Hrvatska u Japanu poznata po ratu, Ćiri Blaževiću i Severini

U okviru međunarodne razmjene Lions Cluba u Slatini je, tijekom dva tjedna, boravio sedamnaestogodišnji srednjoškolac Kohji Horito iz mjesta G-Hua kod japanskog grada Nagoya.

Prije nego što je stigao u Slatinu, gdje su mu domaćini bili obitelji Alenke i Davora Butorac, te Drage i Vesne Vuk, dječak je tjedan dana boravio u organiziranom kampu u Zaostrogu kod Splita, a potom tjedan dana u Osijeku. U dvotjednom druženju sa Slatinčanima Kohji je ubrzo stekao brojne prijatelje i simpatije mladih, ali i doznali puno zanimljivih podataka o životu mladih u Japanu.

- Dok mi u Hrvatskoj imamo gotovo 3 mjeseca školskih praznika godišnje Kohji u školskoj godini ima 30-tak dana ljetnog školskog odmora. Njegov životni ritam je, za naše prilike, nezamisliv. U školu odlazi u 8 sati ujutro, a kući se vraća tek oko 22 sata. Srednjoškolci u Japanu, nakon redovne nastave, ostaju u knjižnici i uče gradivo, a s roditeljima se druže tek tijekom vikenda.

Doznali smo da i njegovi roditelji, koji pripadaju srednjem staležu, rade svaki radni dan po 12 sati, a na godišnje odmore odlaze vrlo rijetko, kaže Ivan Vuk (17) koji je se od Kohjia dva tjedna nije odvajao.

I mladi Japanac pun je nesvakidašnjih doživljaja u Hrvatskoj koju poznaje po ratu, Ćiri Blaževiću i Severini. – Čudno je kako Hrvati bananu gule od vrha, a ne od stabljike. Čudno je kako obilno jednu i za sve imaju vremena. Razgovarao sam s hrvatskim prijateljima i o školskom programu koji daje puno raznih podataka dok se kod nas u Japanu uči puno više, ali znanja i vještine koje će nam trebati u radu i životu. Oduševili su me ćevapčići, prirodne ljepote i hrvatska povijest koja je bogata i zanimljiva, ispričao nam je Kohji. Japanskog srednjoškolca posebno je fascinirala ležernost državnih službenika i njihov odnosprema svakodnevnom radu. Čudi se kako se hrvatski službenici ponašaju opušteno prema svome poslu, prema građanima te kako za sve imaju vremena.

- Hrvatska je jako lijepa zemlja.. Imao sam prelijepa iskustva u volontiranju s invalidnim osobama u Slatini, što je moj prvi susret s takvom populacijom, a to iskustvo puno mi je pomoglo da još bolje razumijem ljude i njihove životne probleme. Ovo mi je drugi izlazak iz Japana.

Obitelji Butorac i Vuk bile su mi izvrsni domaćini i prema meni su se odnosili, s puno pažnje i ljubavi, kao i prema svojoj djeci. Ljudi su ovdje opušteni, susretljivi i dragi, pa bih se, kada završim studij i postanem liječnik, želio vratiti i živjeti u Hrvatskoj, izjavio je Kohji Horito koji se prepun lijepih dojmova, s tisuću fotografija i video zapisa, prije nekoliko dana, vratio svojoj obitelji u Japan.