Možda zvuči čudno, s obzirom na neuspjeli eksperiment sa sastavljanjem funkcionirajuće Vlade koja bi se bavila osnovnom djelatnošću upravljanja državom, ali Hrvatska bi trebala ozbiljno početi razmišljati o tome kako što prije preuzeti – upravljanje Europskom unijom.
Predsjedanje Vijećem Europske unije košta najmanje 50 milijuna eura, iziskuje i vremena i truda i znanja i sposobnosti, a to su samo neki od razloga zbog kojih se relevantni dužnosnici ne žure s ostvarivanjem te ideje. No, rotirajuće šestomjesečno predsjedništvo Vijećem Europske unije nešto je za što će Hrvatska kad-tad doći na red, a bolje je da se to dogodi prije nego kasnije jer iskustvo zemlje predsjedateljice pomaže državama da postanu bolje članice Unije.
Kroz to iskustvo, izgrade bolji kapacitet svoje javne uprave za snalaženje u EU. Tri godine nakon što je ušla u EU, Hrvatskoj bi fokusiranost na predsjedavanje Vijećem EU pomogla i da bolje razumije EU, poveća svoj ugled, a na kraju, premda ne najmanje važno, da se počne bolje snalaziti u EU kako bi bolje zastupala i branila hrvatski interes u europskim politikama.
Raspored predsjedanja Vijećem EU izrađen je 2006., puno prije no što je Hrvatska postala punopravnom članicom, i pokriva razdoblje do lipnja 2020., kada predsjedanje završava Finska. Novi raspored tek treba biti izrađen i ne mora značiti da će Hrvatska odmah doći na red za predsjedanje u drugoj polovici 2020. godine. O tome se tek treba raspravljati i donijeti odluku. No, sada, nakon referendumske odluke o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, neočekivano se otvorilo jedno mjesto. Velika Britanija trebala je predsjedati Unijom od srpnja do prosinca 2017. godine, a sada je jasno da se to neće dogoditi.
Teško da Hrvatska može ući u igru za predsjedanje kao zamjena za Britaniju, jer pripreme za predsjedanje obično počinju dvije-tri godine prije, no moguće je da će se sve zemlje pomaknuti za jedno mjesto naprijed i da će ostati jedno prazno mjesto 2020., na kraju sadašnjeg rasporeda, na koje može doći Hrvatska. No, ništa ne ide automatizmom, i Hrvatska prvo treba sama iskazati interes, a zatim se i ostatak EU treba složiti s time da Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Ništa od toga nije zagarantirano. Ali Hrvatska bi, radeći na predsjedavanju Vijećem EU, radila i na sebi. I to bi joj pomoglo da bolje razumije zajedničku europsku politiku i način na koji se ona formira. Danas, tri godine nakon ulaska u EU, često izgleda kao da Hrvatsku europska politika zanima samo kao način da se blokira Srbija na njezinu putu prema EU ili da se europskim novcem izgradi Pelješki most (premda nam ni te dvije stvari, koje su Hrvatskoj u fokusu, ne idu baš najbolje).
Uloga zemlje predsjedateljice nije da zastupa svoje nacionalne interese tijekom šest mjeseci za kormilom Unije, nego da bude pošteni posrednik, iskren i nepristran broker koji vodi proces odlučivanja do točke u kojoj su odluke donesene.
To nije lak posao ni za jednu javnu upravu bilo koje zemlje članice, a jednom kad se prođe to iskustvo, onda je javna uprava bolje kapacitirana da usmjerava odluke u EU prema svojim vlastitim interesima i ciljevima. A Hrvatskoj bi kao članici EU to pomoglo. Bez obzira na populističke priče o uhljebima i parazitima u javnoj upravi (koje imaju smisla ako pomažu da ta uprava postane bolja, ali su besmislene ako su same sebi svrha i stvaraju moralnu paniku od imaginarnog neprijatelja zvanog javni službenik kao takav), Hrvatskoj je u interesu da gradi kvalitetnu javnu upravu. Predsjedanje Unijom bi joj bila dobra škola.
Zasad je ulazak Hrvatske u schengensku zonu bez granica zacrtan kao sljedeći veliki cilj nakon ulaska u punopravno članstvo Europske unije. I to je logično. Za kvalitetu života građana puno je važnije uklanjanje graničnih kontrola nego to da neki hrvatski diplomati predsjedaju sastancima u Vijeću EU.
Premda, Schengen kao takav prvo treba oživiti nakon što je, u jeku migrantske krize, završio na bolesničkoj postelji. Tek nakon oživljavanja i rehabilitacije moći će se odlučivati o širenju Schengena na nove članice. Ali, to je druga priča. I ulazak u Schengen i predsjedanje Unijom mogu biti dva paralelna cilja. Ne moraju se nužno isključivati.
Kao što bi čovjek trebao moći hodati ravno i žvakati žvaku, tako bi i Hrvatska mogla ići prema ova dva cilja u svom kretanju unutar Europske unije.