Više nema Jugoslavije koja je velikosrbima bila sinonim za Veliku Srbiju. No i dalje je mnogima u glavama ostalo velikosrpstvo, posebice srbijanskim vođama u Srbiji i srpskim vođama u BiH i Hrvatskoj. Aleksandar Vučić danas nije ništa drukčiji od Aleksandra Vučića u Glini 1995. godine.
Običan velikosrpski huškač koji se danas pretvara, pa je jedan Vučić za svjetske centre moći, a drugi je za srbijansku javnost za čije potrebe instrumentalizira i Srbe u Hrvatskoj.
I nije jedini, i nije prvi, jer se već i od ranije politika Srba u Hrvatskoj koordinira iz Beograda, čiji vodeći ljudi godinama idu po mišljenje u Beograd.
Povijest je mnogo puta dosad pokazala da beogradska čaršija nikad nije dobro ništa donijela Srbima u BiH i Hrvatskoj, i da su oni samo bili instrument velikosrpske politike, uvijek samo iskorišteni. To je tako bilo i za srpske agresije početkom devedesetih, ali Srbi nikako da iz svega toga izvuku pouke, nikako da se suoče s vlastitom prošlošću. I danas su predmet instrumentalizacije beogradske čaršije!
Što je Vučićev posjet Hrvatskoj bio nego i ponovno huškanje Srba u Hrvatskoj! Jer je Vučić stalno ponavljao da su Srbi u Hrvatskoj u nekakvom strahu, a to je čak naglasio i mitropolit SPC-a Porfirije, kojeg se drži dijelom umjerenijeg krila SPC-a, koji je inače i dalje nositelj velikosrpstva. Zato se stalno proteže teza o ugroženosti Srba u Hrvatskoj koja je bila temelj za dizanje srpske pobune u Hrvatskoj i srpske agresije.
Vučić još samo da nije ponovio Miloševićeve riječi, “Niko ne sme da vas bije”! Međutim, ima i razuma među vođama lokalnih Srba, pa je načelnik općine Vrginmost nakon Vučićevog posjeta izjavio kako se valjda predsjednik Srbije uvjerio da među Srbima nema nikakvog straha.
To je istina, da nema straha, osim ako je riječ o pojedinačnim osobnim osjećajima, ali teško da je Vučić išta naučio, jer on i dalje dere po svome. Osim što je Vučić debelo stalno lagao, da 1995. godine u Glini nije spominjao Veliku Srbiju, nakon povratka iz Zagreba opet je govorio o srpskim područjima u Hrvatskoj, isto onako kako patrijarh SPC-a u svojim porukama stalno govori o krajevima u Hrvatskoj gdje su Srbi, jer im Hrvatska kao takva teško ide kroz usta. Kao što velikosrpski huškač i veliki primitivac Dodik hoda Hrvatskom, i također huška Srbe, i još takvog općepoznatog huškača u svoje goste pozivaju velikodostojnici SPC-a. Što to govori o njima? Jer stalno samo slušamo o NDH, ustašama, Jasenovcu, kao da se prije i poslije ništa nije dogodilo, kao da su Srbi u svemu bili samo žrtve i ništa drugo, bez ikakve samokritičnosti, vlastitog suočavanja s prošlosti. Ali to je tako kad u Beogradu na vlasti imamo Miloševićeve i Šešeljeve šegrte, protagoniste rata koji i danas ratuju, ali samo drugim sredstvima.
Jedno je sigurno, da velikosrbi nisu i neće još tako brzo zaboraviti Jugoslaviju, svoju Veliku Srbiju.
Njima još ni danas nije sjelo da su Srbi u hrvatskoj ravnopravna nacionalna manjina sa svim pravima koja imaju i druge manjine. Jer svi njihovi potezi idu za time da budu gotovo ono što su bili u komunističkoj/socijalističkoj Hrvatskoj – konstitutivan narod s Hrvatima. To što su hrvatskim ustavom 1990. ostali bez konstitutivnosti, također im je bio jedan od okidača da krenu oružjem protiv Hrvata.
Današnje ponovno zahtijevanje za nekakvom zajednicom općina u Hrvatskom Podunavlju, zahtijevanje da se posebno treba voditi briga o zapošljavanju Srba, o kvotama Srba, da se struja i voda uvode tamo gdje su oni, sve skupa vodi protiv samih interesa Srba u Hrvatskoj, a to je da ne budu getoizirani, da ne budu jednakiji od drugih. Jer problem radnih mjesta nije samo problem Srba. Problem nedostatka struje i vode nije samo problem sa selima gdje su Srbi u većini. To je opći problem, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
Beograd ima pravo brinuti za srpsku dijasporu, kao i Zagreb za hrvatsku dijasporu, bilo gdje. I tražiti uzajamna prava za jedne i druge, tamo gdje ih nema. Ali Beogradu treba lupiti po prstima kad za svoje maligne potrebe koristi Srbe u Hrvatskoj.
To će, između ostaloga, biti moguće kad ih bude vodio netko drugi, a ne Pupovac. I kad on i njegovi ne budu odlučivali o većini u Saboru, i tako bili vaga u tome tko će biti na vlasti. Jer je jedna od dugogodišnjih boljki hrvatskog političkog sustava i ta da nacionalne manjine odlučuju o tome tko će dobiti vlast nakon izbora. Dok je god tako, Pupovac će biti najeminentniji etnobiznismen u Hrvatskoj. Srbima u Hrvatskoj na štetu!
Toj nakupini na hrvatskom tijelu glavna žila preko koje se hrani velikosrpstvom je SPC. Svo zlo u posljednjih 100 godina je doteklo putem SPC-a. Zašto je to tako? ( Sjetiti se manastira Krka i onih falsifikata s godinama uspostavljanja te protuhrvatsko djelovanje koje ni danas nije stalo) .Zato što je njihova crkva etatistička...uostalom kao i sve druge pravoslavne crkve, samo što se u drugim pravoslavnim zemljama odvojilo duhovno od svjetovnog, jedino ne i u srbiji. U HR je bila pravoslavna crkva ali ju je dekretom Karađorđević početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća preimenovao na sveopću radost velikosrba u SPC. ( Što ona to nije). Ako je Makedonska pravoslavna crkva u granicama Makedonije, grčka u granicama Grčke, Bugarska...itd. Zašto je Srpska pravoslavna crkva izašla iz granica Srbije? pa je u BiH, u HR, u CG, U Slo. Evo zašto, zato što oni jednostavno kažu ´´gde je ijedan srpski grob ( crkvena vlast SPC) tu je i biće Srbija´´. Vratiti SPC u granice Srbije. A zašto onaj nesretnik koji pokušava registrirati HPC to nikako ne uspijeva? Kao to je uspostavio Pavelić i German. E pa nisu. Pavelić je - obnovio ono što je Karađorđević nasilno ukinuo/ preimenovao. Ako se u HR mogu registrirati kojekakve opskurne sekte i sektice, zašto se ne da dopuštenje za registraciju i time i pravovaljan rad i HPC i Episkopu HPC Aleksandru. Time bi se lagano osužila ona žila kojom se velikosrbi hrane velikosrpstvom iz otadžbine. Kome to smeta?