Iako predsjednik Zoran Milanović tvrdi kako Hrvatska u pogledu ravnopravnosti spolova u usporedbi s drugim državama stoji “okej”, što ilustrira i visokom zastupljenošću žena u hrvatskom parlamentu, Hrvatska je na aktualnom europskom indeksu jednakosti spolova zapela na slabašnih 55,6 posto, na samom europskom dnu, dok je prosjek među članicama Europske unije 67,4 posto.
Od Hrvatske su prema tom indeksu lošije samo Rumunjska, Poljska, Slovačka, Mađarska, Litva i Grčka. Velika većina zapadnih zemalja ima neusporedivo bolje rezultate od Hrvatske, uključujući i susjednu Sloveniju, koja se s rezultatom od 68,3 posto popela iznad europskog prosjeka.
Europski indeks ravnopravnosti spolova na temelju različitih indikatora – posao, plaće, obrazovanje, vrijeme, moć, zdravlje, nasilje nad ženama – svake dvije godine pokazuje trendove na području ravnopravnosti spolova u članicama EU i u tom pogledu Hrvatska nema razloga za zadovoljstvo. Zanimljivo je da Hrvatska najlošije stoji upravo u najvažnijem indikatoru, koji mjeri moć žena, i to u politici, ekonomiji i društvu. Udio žena u razdoblju od 2007. do 2018. blago se smanjio i kada je riječ o zastupljenosti u vladama i u Saboru, unatoč zakonskom uvođenju ženskih kvota. Poboljšanja se bilježe samo u pogledu broja žena na upravljačkim pozicijama u tvrtkama, iako je njihov broj i dalje samo 18 posto, što svjedoči o dubokoj neravnopravnosti žena u hrvatskom biznisu.
Ovdje valja imati na umu da je ravnopravnost spolova jedno od općih načela prava Europske unije i prioritetna zadaća europskih institucija i država članica, iako je i EU kao cjelina daleko od ostvarenja te ravnopravnosti. Štoviše, posljednjih se godina na razini EU, pa tako i u Hrvatskoj, pojavljuju političke snage koje su neprijateljski nastrojene prema spolnoj ravnopravnosti, zauzimajući se za tzv. prirodne i tradicionalne vrijednosti, u kojima je uloge žene strogo definirana i ograničena tim vrijednostima. A to pak znači vezivanje žene uz kućnu sferu, što je automatski dovodi u diskriminatornu poziciju.
Ako doista želi poraditi na ravnopravnosti spolova, Hrvatsku očekuje golem posao, i to u svim društvenim sferama.
U politici smi imali Ingrid koja je politički bila u rangu dvorske lude, Vesnu Pusić koja je odbila sastanak za silovanim ženama iz Vukovara I predložila im dolazak na paradu onog čime pametan ne ide u javnost. Imamo Februarku koja prodaje vlastito “krhko“ znanje. I onda imamo gdju. Alemku koja pokazuje nevjerojatnu sposobnost i znanje u posebnim kriznim prilikama. I radi toga zaslužuje ogromno priznanje svakog od nas. Imali smo i Kolindu po kojoj se tuklo sa svih strana ne pokušavajući zaštiti njenu žensku stranu. Tada nije bilo bitno da je žena, pljucale su baš žene po njoj najviše da o Markićki ili Ruži Tomašić i ne pišem. I onda se piše o nekim Indexima koji bi trebali biti relevantan pokazatelj ?! Smijurija je da žene ne trebaju zaslužiti nego jednostavno radi zadovoljavanja neke fiktivne ženske kvote jednostavno dobiti poziciju ?! I ništa nije pomogla tzv. istanbulska konvencija, tuku se žene kao i prije ?! I još više ?! Pa čemu onda kvazi konvencija ?! Kome treba uopće ?! Pitanje za pitanjem. Samo sposobnost i znanje mora biti mjerilo sve ostalo je jednoumlje i još jedan dokaz erozije društva u kojem se čuvaju krive vrijednosti i u kojem znanje i sposobnost nisu prednost nego negativnost. Dok je tako i dok i ovaj tekst podržava “kvotu” umjesto sposobnosti i znanja nema nam prosperiteta ni kao pojedincu ni kao državi. Ovaj otužan i potpuno promašeni tekst upravo je potvrda napisanom.