Od 2011. godine kad je proveden popis stanovništva u Hrvatskoj u kojem stoji da se 16.647 Hrvata izjasnilo da su pravoslavne vjere, do danas se ta brojka u nekim krugovima koristi kao najsnažniji argument za osnivanje hrvatske pravoslavne crkve. Odnosno, neprestano se ponavlja teza kako Hrvatska svojim Hrvatima pravoslavne vjere ne dopušta osnivanje njihove pravoslavne crkve.
Međutim, nitko nikad nije proveo neko izjašnjavanje, istraživanje, da se vidi tko su ti Hrvati koji su se izjasnili kao pravoslavci, koji su motivi bili za takvo njihovo izjašnjavanje, a niti se sve njih pitalo jesu li za to i treba li im njihova zasebna, autokefalna pravoslavna crkva.
Jedno je sigurno, nitko nema pravo govoriti u ime svih njih niti se postavljati kao njihov tutor. A to neki rade do danas, i to s radikalne desne strane, posebno nakon što je jedna skupina prije nekoliko godina osnovala nekakvu udrugu koju je više nego pretenciozno nazvala Hrvatska pravoslavna crkva, i nakon što su među sobom našli nekog tipa kojega su imenovali arhiepiskopom Aleksandrom.
Zanimljivo, ne spominje se ništa o tome tko se još na tom popisu izjasnio pripadnikom pravoslavne vjere. Ako ćemo abecednim redom po nacionalnostima, imamo dva Albanca pravoslavca, jednog Austrijanca, čak 293 Bošnjaka, 158 Bugara, 1822 Crnogorca, 12 Čeha, 78 Mađara, 2401 Makedonca, 22 Nijemca, osam Poljaka, 2381 Rom, 147 Rumunja, 729 Rusa, 89 Rusina, 12 Slovaka, 37 Slovenaca, 159.530 Srba, 26 Talijana, 341 Ukrajinac, 11 Vlaha, tri Židova, te 816 ostalih.
Doista šarolik broj i šaroliko izjašnjavanje. I uistinu bi bilo jako zanimljivo kad bi se moglo provesti istraživanje, pa da, primjerice, utvrdimo koja su to tri Židova koja su se izjasnila da su pravoslavci i zašto, ili Bošnjaci, ili tome slično. Svakako, i koji su to Hrvati, i jesu li svi oni doista iskreno odgovorili na pitanja popisnika, jesu li praktični vjernici, kako upražnjavaju svoje vjerske potrebe kao pravoslavni vjernici, u koje crkve idu…
Na kraju, ako kod nekih postoji animozitet prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, na liturgije istočnog obreda može se ići kod Crnogoraca i Makedonaca, ali i kod grkokatolika. Ali da se vratim na hrvatsku pravoslavnu crkvu. Pišem malim slovom hrvatsku jer ona ne postoji nigdje, osim u glavama nekih desnih radikala. A ako pišem velikim slovom, onda mislim na Hrvatsku pravoslavnu crkvu koja je postojala isključivo za vrijeme NDH!
I tu dolazim do onog najvažnijeg u svemu, da se ekipa desnih radikala, kojima je HPC poput nekog fetiša, bez ikakve zadrške poziva na HPC koji je egzistirao samo u NDH i da se na tu režimsku vjersku zajednicu pozivaju i danas, kao temelj neke autokefalnosti današnjeg tobožnjeg HPC-a. Naime, nikad nije postojala nikakva hrvatska pravoslavna crkva, sve do 1942. godine kad ju je osobno osnovao ustaški poglavnik Ante Pavelić. Za divno čudo, Hrvatska pravoslavna crkva nije dobila za poglavara nekog Hrvata pravoslavca, nego bivšeg mitropolita Novomoskovskog Germogena koji je bio emigrant iz SSSR-a.
Nevjerojatno da se kraj tolikih Hrvata pravoslavaca nije našao jedan koji je mogao preuzeti vodstvo HPC-a. Nadalje, današnja ekipa oko HPC-a tvrdi da je HPC u NDH bio priznat kao autokefalna crkva. Pa ako je tada HPC bio autokefalan, trebao bi biti i danas u samostalnoj Hrvatskoj?! Koja nakaradna tvrdnja. Čije je priznanje HPC dobio u NDH? U bespućima interneta postoji podatak da je HPC priznat samo od Bugarske i Rumunjske pravoslavne crkve. Zašto? Jer su te zemlje također bile dio sila Osovine. Jako je teško onda dokučiti odakle priznanje HPC-u.
I postoji još jedna tvrdnja, da je mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina. Sve je to netočno! Još je Petar Požar u svojoj knjizi o HPC-u iz 1996. godine ukazao na nastojanja mitropolita Germogena da dobije priznanje HPC-a od drugih pravoslavnih autokefalnih crkava, čemu se odazvala samo Rumunjska pravoslavna crkva koja je priznala HPC u ljeto 1944. godine.
Kontakti su uspostavljeni i s Bugarskom i s Ruskom pravoslavnom crkvom, kao i s Carigradskom patrijaršijom, no s obzirom na nedovoljnu istraženost arhivske građe, teško je zaključiti do kojeg su stupnja ti odnosi razvijeni, napomenuo je Požar u svojoj knjizi. Znači, niti je HPC dobio ikakvo priznanje iz Carigrada, što bi bio ključ za priznanje autokefalnosti, niti je ijedna druga pravoslavna crkva priznala HPC osim Rumunjske pravoslavne crkve. I još je nešto zanimljivo oko Pavelićeva HPC-a.
Osim što je on osobno sudjelovao u osnivanju, on je kod pisanja Ustava HPC-a tražio čistoću jezika, odnosno primjenu tadašnjeg korijenskog pravopisa. Ali mu nije smetalo što je Ustav HPC-a bio gotovo prepisani Ustav SPC-a! Današnja ekipa oko HPC-a također jaše na tvrdnji da HPC nije Pavelićeva originalna ideja, da je ideja o HPC-u postojala već i prije, pa se ide i do 19. stoljeća. To je slično kao što neki tvrde da ustaški pozdrav ZDS nije samo ustaški, da se koristio i prije, da je to stari hrvatski pozdrav, iako je činjenica vrlo jednostavna, da se ZDS nikad prije nije nigdje koristio, nego samo u NDH.
Tako i HPC ne postoji nigdje, ni prije ni poslije, nego samo u NDH. I pozivati se danas na bilo koji način na NDH, može samo netko izvan svake pameti! Hoće li i kada Hrvati pravoslavne vjere imati svoju zasebnu crkvu, jedno je pitanje. Ali pozivanje na NDH Hrvatima pravoslavcima danas sigurno ne treba, osim onima koji od svega samo stvaraju cirkus, i ništa više.
Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Bas zbog djelovanja SPC koji siri ideologiju svetosavlja koja je u sluzbi velikosprke politike , treba osnovat Hrvatsku pravoslavnu crkvu , da se svi oni Rusi Ukrajinci Makedonci Gruzijci Rumunji , ne pretvore u Srbe djelovanjem SPC kao sto su Vlasi Cincari Armenci i drugi zitelji Hrvatske u stoljecima unazad umjesto pravoslavnih Hrvata , postali Srbi i provoditelji velikostpske politike