'Hrvatska propada otkako je hrvatska politika prekinula vezu sa znanošću'

Što se valja iza brda, zašto iskri među vodećim svjetskim ekonomskim silama, u čemu EU griješi, kako se Hrvatska treba postaviti, otkriva Ljubo Jurčić, profesor međunarodne ekonomije.

Pandemija i reakcija na širenje virusa doveli su do povijesnih gubitaka te su mnoga pitanja otvorena. Je li korona zaustavila ekspanziju Kine i općenito rastućih azijskih država?

Ukupne štete moći će se početi procjenjivati kada se u dovoljno velikoj mjeri spozna virus i počne stavljati pod kontrolu. Taj rasplet još nije na vidiku. Kratkoročna pandemija ima jednu vrstu posljedica, a dulja pandemija, recimo od godinu dana i više, imat će sasvim drukčiju strukturu i puno veće i dugosežnije posljedice. Primjerice, crna kuga s kraja prve polovice 14. stoljeća utjecala je na promjenu društvene i gospodarske strukture i na odnose među ljudima različitih društvenih skupina. Iako u većoj mjeri današnja pandemija nije istovjetna tadašnjoj, potraje li dulje, imat će znatan utjecaj na strukturu domaćeg i svjetskog gospodarstva, veličinu i strukturu međunarodne trgovine, ali isto tako utjecat će na promjenu društvene strukture i relativni ekonomski i društveni položaj pojedinca. Za sada se različitim financijskim instrumentima pokrivaju „rupe“ koje je pandemija napravila. To je za sada dobro. Međutim, ako se pandemija produlji, zahtijevat će šire i dublje promjene u ekonomskoj politici. Prije svega prema strukturi gospodarstva, gdje same financije neće biti ključne. Okvire takve politike već bismo trebali imati. Poslije financijske krize iz 2008./2009. zemlje su se počele „nevidljivo“ zatvarati i praviti strategije razvoja nacionalne ekonomije. Od 2015. vidljivo je i slabljenje globalnih lanaca proizvodnje. Ova pandemija to će još više pojačati. Korona je usporila ekspanziju Kine, ako se ona uspoređuje sama sa sobom. Međutim, ako se uspoređuje s prvim takmacom, Amerikom, mjereno očekivanim stopama rasta, razlike će ostati približno iste kao i prije: rast kineskog BDP-a u 2020. vjerojatno će se smanjiti na oko 2%, a američki će vjerojatno pasti oko 5%. Ti odnosi među stopama rasta BDP skrivaju puno veće promjene koje se događaju u strukturi ekonomije te međunarodnih ekonomskih i posljedično političkih odnosa. Općenito, azijske zemlje, isključujući Kinu, vjerojatno će prvi put nakon 1960-ih biti u blagoj recesiji s negativnom stopom rasta oko -1%. Ako se pandemija uskoro uspori, te će zemlje to višestruko nadoknaditi u 2021. sa stopom višom od 5%.

Kakav je utjecaj Trumpove politike na globalna zbivanja? Je li američki predsjednik naštetio svojoj zemlji?

U Trumpovoj politici ekonomija je samo instrument viših političkih ciljeva, ali rano je donositi procjene efekata njegove politike. Bez Trumpa američka politika vjerojatno u svojoj biti ne bi bila puno drukčija, samo bi se „mekše“ prezentirala. Amerika želi zadržati dominantnu svjetsku političku, vojnu, ekonomsku i financijsku poziciju. Veličina Kine, njen novoizgrađeni proizvodni potencijal, visoke stope tehnološkog napretka i gospodarskog rasta, čini je sve dominantnijom svjetskom ekonomskom i posljedično političkom silom. Ekonomskom i financijskom snagom približava se Americi i ugrožava njenu, do sada dominantnu poziciju. Ali još uvijek ne i vojnu. Bez Amerike ne bilo pobjede u Drugom svjetskom ratu. Amerika je najviše pridonijela izgradnji suvremenih institucija i razvoju svijeta nakon Drugoga svjetskog rata. Njezin ulog bio je golem. Nakon pobjede ona nije kažnjavala ratnim odštetama Njemačku i Japan, nego naprotiv, pomogla im je u razvoju. Današnju svjetsku i ekonomsku organizaciju napravila je Amerika. Ta organizacija razvijala je svijet, ali najviše je odgovarala i razvoju Amerike. Tako je bilo do prije desetak godina. Danas taj svjetski sustav omogućuje Kini brži rast i razvoj od Amerike, što ona vidi kao potencijalnu opasnost za svoj položaj dominantne svjetske sile. Amerika s Trumpom ili bez njega vodit će politiku prema međunarodnim institucijama i drugim državama i regijama, s ciljem zadržavanja vodeće pozicije u svijetu. Koliko će biti uspješna u tome, vrijeme će pokazati. Sadašnje okolnosti idu više u korist Kine.

EU bez Velike Britanije svladava veliku krizu. Kako tumačite njemačko-francuski plan oporavka?

Izlazak Velike Britanije znak je ozbiljne krize vođenja i razvoja Europske unije, veliki političkiudarac za EU, a za Veliku Britaniju može biti neka ekonomska šteta. Njemačko-francuski plan potvrđuje krizu upravljanja razvojem EU. Na prvi pogled taj je plan velikodušan. Međutim, pitanje je zašto su tako velike razlike u razvoju među članicama EU kad je osnovni ekonomski cilj ujednačavanje njihova razvoja? Sada se to nastoji prekriti planom oporavka. Plan daje „malo ribe“ ali nas ne uključuje u „ribarenje“. Zemlje koje dobivaju novac iz tog plana su nerazvijene. Što su nerazvijenije, više eura dobivaju po stanovniku pa EU izgleda solidarno. Međutim, one su nerazvijene zato što ekonomska politika EU ne ubrzava njihov razvoj. Naprotiv, suprotno. Ovim planom ne mijenja se politika koja je dovela do njihova zaostajanja, odnosno, ne gradi se politika ubrzanog razvoja manje razvijenih članica EU, nego se daje novac za privremeno preživljavanje. Jugoslavija je davala novac Kosovu za razvoj. Tim novcem Kosovari su kupovali robu u razvijenijim republikama. Svaka sličnost slučajna! Želim reći da je novac važan, ali nije najvažniji. Najvažnije je uključivanje u razvojni i proizvodni sustav razvijenijih, odnosno da to postane zajednički europski sustav. Međutim, tada ne bi bilo razlike u razvijenosti, a bezte razlike nema ni ekstrazarade. Za sada najrazvijenije zemlje EU radije daju nešto novca od svog velikog dohotka za pokriće šteta krize nego su voljne uključiti manje razvijene zemlje u razvoj. Samo novac nije dovoljan za razvoj.

Što je najveći problem zajedničke EU države?

Najveći današnji problem EU odgovor je na pitanje kako dalje. Osnivači EU imali su viziju i plan. Danas nema vizionara EU za 21. stoljeće. Koncept ujedinjenja koji je bio dobar za razdoblje nakon Drugog svjetskog rata na početku 21. stoljeća više nije dobar. Promijenile su se geopolitičke okolnosti, nema više socijalizma ni Sovjetskog Saveza, Kina je postala ekonomska i financijska sila, tehnološki napredak promijenio je strukturu svjetske proizvodnje, međunarodna trgovina u najvećoj se mjeri liberalizirala. Globalne ekonomske aktivnosti prebacile su se s Atlantika na Pacifik itd. Europski cilj bio je postati najbrže rastući dio svijeta, a danas je u razvoju iza Kine i Amerike, bez pravih odgovora na zaostajanje. EU su osnovali ljudi koji su osjetili strahote Drugog, a neki i Prvog svjetskog rata. Zemlje su trebale surađivati, a kompanije konkurirati. Suradnja zemalja u zajedničkom razvoju trebala je biti na prvom mjestu. Najprije kooperacija pa integracija. Kooperacija je izostala, a integracija se ubrzala. Razlike među zemljama nisu smanjene. Početkom 1990-ih dolazi do velikih promjena. Pada socijalizam, a s političke scene nestaju ljudi koji su utemeljili i provodili temeljne principe osnivanja EU. Ujedinjenje Europe prepušta se kapitalu. Cilj kapitala je profit, a ne razvoj neke države. Zemlje članice postaju konkurenti, koncentrirajući politiku na pomaganje svojim kompanijama da uzmu što veći dio tržišta u drugoj zemlji. U potpunosti zanemaruju suradnju u zajedničkom razvoju. EU sve više vode birokrati, nema državnika, vizionara za budući razvoj u novim tehnološkim i geopolitičkim okolnostima. Europska unija postaje konkurent Americi, a ne više partner u obrani od Sovjetskog Saveza. Njemačka nakon krize 2008./2009. postaje financijski i ekonomski (a nevidljivo i politički) najdominantnija članica. U takvim odnosima Velika Britanija osjeća se nelagodno i izlazi. Bruxelleski birokrati ne uvažavaju problem različitih specifičnosti pojedinih zemalja i ne prilagođavaju politike EU tim specifičnostima, zbog čega dolazi do zaostajanja mediteranskih zemalja i do otpora ponekim politikama EU kod višegradske skupine. To što birokrati ne razumiju temeljne principe EU i prijedlog „EU dviju brzina“ u suprotnosti je s ciljevima njenog osnivanja. Korona je u nekoj mjeri rasvijetlila te velike probleme koji se za sada rješavaju vatrogasnim, a ne sustavnim mjerama.

Poljska je tranzicijski dobitnik. Jesu li presudili veličina te zemlje ili neke politike?

Bilo je više važnih faktora. Jedan od njih je i veličina. Druga je relativno velika homogenost poljskog naroda. Sljedeća je veliko prijateljstvo s Amerikom. Poljska je vjerojatno najpouzdaniji američki partner u EU. Mislim da je i Ivan Pavao II. odigrao važnu ulogu u tranziciji Poljske. S ekonomsko-političkog stajališta Poljska nije slijepo prihvatila Washingtonski memorandum (privatizacija, liberalizacija, deregulacija...), nego je izgrađivala institucije i politiku tranzicije prema svojim specifičnostima i interesima. Poljska je uz Sloveniju vjerojatno zemlja koja je u izgradnji vlastitih politika najviše koristila znanost i struku. Sve to, od veličine do korištenja znanosti, učinilo je njenu pregovaračku poziciju prema EU vrlo snažnom, na jednoj strani, a na drugoj razvila je vlastitu politiku za vlastiti razvoj. Ona je možda jedina zemlja koja je zapravo i pregovarala s EU. Većina ostalih zemalja, uključujući i Hrvatsku, najviše su vremena potrošile na prevođenje EU dokumenata, ne zbog „zločestoće“ EU, nego zbog loše ili nikakve pripremljenosti za pregovore i pristupanje.

Hoće li Europa vratiti proizvodnju s istoka ili je taj proces nepovratno završen?

Nova tehnološka revolucija više će nego korona usporiti investicije Europe u manje razvijeni istok. Robotizacija i automatizacija sve više će locirati proizvodnju u centre velike potrošnje. Savršenost i jeftinoća komunikacija, transporta i logistike omogućit će optimalno snabdijevanje manjih tržišta, mjereno brojem potrošača ili njihovom kupovnom moći. Osnovni poticaj investicijama je „ekonomija omjera“, odnosno postizanje količine proizvodnje u kojoj fiksni trošak teži prema nuli. Budući da robotizacija i automatizacija ne traže niske komunalne troškove ni jeftinu radnu snagu, a blizina tržišta omogućuje brzo reagiranje na njegove signale, investicije će u većoj mjeri ostati u razvijenim zemljama. Ako tome još dodamo da je više od 80% zemalja, među kojima su i razvijene, nakon prošle krize napravilo strategiju razvoja nacionalnog gospodarstva, onda je jasno da one nastoje što više investicija zadržati u vlastitoj zemlji.

Imamo li šanse u “četvrtoj, pa i petoj industrijskoj revoluciji”, koje se spominju kao prekretnica?

U današnjem obliku razvoj nastaje znanstvenom i industrijskom revolucijom. Kroz povijest on se kumulirao, a proteklih stotinjak godina ima i eksponencijalan rast. Industrijski razvoj u početku se događao spontano, a pravi uzlet dobio je kad su političari shvatili snagu znanja i tehnologije i organizirali sustav za njihovo unapređenje i korištenje. Nažalost, Hrvatska nije uspjela izgraditi cjeloviti razvojni sustav, bez kojeg nema ni razvoja gospodarstva. Pojedinačni, inovativni ili tehnološki uspjesi pokušavaju se promovirati kao postojanje uspješnog razvojnog sustava, ali oni su predaleko od toga da bi se hrvatsko gospodarstvo podiglo. U suvremenom svijetu nema slučajnog razvoja. On je rezultat sustavne i cjelovite politike razvoja, od infrastrukture, preko obrazovanja do različitih razvojnih institucija prilagođenih hrvatskim specifičnostima, svjetskom tehnološkom razvoju i nacionalnim ciljevima. Izgradnja samog takvog sustava također se temelji na dostignućima znanosti. Hrvatska ima šanse ako to politika prepozna i ako bude odlučnosti i ustrajnosti da to napravi na pravi, a ne na politikantski način. Nove vođe svijeta vlasnici su novih znanja i novih tehnologija. Njih se ne može na granici zaustaviti klasičnim protekcionističkim mjerama.  

Kakve su naše šanse da se maknemo iz kruga srednje razvijenih zemalja?

Još uvijek velike. Najprije trebamo ispravno definirati nacionalne i ekonomske ciljeve. Sveti ciljevi ekonomije suverenih država koji nikad ne dolaze u pitanje su: stopa gospodarskog rasta i puna zaposlenost. Unutarnja i vanjska ravnoteža u dugom roku također su ciljevi, ali u kratkom roku kod kriza kao što je ova pandemijska ne robuje se njihovoj ravnoteži, nego se oni podčinjavaju ostvarivanju prva dva cilja. Tečaj, javna potrošnja, javni dug, deficit proračuna, kamate i sl. instrumenti su kojima se ostvaruju prva dva osnovna i dugoročni ciljevi. Proglašavanje instrumenata ekonomske politike ciljevima greška je politike koja je uništila i još uvijek uništava hrvatsko gospodarstvo. Drugo, treba ispraviti greške koje su napravljene u monetarnoj i politici javnih financija. Strategija razvoja hrvatskog gospodarstva s politikama supstitucije uvoza i poticanja izvoza u postojećoj situaciji nužne su kako za rast tako i za ispravno definiranje obrazovne, tehnološke, regionalne, fiskalne, monetarne i politike razvoja javnog sektora.

Kako gledate na poteze i planove Plenkovićeve Vlade, kamo će nas oni odvesti?

Kad je riječ o Plenkovićevoj Vladi, dobro je što nije napravila nijedan veći negativan potez, što su činile sve dosadašnje vlade. Loše je što nema aktivnu ekonomsku politiku za brži rast, ili barem za zaustavljanje pada prema dnu EU. Drugo, šteta je što nisu napravili analizu uzroka stagnacije i ranijih grešaka u politici i to ispravili. Treće, izgubit ćemo još jedno desetljeće ako Vlada misli da će samo novac iz EU, bez konzistentne i aktivne vlastite ekonomske politike, zaustaviti propadanje i početi razvijati zemlju. Hrvatska treba sustavnu politiku i novac. Novac iz EU je dobrodošao, ali nije presudan za naš razvoj. Mi imamo i svoj novac i samo ga trebamo koristiti kao novac. Jedan od razloga propadanja je i to što Hrvatska narodna banka nije shvatila da je Hrvatska suverena i ima vlastiti novac. Zamjena kune eurom u postojećoj situaciji znači cementiranje Hrvatske na dnu EU.