe, a tadašnja kovana kaciga sa štitnikom za nos bila je vrhunac tehnologije.
Pozlaćeni križevi
Zanimljivo je primijetiti da su ratnici iz Tomislavova doba nosili brončani pozlaćeni križ. Običaj polaganja oružja u grobove nije se održao, ali se održao običaj polaganja ostruga.
Darko Periša, arheolog, sada profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, petnaestak godina intenzivno prati akademsku raspravu o kralju Tomislavu. Veliku ulogu pridaje pronalascima te se nada da će arheološka istraživanja riješiti mnoge nepoznanice iz hrvatskog ranog srednjeg vijeka. Periša upozorava na otkriće jednog carskog pečata iz Tomislavova doba koji je pronađen iznad Podgradine pokraj Buškog blata u utvrdi iz ranog srednjeg vijeka, samo dva sata hoda od Duvanjskog polja. Pečat je povezan s dvojicom bizantskih vladara, sinovima moćnog cara Bazilija I. – Leonom VI. i Aleksandrom I., ocem i stricem Konstantina VII. Porfirogeneta. Njih su dvojica poslije bili i suvladari. Bazilije I. umro je 886., Leon 912., a Aleksandar I. 913. godine, a zatim prijestolje preuzima maloljetni Konstantin Porfirogenet, uz pomoć majke i patrijarha.
– Pronađeni pečat pripada dobu kojem su teoretski pripadala i trojica hrvatskih vladara. Po završetku vladavine Branimira počinje vladavina Muncimira i prva godina vladavine kralja Tomislava. To je carski pečat dvojice bizantskih careva. Pečat je na latinskom što znači da se bizantska diplomacija prilagođavala jeziku, odnosno pismu onoga vladara kojem oni pečate šalju. Nisu poslali pečat na grčkom – kazao je Darko Periša i otklonio mogućnost da je te pečate poslao upravitelj nekog od dalmatinskih gradova.
– Pošiljka s carskim pečatima bila je vrlo brižno zapakirana. To znamo po tome što je "koža" s kojom je pošiljka vezana dva puta prošla kroz pečat. Prošla je horizontalno pa okomito. Nije se moglo dogoditi da se pošiljka pročita i da se, nakon čitanja poslije vrati u prvo stanje, nije se moglo ne primijetiti da je odmotavana. Takva pošiljka morala je imati jamstva vladara jer je riječ o unutrašnjosti hrvatskog teritorija – objašnjava Periša.
No, je li i kojem je hrvatskom vladaru u unutrašnjost slana povjerljiva pošiljka s carskim pečatima nepoznanica je, misterij. Problematiku krunidbe Tomislava arheolog Periša prati, kako kaže, već petnaest godina, a intenzivno se time bavi od 2005. godine nakon izlaska knjige Muhameda Hadžijahića "Bosna u 9. i 10. stoljeću" koju Periša smatra apsurdnim uratkom. Na tvrdnje pojedinih povjesničara da Tomislav nije bio kralj, Periša spremno odgovara.
– Tomislav kralj jest. Najveći su dokaz tomu pisma koja papa šalje Tomislavu u povodu organizacije crkvenih sabora u Splitu i u kojima Tomislava oslovljava s rex, a Mihaela Viševića s dux. Papinski kancelari uvijek su pazili kako će osloviti vladara. Oslovljavali su ga uvijek onom titulom koju on stvarno ima.
Ivo Goldstein kao argument da Tomislav nije kralj navodi da je Gottschalk, koji je boravio na Trpimirovu dvoru, bio heretik s heretičkim učenjem o predestinaciji, a Trpimira je također oslovio s rex.
Ne razlikuju titule
Argument mu je da oni tada nisu znali razlikovati titule rex i dux. Međutim, jedno je kad obični benediktinac oslovi nekoga s rex, kralj, a drugo je kad papa nekoga oslovi s rex. Papa sebi ne može priuštiti da oslovljava nekoga titulom koju on nema – pojašnjava Periša.
Drugi argument koji se u hrvatskim relacijama navodi kao negaciju Tomislavove krunidbe jest taj da ga nije okrunio papa.
– Onda bi u tom slučaju Hrvati tek od kraja 11. stoljeća imali kraljeve. U to doba kruna se mogla dobiti od Bizanta, mogao ju je papa poslati, ali se to već odnosi na 11. stoljeće. Osim toga, sami narod kao takav je svoga vladara mogao proglasiti kraljem. Prije Tomislava teško da je netko mogao biti kralj – dodao je Periša.
Naime, do kneza Branimira, konkretno do 888. godine, Hrvati su pod franačkim carstvom, a nakon te godine Franačko se carstvo raspada. Dotad je Hrvatska "utopljena" u Franačko carstvo na čijem rubu su bila poluovisna kneževstva. Jedno kneževstvo je bila Hrvatska.
– Međutim, poslije 888. stanje se mijenja. Na vlast u Hrvatskoj dolazi knez Muncimir, a onda njegov nasljednik, bez obzira u kojem su geneaološkom odnosu, Tomislav. Kad je preuzeo prijestolje, Tomislav je bio knez, međutim, u tom razdoblju nije više morao tražiti potvrdu od Franaka jer Franačkog carstva više nema. Hrvatska je bila drukčije, bolje organizirana u odnosu na druge "sklavinije" jer je stotinu godina bila pod franačkom dominacijom. Zapravo, Hrvatska pod Tomislavom izrasta u regionalnu silu – tvrdi Periša.
Za Tomislava kao vladara pojavljuju se dvije opasnosti na tom prostoru. Prva su Bugari koje je Tomislav porazio i što je pouzdano zabilježeno. Bugari su pod vodstvom Alogobotura poraženi negdje u porječju Vrbasa. Druga opasnost su novopristigli Mađari. Prema popu Dukljaninu, Tomislav je i njih porazio. Tomislav je, dakle, bio neovisan vladar čija vladavina više nije ovisila ni o Franačkom carstvu jer je propalo, niti o Bizantu koji je u prilično nepovoljnoj situaciji pod Lavom VI. I Aleksandrom I. No, Konstantin Porfirogenet ne otkriva o kojem je hrvatskom vladaru riječ. Zašto?
– Konstantin Porfirogenet će zatajiti o kojem je moćnom hrvatskom vladaru riječ. Porfirogenet ne može njegovo ime izgovoriti, nego ga mora zatajiti. On govori o hrvatskoj kao velesili, o snazi Hrvatske, ali ne želi spomenuti Tomislava iako zna njegovo ime. U takvoj situaciji Hrvatska je postala regionalna sila. I sasvim je logično da je narod svoga kneza proglasio kraljem – objašnjava Periša. No što je s Tomislavovom krunidbom?
– Ljetopis popa Dukljanina, latinska verzija, a po njoj je nastala slavenska, spominje sabor koji je održan na Duvanjskom polju. Tamo se spominje polje Dalma. Ali, već u slavenskoj verziji spominje se da je sabor održan ispod planine Hlivaj gdje se vidi da se to odnosi na planinu Lib. Toponomastičari smatraju da se to ne odnosi na planinu nego da to znači sljedeće polje, a to bi onda bilo Hlivajsko ili Livanjsko polje. Ja mislim je tu riječ o Duvanjskom polju. I da se planina Hlivaj odnosi na planinu Lib – kaže Periša koji tvrdi da je taj sabor važan jer se na njemu rješavalo nekoliko važnih pitanja: pokrštavanje Hrvata, crkvena organizacija, odnos Slavena odnosno Hrvata prema domaćem stanovništvu latinskoga jezika, riječ je o preostalim Romanima.
Tko je pop Dukljanin?
– Jedna je od točaka na saboru proglašavanje vladarom, je li kralj ili ne – teško je reći. U slavenskoj verziji Ljetopisa popa Dukljanina stvarno piše da je riječ o kralju. Navedeno je da je Budimir proglašen kraljem – kaže Periša i dodaje kako se taj sabor može vezati za Tomislavovu krunidbu zato što u latinskoj verziji Ljetopisa popa Dukljanina taj vladar zapravo prethodi Tomislavu za kojeg piše da je porazio Mađare. Periša zaključuje da je taj sabor morao biti u ranijem razdoblju, prije Tomislava.
– Već 120 godina se raspravlja o tome je li to Tomislav. Bilo je rasprave i o tome da bi to mogao biti i jedan od kasnijih vladara. Samo je Dominik Mandić smatrao da je riječ o jedom od vladara prije Tomislava. Mandić je smatrao da je Budimir vladao od polovice 8. stoljeća – dodaje Periša.
Problem je, međutim, u tome što mnogi povjesničari ne vjeruju u Ljetopis popa Dukljanina kao povijesno vrelo. Ali ponekad iz njega selektivno uzimaju ono što im odgovara kako bi potkrijepili svoje teze.
– Ili ćemo vjerovati i tražiti u tom izvoru povijesnu osnovu ili ćemo ga odbaciti kao izvor. Ne razumije zašto bi netko, primjerice, podatak iz Ljetopisa o Duvanjskom saboru gledao kao laž, a da je Tomislav porazio Mađare, gledao kao istinu. Ljetopis popa Dukljanina je romansirano povijesno djelo, nije pravi povijesni izvor, međutim njegov autor, pop Dukljanin, služi se predlošcima – kaže Periša. Pa ipak, mnogi povjesničari, poput Tibora Živkovića i Ive Goldsteina, odbacuju tezu da se sabor na Duvanjskom polju uopće održao.
– Nedavno preminuli srbijanski povjesničar Tibor Živković objavio je knjigu u kojoj je jako skeptičan o povijesnosti toga sabora. Ja smatram da je riječ o prvom saboru hrvatskoga plemstva na kojem je jedan od vladara potvrđen vladarom. Kad se kaže kralj, to ne mora nužno značiti kralj nego jednostavno vladar kao vladar. Ionako je riječ kralj proizišla iz osobnog imena Karlo. U svim slavenskim etničkim zajednicama kojima je Karlo vladao proširila se ta riječ.
A što se tiče Goldsteinova gledanja, ne slažem se s tim da Duvanjskog sabora nije bilo i da je riječ o mitu niti se slažem s tim da Tomislav uopće nije okrunjen. Tomislav je okrunjen, ali ne na Duvanjskom polju – priča arheolog Darko Periša. Ako je tome tako, gdje bi Tomislav mogao biti okrunjen, pitamo Perišu?
Nema krunidbe u Splitu
– Pitanje je. On sigurno nije okrunjen u Splitu jer bi Toma Arciđakon u 13. stoljeću to znao. Tomislav je okrunjen negdje na "hrvatskom etničkom prostoru", izvan dalmatinskih gradova. Mjesto možda nikada nećemo saznati. Ako bismo saznali gdje je pokopan, onda bismo mogli možda naslutiti gdje je okrunjen – zaključio je arheolog Darko Periša.
Perišu posebno iritira novi povjesničarski val "dekonstrukcije", tzv. preispitivanja u hrvatskoj historiografiji.
– Relativiziranje i obezvređivanje je nešto što me smeta. Činjenica je da smo pripadali zapadnom, latinskom civilizacijskom krugu i u doba Franaka. Hrvati su, za razliku od nekih drugih zajednica, ipak bili definirana etnička zajednica. Imali su tu poluneovisnost u Karlovu carstvu. Hrvati su jedini slavenski narod koji u srednjem vijeku piše latinicom, ima natpise na latinskom. To treba zahvaliti dalmatinskim gradovima koji su svaki za sebe zasebna priča. To su gradovi koji su priznavali bizantsku vlast jer je bizantski car nasljednik rimskoga cara, ali su istodobno u crkvenim pitanjima priznavali papu, a ne patrijarha – zaključuje.