POKAZALO ISTRAŽIVANJE

Hrvatska po cijenama vozačkog ispita u svjetskom vrhu, a po prometnoj kulturi pri dnu

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Popuštanjem mjera od sutra s radom kreću i auto škole
Foto: Nikola Cutuk/PIXSELL
magla
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
autoskola poligon
Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Na području cijele Šibensko-kninske županije odvijaju se policijske akcije nadzora brzine
08.12.2020.
u 19:44
Državnih je nameta puno, od autoškola se traže velika ulaganja, a ceh plaćaju kandidati
Pogledaj originalni članak

Sto ljudi, sto ćudi, kaže narod. Prateći tu misao, sto zemalja, sto različitih iskustava iz autoškola. Preciznije, 190 zemalja, koliko ih je svojim istraživanjem obuhvatio Zuto, britanska tvrtka koja nudi različite opcije financiranja automobila. Hrvatska se u njihovu istraživanju spominje u više izdvojenih poglavlja, a najzvučnije je prvo mjesto na rang-listi zemalja u kojima za stjecanje vozačke dozvole valja dati najviše novca.

Prema tom istraživanju u Hrvatskoj predavanja i satovi vožnje u autoškoli, vozački ispit i sva popratna davanja stoje gotovo 1000 eura. O točnom bi se iznosu dalo raspravljati, jer nakon liberalizacije tržišta cijene su malo pale pa se autoškole danas većinom reklamiraju s cijenom tečaja oko 5500 kuna (za B kategoriju), no ostaje činjenica da na taj iznos valja dodati cijenu ispita, tečaja prve pomoći, dodatnih sati, raznih pristojbi pa u konačnici kandidat opet mora izdvojiti 7000-7500 kuna.

Drugoplasirana je na Zuto popisu najskupljih Malezija, gdje obuka za vozače stoji 561 euro. Cijena autoškole u Maleziji podrazumijeva sedam do deset tjedana predavanja, tri pokušaja prolaska teoretskog dijela testa i neograničen broj pokušaja prolaska praktičnog dijela testa. U Hrvatskoj svaki pad na ispitu znači dodatno plaćanje i satova vožnje i nove prilike za polaganje ispita.

Na trećem je mjestu rang-liste zemalja s najskupljom obukom za vozače Andora, s cijenom od 440 eura. Slijede Njemačka i Norveška, u kojima za vozačku obuku (prema Zuto istraživanju) valja izdvojiti 415 eura. Kad gledamo te cijene, ljutiti smo na one istaknute na web-stranicama hrvatskih autoškola. No tako niske cijene u pojedinim (europskim) zemljama bude sumnju pa smo nastojali provjeriti bar neke dijelove britanskog istraživanja. Nemoguće je, naravno, na daljinu pročešljati sustave edukacije vozača u svih 190 promatranih zemalja pa smo se dok smo provjeravali usmjerili na cijene. Naša je provjera pokazala da obuka za vozače u Hrvatskoj nije baš najskuplja – nepravedno smo gurnuti na vrh stupa srama – ali jest među najskupljima. Odnosno, u rangu smo s nekim drugim europskim državama u kojima je standard građana ipak osjetno bolji od hrvatskoga. Konkretno, u Njemačkoj obuka za vozača B kategorije, zajedno s ispitom, stoji 1000-1200 eura. U Irskoj jako varira od škole do škole te stoji od 290 do 568 eura, na što treba dodati i cijenu vožnje te cijenu najma auta u kojem će kandidat polagati ispit (ovisi o broju sati i je li simulacija testa uključena u cijenu – od 80 do 248 eura). U Finskoj su cijene do prije nekoliko godina dosezale astronomskih 3000 eura (kad se uračunaju sve pristojbe, ispiti, najam auta za polaganje ispita...), no ulaskom nove mogućnosti na tržište cijene su se spustile na oko 1200 eura (bez najma auta), navodi finski Yle.

Promjena zakona iz 2015. omogućila je, naime, da kandidata za vozača obučava i član obitelji koji je položio osnovni tečaj, a takav, “obiteljski” instruktor može podučavati još nekoliko osoba izvan svog obiteljskog kruga. Povezivanje kandidata za vozače s “obiteljskim” instruktorima, objavilo je tada finsko automobilsko udruženje, može znatno sniziti cijenu obuke novih vozača. Zakonom propisani minimum je 18 pedesetominutnih lekcija, a u Finskoj je obvezna i lekcija vožnje na skliskoj podlozi, koja se odrađuje na posebnom poligonu. Naravno, autoškole su oštro kritizirale širenje mogućnosti da buduće vozače podučavaju (i) “obiteljski” instruktori, navodeći da je to korak prema izbjegavanju plaćanja poreza. Finsko automobilsko udruženje ipak je zagovaralo takvu liberalizaciju, a pozivalo je i na prebacivanje teorijskog dijela obuke na web, po uzoru na Švedsku. To se u međuvremenu i dogodilo pa danas nalazimo ponudu autoškole iz Helsinkija koja nakon prijave kandidata na njegovu e-mail adresu šalje sve potrebne materijale.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
Autoškola poligon

Najpovoljniji paket za B kategoriju stoji 899 eura, a obuhvaća materijal za učenje, osam online lekcija (teorija), sedam lekcija vožnje, sedam lekcija vožnje u simulatoru (u prostorima autoškole), upotrebu automobila autoškole na ispitu i tečaj upravljanja rizikom. Stepenicu iznad je paket od 1199 eura koji se od najpovoljnijeg razlikuje po tome što ima samo dva sata vožnje u simulatoru, a 12 pravih lekcija vožnje. U vrhu ponude je XXL paket za 2499 eura koji, uz prije navedeno, obuhvaća 21 lekciju vožnje i devet lekcija vožnje u simulatoru. Na navedene cijene, bez obzira na odabrani paket, valja dodati 20 eura za aplikaciju za vozačku dozvolu, 35 eura za pismeni test i 90 eura za test vožnje. Kad se sve zbroji, cijena najjeftinijeg paketa iznosi 1044 eura.

U Španjolskoj put do vozačke dozvole u prosjeku stoji 930 eura, traje tri mjeseca (polože li se svi ispiti iz prvog pokušaja). Kažemo u prosjeku jer i tu se cijene razlikuju od pokrajine do pokrajine, a ukupan iznos ovisi i o tome koliko tko puta padne na pismenom i/ili praktičnom dijelu ispita. Nakon što se izbori sa svim birokratskim, teoretskim i praktičnim preprekama, prvih godinu dana “friški” vozač treba voziti sa zelenom L oznakom zataknutom za stražnje staklo, tako da drugi vozači znaju da je vozač početnik. To smatramo dobrim detaljem jer tako drugi vozači znaju da je ispred njih vozač prema kojem bi trebali pokazati više razumijevanja.

U Francuskoj je cijena paketa od 30 sati, koji uključuje i ispit, 1169 eura. No cijene su i ondje šarolike i kandidatima za vozače ponuđeni su brojni paketi: 20 sati (600-700 eura), 30 sati, s polaganjem ispita ili bez njega (polaznik ispit može polagati negdje drugdje...). Također, cijene variraju i ovisno o tipu vozila na kojem se kandidat obučava. Jeftinije je ako u Francuskoj želite naučiti voziti automobil s ručnim mjenjačem, u odnosu na onaj s automatikom. Upravo u toj šarolikosti ponuda, kao i u izostanku web-cjenika, u ponudama istaknutima na lokalnim jezicima te različito postavljenim sustavima obuke za vozače po zemljama, vidimo uzroke pogrešno navedenih cijena u britanskom istraživanju. No iako sad znamo da troškove puta do vozačke dozvole – onako kako ih vide autori britanskog istraživanja – valja uzeti s rezervom, kad vidimo da uz Saudijsku Arabiju piše 100 eura, uz Mađarsku 93 eura, uz Japan 12 eura, Maroko 11 eura, Jordan 6 eura, Indiju 1 euro, ne možemo se ne zapitati – zar ne može i kod nas jeftinije.

Jasno je da novac ne vrijedi jednako u svim zemljama svijeta i da se za jedan euro u Indiji, primjerice, može kupiti više nego u Hrvatskoj. No postavimo li logiku tako da u zemljama s većim primanjima građana, s većim ukupnim standardom, i pojedine usluge koštaju više, kako objasniti da prebogata Švicarska ili neke druge dobrostojeće države proces dolaska do dokumenta koji znači samostalnost cijene manje nego Hrvatska, u kojoj veći dio stanovništva iz mjeseca u mjesec sve sumornije prebire po novčaniku? Možda je opći stav da Hrvatima ne treba vozačka dozvola, da je taj komadić plastike luksuz, da se kretati možemo i pješice ili javnim prijevozom. Možemo, ali većina poslodavaca danas podrazumijeva da poželjan zaposlenik ima vozačku dozvolu. Dakle, osoba koja si ne može priuštiti autoškolu teže će naći dobar posao pa će teže i svojoj obitelji osigurati bolji standard. Krug siromaštva dodatno se steže.

Bez uspoređivanja s drugim zemljama, zatvoreni samo u svoje okvire, možemo naći neku logiku u hrvatskim cijenama tečajeva za osposobljavanje za vozača. Državnih nameta ima puno, zahtjevi postavljeni prema autoškolama od njih traže dosta ulaganja. Moraju imati djelatnike, predavaonice, poligone, automobile. Ali, i u drugim državama polaznici uče prometne propise, s instruktorima voze određen broj sati u realnom prometu i polažu ispite. Očito su neke druge države našle način da obuče vozače za sigurno upravljanje motornim vozilom, bez da vozačku dozvolu pretvore u luksuz. Ako mi već ne znamo sami poštenije posložiti stvari, zašto recept ne prepišemo od drugih (europskih) zemalja?

Pitali smo Hrvatsku gospodarsku komoru, točnije njihovo Udruženje autoškola i Sektor za promet, da komentiraju rezultate britanskog istraživanja. Tražili smo pojašnjenje tko u Hrvatskoj određuje cijenu autoškola te pitali ima li u Hrvatskoj prostora za niže cijene obuke za vozače.

– U Hrvatskoj cijenu osposobljavanja kandidata za vozače koje provode autoškole određuje svaka autoškola samostalno. Djelatnost vozačkih škola pripada po Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti u djelatnosti obrazovanja, ali nije oslobođena poreza na dodanu vrijednost kao što su to druge obrazovne ustanove. Na usluge vozačkih škola primjenjuje se opća stopa PDV-a od 25% što zauzima velik udio u navedenoj cijeni. Kad bi ove usluge bile oslobođene PDV-a ili kada bi ta stopa bila manja, za što se Udruženje autoškola HGK već dulje zalaže, moglo bi biti nešto prostora za određeno sniženje. Moguće je da je eventualna znatnija razlika u cijeni pojedinih autoškola u RH povezana s time što neke autoškole nisu u sustavu PDV-a (temeljem čl. 90. Zakona o PDV-u), što im vjerojatno daje prostor za nešto nižu cijenu – odgovaraju iz Sektora za graditeljstvo i promet HGK.

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Policijska akcija nadzora brzine

Objašnjavaju da se cjelokupan trošak vezan za dobivanje vozačke dozvole sastoji od više elemenata. To nisu samo troškovi osposobljavanja koje provode autoškole (nastavni predmeti Prometni propisi i sigurnosna pravila i Upravljanje vozilom). Osim troška autoškole, kandidati imaju troškove zdravstvene potvrde, trošak tečaja i ispita prve pomoći, trošak teoretskog dijela ispita, trošak ispita iz vožnje, na što autoškole nemaju utjecaja.

Za obavljanje djelatnosti vozačkih škola potrebno je ispuniti vrlo zahtjevne uvjete, kako tehničko-materijalne, tako i za stručno osoblje, što je povezano s velikim troškovima. Dodatno, tu su i svi ostali troškovi neophodni za redovito poslovanje. Uvjeti su propisani Zakonom o sigurnosti prometa na cestama i aktima donesenim na temelju toga. Posebno upućujemo na odredbe Pravilnika o minimalnim standardima za rad autoškola i Pravilnika o osposobljavanju kandidata za vozače. Cijene u pojedinim zemljama ovise o uvjetima koje je pojedina zemlja propisala, kako u pogledu obveznog broja sati osposobljavanja tako i o drugim propisanim uvjetima vezanim za obavljanje ove djelatnosti i dobivanje vozačke dozvole – navode dalje iz HGK.

No cijela je situacija još kompleksnija, sudeći po odgovoru iz Porezne uprave: “U postupku pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji Zakon o porezu na dodanu vrijednost morao se uskladiti s Direktivom Vijeća 2006/112/EZ i provedbenim Uredbama koje se trebaju izravno primjenjivati. Odredbama članka 98. Direktive Vijeća 2006/112/EZ s kojom Zakon o PDV-u mora biti usklađen, propisano je da države članice mogu primjenjivati jednu ili dvije snižene stope, i to samo na isporuke dobara ili pružanje usluga koje su navedene u Dodatku III navedene Direktive. Dodatkom III nije propisana mogućnost primjene snižene stope za djelatnost autoškola, stoga ni Zakonom o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, br. 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18 i 121/19) koji je u potpunosti usklađen s Direktivom Vijeća 2006/112/EZ nije moguće propisivati odredbe koje bi bile suprotne pravnoj stečevini Europske unije.”

Dakle, ništa od niže stope PDV-a za autoškole, ali to ne znači da nije moguće osmisliti poseban model u sklopu kojeg bi se građanima omogućila niža cijena osposobljavanja za vozače. Evo samo jedan prijedlog – u zemlji s iznimno niskom razinom prometne kulture i ozbiljnim brojem prekršaja upravljanja automobilom bez položenog vozačkog ispita sigurno je moguće, pod kišobranom podizanja razine sigurnosti u cestovnom prometu, osmisliti program poticanja (iz fondova EU) kvalitetnog osposobljavanja za vozače koji bi podrazumijevao konkretnu financijsku pomoć u plaćanju, primjerice, onog teorijskog dijela u kojem se uče sigurnosna pravila i prometni propisi. A to bi polaznicima značilo manji iznos koji moraju platiti za autoškolu. Također, u zemlji s velikim brojem prometnih nesreća, u kojoj je u prvih 11 mjeseci ove godine na cesti poginula 221 osoba, sigurno je moguće osmisliti program financijske potpore za trening sigurne vožnje koji i ne mora biti obvezan, ali sigurno bi mu svojevoljno pristupili mnogi mladi vozači kad bi bio bar djelomično pokriven, primjerice, iz fondova EU

Polaganje s autićima za igru!?

Hrvatska se spominje i među državama u kojima je najteže proći vozački ispit, uz Japan i Kinu, u kojoj polaznici moraju naučiti odgovore na tisuću pitanja da bi na testu odgovarali na njih sto. Na toj smo ljestvici, naime, na trećem mjestu. Zahtjevnost našeg programa osposobljavanja za vozače, međutim, ne smatramo nedostatkom. Naprotiv! Ne bi valjalo da je labaviji, jer i ovako na cestama imamo velik broj vozača koji prometne propise niti znaju niti poštuju.

Prebrza vožnja, nepropisno pretjecanje, oduzimanje prednosti prolaska, upotreba mobitela tijekom vožnje, vožnja pod utjecajem alkohola... među najčešćim su prekršajima. Strog program osposobljavanja, uz principijelno kažnjavanje recidivista, zadnja su obrana od anarhije u prometu. Ovu tezu dokazuju i primjeri iz drugih zemalja. Upravo se u onima koje vozačkom ispitu pristupaju preležerno, da ne kažemo omalovažavajući sustav edukacije vozača, bilježi velik broj težih nesreća i poginulih u prometu.

Primjerice, u Indiji je ispit vožnje nekoliko metara voziti ravno, skrenuti lijevo i stati; u dijelu Meksika nema ispita vožnje, nego samo teorija, u Egiptu je za prolaz dovoljno voziti ravno naprijed 6 metara i onda isto toliko ravno unazad. Ispit vožnje u Keniji, navodi Zuto, podrazumijeva automobile igračke i maketu prometnice po kojoj budući vozači moraju voziti te igračke pomoću kojih pokazuju da znaju prometne propise.

S druge su strane zemlje poput Australije, u kojoj polaznici najprije dobiju privremenu dozvolu pa, kad s njom odvoze 120 sati, mogu polagati za pravu. U Francuskoj polaznici s instruktorom, piše u rezultatima Zuto istraživanja, moraju voziti 3000 km prije nego što smiju na ispit. U Kini polaznik vozi po posebnom poligonu s preprekama, a s njim u automobilu na vozačkom ispitu nije instruktor ni ispitivač, već ga nadgledaju kamere i senzori. U Ukrajini je na praktičnom testu dozvoljeno napraviti samo dvije pogreške, treća znači trenutačni pad. U Rusiji se na teoretskom testu tolerira samo jedna greška. U Švicarskoj probni period traje tri godine, a u tom razdoblju valja proći i dvodnevne tečajeve vožnje. Nakon četvrtog pada na ispitu vožnje polaznik mora na psihološku procjenu..

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 23

GE
geler203
19:50 08.12.2020.

Mi sa cijenama uvijek pratimo prve u svijetu.

SL
slatix
19:59 08.12.2020.

Također i tehnički pregled plus osiguranje. Lopine jedne za onaj posao od 15 minuta uzimati tolike novce.

LL
lijepa_li si
20:27 08.12.2020.

puno bezposlenih, puno fiktivno zaposlenih zijeva i obrok traži.. najviša davanja na benzin najviša davanja za auto školu najviša davanja za automobil najviše kazne za prometne prekršaje.. u krivim stvarima prednjačimo u eu