'Hrvatska kad-tad mora vratiti obavezni vojni rok, drastično pada zainteresiranost za vojsku'

Davor Ivanković, dugogodišnji novinar i kolumnist Večernjeg lista u studiju Večernjeg lista komentirao je najavu Srbije o uvođenju obaveznog vojnog roka, ali i mogućnost da se obavezni vojni rok uvede u Hrvatsku te opremljenost hrvatske i srpske vojske. 

Srbija navodno uvodi ponovno obavezni vojni rok. Inicijativa je došla iz vrha vojske u Srbiji. Misliš li da će do toga doista na kraju doći? 

S obzirom na to da tamo već godinama traju najave, a i političke pripreme da se to uvede, i s obzirom na to da je ovaj put došla inicijativa od generalštaba vojske Srbije koja to sigurno nije bez Vučića odradila, smatram da će ovaj put doći do toga. To nije jednostavan postupak – ponovno uvođenje obveznog vojnog roka. Ne znam kako je kod njih sa zakonom, no kod nas, recimo, vojni rok nikad zapravo nije ukinut, nego je on, hajdemo reći, suspendiran 2008. Oni su to učinili 2011, ali vrlo brzo su počeli rogoborili zato što sa svakom generacijom ti gubiš takozvanu pričuvu i mogućnost obrane zemlje na taj način. Oni su izgubili ipak tri generacije manje nego mi, ali cijelo vrijeme su pričali da treba ponovno uvesti zato što imaju 28 tisuća vojnika. To nije dovoljno. Naš puni broj s vojnom administracijom sada je oko 16 tisuća. Kad se makne vojna administracija, to je još tisuću manje. A onda, kada maknemo vojnike koji rade neke druge zadatke, druge poslove, voze nešto ili su na drugim zadacima, onda dođemo do nekih 10-12 tisuća pravih vojnika. 

Je li to dovoljno za zemlju kao što je Hrvatska, koja je članica i NATO-a. To je jedna tema koja uvijek izaziva podjele. 

To do prije par godina nije izazivalo nikakve podjele zato što je opća mantra bila da treba smanjiti sve te vojne napore i vojne troškove, vojsku, da nema smisla, da nema više Varšavskog pakta. Znači, sve do dana napada Rusije na Ukrajinu bila je jedna priča. Nakon toga krenula je potpuno drukčija priča i vrlo mali broj zemalja prije te agresije Rusije na Ukrajinu uveo je promjene, ali sad se ubrzano uvode. Prvo s nabavom novog naoružanja, a onda se odmah razmatra i mogućnost da se vrati obavezni vojni rok. Jer dosta zemalja se riješilo toga vojnog roka, neke su ga zemlje zadržale, a neke vratile poput baltičkih zemalja, poput Švedske. Šveđani su ga vratili, a neke zemlje su ga zadržale, poput Francuske, Austrije. Kako koja zemlja. U puno zemalja ukinuto je služenje vojnog roka i sad svi smatraju to pogrešnim odlukama. Kod nas se jako dugo raspravljalo o tome. Ja bih samo podsjetio na neumrli autoritet generala Petra Stipetića koji je rekao: "Ja sam vojnik, ja znam da je 10 do 12 tisuća vojnika premalo. Ali nisam ekonomist, neka ekonomisti nađu novac. Ja kao vojnik znam da je to premalo."

VEZANI ČLANCI: 

Osim novca, misliš da je realno sada naći i mlade ljude. Oni nisu toliko zainteresirani. I sve te godine kad je vojni rok bio suspendiran učinile su svoje. Ima li tu problema?

Mi smo se nakon 2008. oslonili na tzv. dragovoljno pristupanje, dragovoljni vojni rok koji traje otprilike dva mjeseca i to je služilo kao neka selekcija za ljude koji su zainteresirani postati vojnici. Oni su u 90% slučajeva postali vojnici i nakon toga profesionalni vojnici i sve do prije nekoliko godina postojala je velika zainteresiranost. Čekalo se po dvije-tri godine da dođeš na red za tu dragovoljnu vojnu obuku. Godišnje se obučavalo 800 do 1000, pa i do 1100, 1200 ročnika. Na taj način se obnavljala hrvatska vojska koja ima dosta visoku stopu fluktuacije kadrova. Tisuću otprilike godišnje izađe i tisuću uđe. U zadnje dvije-tri godine taj se interes prepolovio, drastično je pao. Mi sada imamo 380 dragovoljnih ročnika, otprilike između 350 i 400. To je puno premalo. Iz sustava izađe oko 1000. Prvo se plaće moraju dići. Znači, do prije dva mjeseca, ako si bio profesionalni vojnik – a njima karijera traje kraće nego nego nama, drugim zaposlenicima, traje im 20 do 25 godina, 30 najviše – trebalo ti je 20 do 22 godine službe kao običnom vojniku da dođeš na plaću od tisuću eura. Sad je start tisuću eura. Plaće su važne, ali porezne olakšice su važnije. Kako zainteresirati mlađe da ih bude više od 350 do 400, da dođemo do nekog željenog broja od 2000 do 3000 godišnje? Opet sustavom povlastica, znači prednošću pri zapošljavanju u državnoj i javnoj službi. Ima mnogo načina kako se to može napraviti, samo treba osmisliti sustav i treba vratiti obvezni vojni rok, ali na švedski način. Ništa na silu. 

I bivši ministar Krstičević i ministar Banožić razmišljali su o povratku vojnog roka. Zašto premijer Plenković nikad nije bio za to?

Krstičević je otišao najdalje i to je trajalo nekoliko mjeseci, točno se vidjelo kako isprobava javnost. Svašta se pokušavalo. Treba biti kao u Švedskoj obavezni vojni rok, ali nije tako. Uzimaju se samo oni koji izraze želju i godišnje dobiju otprilike 6 do 9 tisuća ročnika, a na taj sustav moraš neki novac potrošiti. Moraš imati prvo osposobljeno 100, 200, 300 profesionalaca, narednika koji će s njima raditi. Da se to organizirati, nije to nuklearna znanost, a nije ni trošak neki. Zadnja procjena je bila oko 70 milijuna eura godišnje, no politika se plašila toga. Premijer Plenković nikad nije imao volju to razraditi, a bez njega se ništa ne može. Struka bi na tome ipak morala inzistirati jer će Hrvatska u to ući kad-tad, jednostavno mora. 

Aleksandar Vučić neki dan kazao je da Srbija nastavlja s nabavom novih borbenih zrakoplova i da će Srbija biti najznačajnija sila po pitanju ratnog zrakoplovstva. Je li to realno? Što Srbija točno nabavlja? 

Pokušavam zamisliti kako Aleksandar Vučić spava. Gotovo sam siguran da spava i ima noćne more i te noćne more su Hrvatska i Hrvati. On sanja Hrvate i prati Hrvate što rade. On je opsjednut Hrvatima. Dakle, uvijek kad Plenković kaže, kada ga se pita, a pitalo ga se, naravno da će se čovjek pohvaliti s Rafalima. Za razliku od obaveznog vojnog roka, gdje on apsolutno nema osjećaj za to, za jačanje vojske ima osjećaj. On je gurao te Rafale i to mu treba priznati. I svaki put se voli pohvaliti, kaže da će Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, koje smo mi svi već otpisali i pokopali, biti najjače u području od Njemačke do Grčke. Nijemci imaju Eurofightera, a Grci imaju Rafale i F-16 i tako dalje. On to voli reći, a naravno da to znači da ćemo imati jače zrakoplovstvo od Srbije. To je ono što Vučić ne može podnijeti. Vučić nabavlja oružje po cijelom svijetu, međutim ima problem s avijacijom, stare MiG-ove 29 koji su potrošili resurse, koji pola toga ne mogu ispaliti od naoružanja, imaju probleme. I zato je on, od trenutka kad je vidio da ćemo mi ipak nabaviti Rafale, pa makar i rabljene, krenuo u napad na Francuze jer on hoće Rafale i to nove. Međutim, taj Rafale u međuvremenu je postao drugi najtraženiji. Imaju velike narudžbe, sada već vjerojatno više od 150-200 komada, treba nekakvih desetak godina da se to proizvede, možda sedam. I Vučić se hoće utrpati u prvi red. Znači, on hoće barem dvanaest novih Rafalea kako bi mogao konkurirati Hrvatskoj. Nas je to koštalo sa svom infrastrukturom milijardu i 300 milijuna eura. Računa se da bi nova eskadrila stajala oko tri milijarde eura, plus infrastruktura, plus naoružanje, znači između tri i četiri milijarde eura. Nitko ne vjeruje da Srbija može taj novac naći.